„Vi, koji otvarate ovaj udžbenik, ostavite svaku nadu.“ To je natpis koji bi trebao biti štampan krupnim slovima na koricama ove knjige, baš kao što se štampaju i upozorenja o štetnosti pušenja na kutijama cigareta. Čitanka, po kojoj o književnosti uče devetaci u Republici Srpskoj, beznadežan je slučaj, depresivna i turobna knjiga, zbog koje će mnogi učenici zamrziti književnost do kraja života.
Kanon naš nasušni
U samom uvodu, autori nam saopštavaju da se radi „o dopunjenom i izmjenjenom izdanju“ do kojeg je moralo doći zbog „programskih promjena“, ali da su autori ipak nastojali da sačuvaju „didaktičku koncepciju ranije Čitanke“. Dakle, neko je propisao da se nešto promijeni, a mi se trudimo da sve ostane isto. (To je uostalom i moto uvođenja devetogodišnje škole u cijeloj BiH, zar ne?) Didaktička koncepcija drži se kanona, kao pijan plota, pa su u izbor ove čitanke ušla samo imena provjerenih književnih veličina, a to znači da se radi o piscima rođenim prije stotinu godina. Vuk, Njegoš, Andrić, Ćopić, Kočić, Zmaj, Mak, Meša..., imena sa kojima su se učenici sreli u čitankama iz prethodnih razreda. U Čitanku su uvršteni tekstovi trideset osoba, od kojih su samo dvije još žive: Dobrica Ćosić i Dušan Kovačević. Potonji je rođen 1948. godine i najmlađi je među uvrštenima, a to je uspio kao pisac scenarija za film „Balkanski špijun“. Da je kojim slučajem Prota Mateja Nenadović pisao scenarije u XIX vijeku, ni Dušana Kovačevića ne bi bilo u ovom izboru.
XXI ili XIX?
Od savremenosti u ovom udžbeniku imamo samo godinu izdavanja. Ništa drugo nam ne ukazuje da se radi o udžbeniku iz XXI vijeka. Nema mladih pisaca, nema modernih tekstova, nema tema zanimljivih novim naraštajima koji bi ih privukli književnosti, navici čitanja, bibliotekama, razmišljanju o pročitanom. Ali svi se moramo zamisliti nad onim što pročitamo na stranici 40 ove Čitanke. Narodna izreka „POŠTENJE JE ČESTO UZROK SIROMAŠTVU“ jeste navedena u kontekstu Matavuljeve „Pilipende“, ali trebamo li se zapitati kako je perceptiraju djeca u kontekstu svog odrastanja u tranziciji ka liberalnom kapitalizmu, danas i ovdje?
Rodna jednakopravnost je lepa samo kad se čeka
Udžbenici koje izdaje Zavod iz Istočnog Sarajeva rijetko koriste rodno senzitivan jezik. Autori se uglavnom obraćaju učeniku i nastavniku. U ovom udžbeniku je manji problem to, što u uvodu autori tvrde kako su „nastavniku i učeniku ostavili više slobode...“ u usporedbi sa činjenicom da je pored dvadeset i devet autora uvrštena samo jedna autorica – Desanka Maksimović. A i o njoj, u „podacima o piscu“ možemo saznati da je bila „pjesnik, putopisac, pripovjedač i prevodilac“. Četvorica autora i trojica recezanata nisu u ovom vidjeli ništa sporno.
Papirnata grobnica
Likovno-grafičku opremu uradio je Atelje Ra iz Beograda čiji dizajneri su uspjeli upotpuniti morbidnu atmosferu udžbenika punog mrtvih pisaca i starih tekstova sa katastrofalnim izborom crno-bijelih ilustracija. Minimalistički crteži, krokiji i skice, ponekad liče na obične švrljotine. Čak ni umetanjem pet slika u boji nisu uspjeli razbiti sivilo i monotoniju, koji dominiraju udžbenikom i kreiraju atmosferu groblja, u kojem se dobro osjećaju samo duhovi prošlosti, vampiri žedni krvi i pohlepni grobari.
