Ključna riječ: azil – pravo političkog izbjeglice na utočište u nekoj stranoj državi. Općenito, azil predstavlja svako sklonište pred progonom, neprilikom, bolešću, starošću, često u formi institucije (utočište za nezbrinutu djecu, starce, siromahe i beskućnike). Pravo na azil spada među temeljna ljudska prava, a određeno je Općom deklaracijom o pravima čovjeka u 14. članku, prema kojem ovo pravo mogu tražiti i u njemu uživati osobe koje su prebjegle u drugu zemlju zbog različitih vrsta progona u zemlji porijekla. Ovo pravo ne mogu tražiti osobe koje su u svojim zemljama tražene radi nepolitičkih prijestupa ili zbog djela suprotnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda. (Izvor: hr.wikipedia.org)
Kada more izbaci splav s brodolomnikom na obalu ostrva, ostrvljani u došljaku vide prijetnju za svoj način života i jedva odluče da mu pruže utočište, u kozijoj štali, daleko od njihovog naselja. Zanemaren, gladan i usamljen, došljak pokušava da priđe ostrvljanima, ali oni taj pokušaj tumače kao čin agresije i razlog da pojačaju njegovu izolaciju. Preuveličavajući opasnost i šireći strah od njegovog prisustva, oni najzad odlučuju da ga na krhkom splavu upute nazad u talase. U slučaju da ponovo nekog sličnog more dovede na njihove obale, oko cijelog ostrva podižu visoke zidine, sa kulama za osmatranje, sa kojih ubijaju ptice u prolazu, da stranci ne bi naslutili njihovo postojanje.
To je sadržaj slikovnice Ostrvo Armina Gredera, za koju naši važeći nastavni planovi i programi ne znaju, ali koja je od 2002. godine zastupljena u sve više evropskih kurikuluma. Ona, očito, govori o aktuelnoj temi – izbjeglicama. Ali, osim prilike da se u školi sa đacima govori o kolonama ljudi na granicama svježe iscrtanim bodljikavom žicom, ova izvrsna slikovnica može biti povod i za razgovor na času lektire o osjećanjima svih odbačenih, o dominaciji većine koja u pojedincu vidi neprijatelja, koja ne želi da upozna novo, da nauči ono što ne zna.
Slikovnica vrlo jasno i jednostavno govori o tome kako se i gdje formira mišljenje zajednice o nekom važnom pitanju. Đaci završnih razreda mogu, ne ulazeći u za njih složene pojmove kakvi su ideologija, centri moći ili kultura, razumjeti koju ulogu u oblikovanju kolektivne svijesti imaju škola, mediji, crkva i porodica i kako strah koji se tu proizvodi rađa egoizam, a egoizam nasilje i nepravdu. Slikovnica im dozvoljava da se prepoznaju i kao pripadnici većine, koja nameće svoja pravila i postavlja svoje zahtjeve, ali isto tako dopušta im, zahvaljujući mehanizmima naracije, poistovjećivanje s izdvojenim pojedincem – došljakom.
Istovremeno, i ne manje bitno, đaci bez velikih teškoća mogu shvatiti i da je tema slikovnice u vezi sa slikama izbjegličkih kolona na graničnim prelazima, koje su sigurno proteklih mjeseci viđali na malim ekranima.
Prema tim pretpostavkama je i nastavnik koji piše ovaj tekst osmislio i izveo svoj tzv. ogledni čas. Đaci su u grupama razgovarali o sadržaju slikovnice, usmjereni prethodno formulisanim pitanjima:
Šta nam crteži u slikovnici govore, kako je autor crtežima pokazao držanje stanovnika ostrva, a kako došljaka? (Na kojim licima, u kojem dijelu slikovnice?)
Zašto se stanovnici ostrva boje došljaka? (U čemu je prikriven njihov strah?)
Šta je došljak mogao učiniti da ga mještani prihvate? U čemu je, ako je ima, njegova krivica što ga domaći stanovnici ne žele u svojoj zajednici?
Kako ribar pomaže došljaku? (Je li to stvarna pomoć?)
Zašto mještani na kraju spaljuju ribarev čamac, neophodno sredstvo za njegov posao?
Zašto mještani grade zid oko ostrva, koje je i bez zida dovoljno udaljeno i izolovano od ostatka svijeta?
Zašto oni ne žele upoznati svijet iz kojeg je došljak stigao? (Zašto ne potraže obalu na kojoj se ukrcao na svoj splav?)
U okviru ovako postavljenih pitanja đaci su, analizirajući Ostrvo, prepoznali zajednicu koja se iz nejasnih razloga boji stranca, zajednicu u kojoj postoji samo jedan član – ribar – kojeg grize savjest što će se unesrećeni čovjek ponovo poslati na pučinu – ali koji suštinski ne čini ništa da ga od takve sudbine zaštiti. Također su prepoznali mehanizme širenja glasina koje opravdavaju primjenu sile na slabijima. Uočili su da zajednica kažnjava i sve one koji pokušaju makar i formalno pomoći; ribaru je uništen brod jer je predložio da prime stranca, iako je stranac prihvaćen nakon zajedničke rasprave i zajedničkom odlukom. Zid oko ostrva đaci su protumačili kao želju mještana da se potpuno izoluju, da uopće ne znaju ko se na njihove obale nasukao. Đaci su prepoznali da u knjizi nigdje nije vidljiv pokušaj komunikacije s došljakom, da nema želje da nauče nešto o osobi kojoj formalno žele pomoći.
Naredni skup pitanja odnosio se na stvarna iskustva učenica i učenika: jesu li se nekad i negdje osjećali kao stranci; da li ih je druga grupa odbacivala; da li su oni sami bili u grupi koja odbacuje, potcjenjuje, šikanira, zlostavlja i udaljava drugog? Primjeri nisu morali biti navedeni kao lično iskustvo; mogli su govoriti i o nečemu čemu su svjedočili ili im je neko pričao, a ima veze s temom. Ispostavilo se da grupa kojoj žele pripadati često od njih traži da koriste ružan jezik, osuđuju, iako za to nemaju dobre razloge, odlaze na nargilu, iako im to ne prija... Ukratko, prihvatiti sve što se traži. Naveli su kako ne vole osjećaj odbačenosti ili kad većina ismijava to što govore ili rade, a s druge strane prija im osjećaj pripadanja grupi i zajednici, iako su svjesni da nekome drugom nanose bol svojim ponašanjem.
U četrdeset pet minuta nije moguće iscrpiti sve teme koje nudi Grederovo djelo. Ali, pauza do narednog časa, sljedeće sedmice ili sljedećeg mjeseca dobro će doći đacima da srede utiske i utvrde svoj stav prema analiziranoj temi. U nastavku ih čeka novi izazov: da zamisle kako bi se priča razvijala da su ostrvljani pokušali komunicirati s neznancem; ko je trebao početi komunikaciju; kako bi izgledalo istinsko prihvatanje novog člana u zajednicu, šta bi to novi član trebao uraditi da bude prihvaćen; kako bi bilo da su stanovnici istražili izvore novinske vijesti da stranac sije strah; šta da su shvatili kako je kozija štala nedostojno mjesto za život; šta bi se desilo da su mještani na kraju izgradili most, a ne zid?
Ostrvo ostaje otvoreno do kraja školske godine, i svaki put biće iznova čitano kad se neko drugo propisano književno djelo dotakne ove teme. Pri tome, nastavnik i razrednik računaće na njega kao na pomoć u rješavanju eventualnih sukoba među đacima u odjeljenju, do kojih će sigurno doći i dolaziti. Književnost nema tu snagu da preoblikuje sisteme vrijednosti zacementirane procesom odrastanja u ksenofobičnoj i konzervativnoj sredini, ali može mlade ljude navesti da o tim sistemima razmišljaju i da eventualno koriguju svoj odnos prema njima. Od čitanja jedne slikovnice na času teško da se može poželjeti više. U poređenju sa većinom drugih književnih djela predviđenih za obavezno i prinudno školsko čitanje, anahronih, dosadnih, nerazumljivih, patetičnih, besmislenih... Ostrvo Armina Gredera prava je svečanost, i za đake, i za nastavnika.
