Antičko grčko shvaćanje kaže da je čovjek po prirodi političko biće, odnosno biće zajednice, društveno biće, koje svoju ljudsku prirodu (ljudsku bit) može ozbiljiti tek u zajednici s drugim ljudima: dakle tek u polisu (gradu-državi). Čovjek je po prirodi političan znači da je čovjek društven, zajedničan, da kao pojedinac tek u zajednici s drugim ljudima može postići svoju pravu ljudsku prirodu i ispuniti svoju svrhu. Politika se može definirati kao svo teorijsko i praktično djelovanje usmjereno organiziranju i upravljanju, održavanju i unaprjeđivanju države (ali i društva u cjelini) kao zajednice slobodnih građana. Politika se dijeli na unutrašnju i vanjsku, te na ekonomsku, financijsku, socijalnu, kulturnu, znanstveno-tehničku, urbanističku, školsku, zdravstvenu, prosvjetnu i tako dalje (Boris Kalin, Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, XXII izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga Zagreb, 1998, str 68).
Iskustva sa dostavljanjem građevinskog materijala obogaćena su upoznavanjem situacija i sudbina iz različitih društvenih slojeva. Klasne razlike kod kupaca Ramizu i meni bile su identične sa dijelom grada ili predgrađa gdje je potrebno dopremiti materijal. Uglavnom su to društveni slojevi koji u doba tranzicije pokušavaju da izgrade sebi dom ili, kako smo to voljeli reći, da iz ničega naprave barem nešto. Veoma rijetko se dešavalo iznenađenje za nas radnike u vidu svojevrsne napojnice kojom bi nas zadovoljan kupac počastio nakon što dopremimo robu na određeno mjesto. Veoma rijetko i obično kod onog sloja stanovništva od kojeg se to najmanje očekuje. Novo plemstvo, koje je gradilo svoje kule na elitnim dijelovima oko grada, često nam ne bi omogućilo ni čašu vode. Zato smo bili ravnodušni i kao rezignirani kockari: nismo očekivali ništa.
Adresa koju smo sada dobili je Rajlovac, rubni dio – Rječica, odnosno rubni dijelovi rubne Rječice. Infrastruktura naselja je u nastajanju, tačnije ne postoje putevi, kanalizacija, voda i struja. Odnosno, postoji sve, ali samo kao improvizacija. Put kojim vozimo kamion materijala ustvari je samo za nas, jer nam se čini da je to dovoljno tvrdo tlo na kojem neće doći do zaglavljivanja. Okolo su improvizovane šupe – barake. Kod jedne od njih trebamo ostaviti naručeni materijal. Kamion je pun: cement, blokovi, mreže, šipke, kreč. Ispred nas pruža se pogled na ta buduća naselja gdje ljudi, očito veoma slabog imovnog stanja, pokušavaju da naprave svoj dom. Baš ono: iz ničega nešto.
Nakon što smo istovarili materijal i oslobodili europalete, kupac nas poziva da sjednemo na trenutak, napravimo predah pred njegovom barakom/kućom.
Molim vas, barem nakratko, kaže.
Iz barake se pojavljuje žena, supruga, a iza nje je, koliko primjećujemo, troje male djece. Sve jedno drugom do uha, šapuće Ramiz. Žena u rukama nosi šerpu, koju stavlja na stolić ispred nas. Kuhani kukuruzi.
Uzmite, ove godine je na ovoj zemlji samo kukuruz rodio, govori domaćin.
Nemamo vas čime počastiti, jedva čujno dodaje žena (majka, supruga).
Ramiz i ja radije ne bismo, i to prvenstveno zbog tempa isporuka koje čekaju, ali na insistiranje kupca – pristajemo. Obojica vidimo da im je neprijatno i da su to ponosni ljudi koji su sasvim sigurno pamtili neka mnogo bolja vremena i običaje.
Uredu je, ne treba ništa, to je naš posao..., govorimo skoro uglas.
Sjedamo za sto i iz učtivosti uzimamo po jedan kuhani kukuruz. Cijela scena – nas dvojica sa kukuruzom u rukama, ispred barake koja je privremeni dom jedne porodice, u divljini koja će možda nekada postati naselje – izgleda kao scena iz nekog košmara.
Svi se pravimo kao da je sve uredu.
Da bude sretno, domaćine, govori Ramiz na polasku.
Očito je da ćemo današnji radni dan, a možda i nekoliko narednih dana, nas dvojica provesti u ćutnji.
Pitanja za vježbu:
Šta znači: čovjek je po prirodi političko biće?
Da li politika vrijedi za naselja u nastajanju?
Koja je simbolika zemlje na kojoj uspijeva samo kukuruz?
