U razgovorima sa čitateljkama i čitaocima Školegijuma, često čujem njihove primjedbe kako su nam tekstovi većinom negativni, pesimistični, crnohronikaški, depresivni... Svi bi htjeli da u Školegijumu čitaju više pozitivnih priča iz obrazovanja. Kažu mi da nije sve tako crno i da takvi slučajevi postoje, ali se o njima ne piše, jer ne dižu prašinu i ne izazivaju polemike. Razmišljam o tome dok vozim dužu relaciju po BiH i slušam različite radio-stanice. Spominju se tu i tamo i pozitivne vijesti iz obrazovanja.
NVO u realizaciji projekata
Nevladina organizacija realizuje projekat edukacije učenica završnih razreda u nekim osnovnim školama u Banjoj Luci i Prijedoru o zaštiti privatnosti na internetu, a posebno na društvenim mrežama. Svi akteri su zadovoljni projektom. Tema je od goruće važnosti za djecu. Planira se i nastavak projekta sa većim brojem korisnika, a implementator se nada da će donatori prepoznati pozitivne rezultate iz dosadašnje realizacije. (Prethodna rečenica napisana je standardnim NVO jezikom, koji redovno prati ovakve projekte.) Da li je ovo pozitivna priča? Zar nastavnim planom i programom svih sistema obrazovanja u BiH nije predviđen predmet Informatika? Zar se u okviru tog predmeta ne bi trebala naći i lekcija o zloupotrebama na internetu i o načinima zaštite privatnosti na društvenim mrežama? Osim toga, zar je to znanje potrebno samo djevojčicama, a ne i dječacima? Ako je tema od goruće važnosti, zašto nije uključena u nastavni plan i program tog predmeta? Očito su sastavljačima programa bili važniji Programi za stolno izdavaštvo ili Hipertekst i hipermedija? Zar pozitivna vijest ne bi trebala biti da je nastavni plan i program informatike usklađen sa stvarnim potrebama učenika i zajednice?
Humanost na infuziji
U zeničkoj srednjoj školi organizovana je akcija dobrovoljnog davanja krvi. Direktorica škole kaže kako je to jednostavno humanost na djelu. Teško je ne složiti se kako je doniranje krvi humano i hvale vrijedno djelo, koje treba promovirati. Je li ovo pozitivna vijest iz obrazovanja koja je od interesa za širu zajednicu? Slične akcije organizuju i rudari, policajci, vatrogasci... Akcija može uticati na razvoj empatije kod učenika za pružanje pomoći drugim ljudima, čak i nepoznatima. Ali, zar cijeli sistem obrazovanja kao jedan od ishoda učenja i rada sa djecom ne bi trebao imati rezultat mlade ljude, humaniste, koji razumiju i suosjećaju sa problemima drugih i koji su spremni pomoći u skladu sa svojim mogućnostima? Zar ih tome ne bi trebala naučiti istorija, književnost, biologija, vjeronauka, muzička i likovna kultura i svi ostali predmeti skupa?
Ako su ovakve i slične pozitivne priče mali koraci koji bi trebali poboljšati sistem obrazovanja i odvesti nas u bolju budućnost, bojim se da ćemo još dugo ovako tapkati u mjestu, nesposobni za pravi iskorak. Da li sam pesimista ili realista? Ne znam ni sam. Nije u ovom slučaju pitanje da li je čaša dopola puna ili dopola prazna. Pitanje je: Zašto pijemo iz razbijene čaše?
