Kad na početku druge knjige iz serije o Harryju Potteru, Ron Weasley i Harry u ukradenom automobilu najzad stignu pred Hogwarts, Ron kaže Harryju:
Dobrodošao doma.
Da škola može biti dom priznao je i rektor Univerziteta Cambridge, kada se prije deset mjeseci (13. marta) obratio cirkularnim pismom studentima, pozivajući ih da pod prijetnjom globalnog širenja bolesti COVID-19 razmisle žele li ostati u domu ili se vratiti kući.
A da je serijal Joan Rowling o malom čarobnjaku inspirisan radom britanskih škola i univerziteta, to je očigledno: od organizacije života, odnosa prema učenju i znanju, podjele na kuće (koledže), izgleda trpezarije, uniformi, ponašanja roditelja, praznika, nabavke knjiga... sve upućuje na to. Možda veliki dio popularnosti serijal duguje upravo odluci autorke da motive bajki, čarobnjačkih i detektivskih priča smjesti u savremeni i djeci prepoznatljiv ambijent. Pri tome, neke od čarolija bukvalno su prepisane iz stvarnosti: novine su papirne, ali slike u njima su ekranske. Sličice iz albuma također su posudile pokret od YouTube-a. Sportsko takmičenje zadržalo je tribine, golove i lopte, ali su mu dodane (vještičije) metle. Itd.
Mudrost Harryja Pottera
Knjige o Harryju Potteru probile su tvrd oklop tradicionalne lektire. Najprije su to učinile u samoj Britaniji, ni tamo bez otpora. Čuvari nacionalnog blaga tvrdili su da će puštanjem zabavne literature, na račun Šekspira i Dikensa, nivo obrazovanja pasti. Isto su se bunili i katolički roditelji u Njemačkoj. U knjizi The Wisdom of Harry Potter Edmund M. Kern analizirao je kritike na račun odnosa knjige prema političkim, klasnim, etničkim i rodnim pitanjima. Nalazeći sličnosti u moralu glavnog junaka sa stoičkom etikom, preko tema fatalizma, izdržljivosti, ustrajnosti, samodiscipline, razuma, solidarnosti, empatije i požrtvovanja, Kern je odbacio sve prigovore; Harry svoje odluke donosi zastupajući čvrst kosmopolitski moral, što je u vrijeme vladavine postmodernog relativizma moralo naići na negodovanje. Pojašnjavajući zašto je mali čarobnjak tako bezrezervno osvojio milione djece (ali i odraslih!) Kern priziva u argumentaciju Kohlbergovu teoriju moralnog razvoja, i pokazuje na primjerima iz radnje romana kako Harry vodi čitaoca kroz složena pitanja moralnih izbora i donosi u ključnim situacijama odluke kao osoba na najvišem stadiju moralnog razvoja. Kohlberg, podsjetimo se, najviši stadij vidi u odbacivanju morala sredine ili grupe i okretanju ka univerzalnim moralnim načelima. Upravo to radi i Harry (uz pomoć odraslih, naravno, prije svega Dumbledorea), kad krši hogwartska pravila i suprotstavlja se predstavnicima vlasti. (Zanimljivo je kako Rowling ukazuje i na ulogu nastavnika, koji mogu raditi u najboljem interesu svojih đaka, ali isto tako i protiv njega. Protivljenje nekih nastavnika i roditeljskih grupa povezano je sa nastojanjem da se njihov štetan rad ne problematizira.)
Da serijal o Hogwartsu potiče ulogu književnosti za koju se zalaže i Martha Nussbaum Kern dokazuje i tako što ističe ulogu Slytherina u serijalu. Pita se čemu u jednoj školi odjeljenje koje reprezentuje zlo, i upravo preko epizode sa šeširom koji raspoređuje prvačiće u odjeljenja formuliše odgovor: moralni izbori donose se u svijetu u kome je i zlo institucionalizovano, a odoljeti njegovoj privlačnosti, profitabilnosti i zavodljivosti moguće je samo vrlinama koje se kroz odgoj moraju razvijati i poticati. Ukoliko djeca odrastaju u konzumeriste ili netolerantne šoviniste ili sataniste, za to nije kriva knjiga, zaključuje Kern, ne baveći se drugim razlozima za takav ishod odrastanja.
Ali neko ipak jeste odgovoran. Ako se odgovornost ne može pripisati autorici, onda je možda treba tražiti u logici izdavačke industrije i nespremnosti nastavnika i odgajatelja da joj se suprotstave. Nije pitanje treba li Harry Potter biti u lektiri (treba!) nego kako povezati ova pitanja, a među njima i ulogu škole u moralnom razvoju djece, sa svakodnevnim moralnim izborima djece koja tu lektiru čitaju. Kako da svoju školu, običnu i bez čarobnjačkih čuda, povežu sa Hogwartsom?
Cambridge kao Hogwarts
"Ako ne možete ići, ili ako su vaši u samoizolaciji, ako Cambridge smatrate domom, posvećeni smo tome da vam ovdje pružimo podršku. Šta god bila vaša odluka, gdje god da ste, podržavamo vas i radićemo s vama na vašem povratku kad god da do njega dođe."
To je rektorovo pismo još uvijek bilo na tragu prethodnog, kojim se oglasio sedmicu ranije (6. marta).
Mnogi su studenti, naime, tradicionalno, planirali odlazak kućama za uskršnje praznike, ali su u međuvremenu počeli razmišljati o ostanku, jer su vijesti o epidemiji prestizale jedna drugu. Rektor je razložno savjetovao mlađim kolegama da prate razvoj situacije, podjednako i širenje koronavirusa i skupljanje redova letenja i da odluke donose pažljivo. Sasvim ozbiljno i odgovorno upozorio je da pri odluci moramo voditi računa da ne širimo infekciju na zemlje koje su manje pogođene, ili da se, kad jednom dođe vrijeme za povratak, ne donesu iz zemalja koje ga imaju više. Nedvosmisleno je ohrabrio studente koji su već planirali odlazak za uskršnje praznike da ostanu, ako su se predomislili i odustali od odlaska.
Ukoliko ste se predomislili, možete ostati ovdje, napisao je, a on sam snažno obeshrabruje prekomorske letove. Ja sam sve otkazao! završio je poruku.
Do 13. marta Cambridge je zaista ličio na Hogwarts. Iako studenti, naravno, nisu izabrali univerzitet inspirisani knjigama i filmovima o Harryju Potteru, ideja cijele franšize Joan Rowling potvrđivala se u dekanovim pismima: Cambridge je dom, svijetu prijeti globalno zlo, ali na ovom mjestu znanja, učenja, drugarstva, nesebičnosti, požrtvovanosti, solidarnosti... spremni smo suprotstaviti mu se i pobijediti ga.
Student odrastao uz knjige o malom čarobnjaku mogao je sasvim lako povjerovati rektoru trećerangiranog univerziteta u svijetu. On nije govorio kao brbljavi premijer torijevske vlade, (a još manje kao gradonačelnik Skakajeva koji je u to vrijeme potpisivao mjere o sprečavanju prevencije zbog širenja koronavirusa), nego kao čovjek okružen brilijantnim umovima, zbog čega je njegova riječ imala još veću težinu na vagi odluke otići ili ostati.
Ali već sutradan, 14. marta, u subotu, u 21.00, stiglo je pismo od dekana jednog od koledža (i vjerovatno ne jedino takvo) već pomalo sluđenim studentima da ipak razmisle kako i kada bi željeli da idu kući. Koledži, naime, rade sve da se pripreme za vrhunac pandemije, a pošto se u vezi s njom očekuje jači udar na plate osoblja, ne samo čistačica, čuvara i keteringa, nego i na potrebe studenata lošijeg zdravlja nakon izolacije, treba ipak misliti racionalno.
Ionako, mudrovalo se u pismu, jedna stvar je sigurna: dolazećih sedmica, a moguće i mjeseci, neće biti rada kao inače. "Ako smještaj u Cambridgeu nije uistinu vaš dom, sada je čas da pravite planove za vrlo skori povratak kući."
Studentima ovaj novi pristup krizi nije ostavio ni 24 sata da razmisle da li je Hogwarts uistinu njihov dom. Već naredno pismo donosi još snažniju preporuku stranim studentima da razmotre pažljivo kada i kako da napuste bajku i šta da ponesu sa sobom.
Rektor Stephen Toope inače ima godišnja primanja u iznosu od 492.000 funti, što je oko milion i sedamdeset pet hiljada maraka, a u čarobnjačko-akademskom svijetu nešto manje od 100.000 galeona. Znamo li koliko zarađuje Dumbledore? Naravno da ne, i to je jedna od mnogih sitnica u knjizi koja ide na ruku njenim kritičarima. Ono što Dumbledore nije nikada uradio, rektor jeste nakon samo nekoliko dana krize: pustio je štićenike niz vodu, a zbog ugroženih plata osoblja. Zamislite Hogwarts u završnoj priči serijala, prazan, bez Harryja, Rona, Hermione, Lune, Ginny... Smrtonoše ulaze bez ikakvog otpora. Red Feniksa je zadovoljan jer je primio plate i nema razloga da se suprotstavi zlu.
Ako je, međutim, razvoj događaja dao kembridžskom rektoru donekle za pravo, da li nas je onda iznevjerila Joan Rowling, dajući nam lažnu nadu da škola uspješno dobacuje do najvišeg stadija moralnog razvoja? Edmund M. Kern bi odlučno rekao da nije. Ali on je istoričar i specijalist za kulturu religija, ne i nastavnik književnosti. Njemu nije zasmetalo što je komercijalni uspjeh priče o školi u čarobnjačkom svijetu razvukao odlične prve knjige u fabulu sedmodijelne franšize. Etika likova uvjerljiva je koliko su uvjerljivi njihovi postupci, unutar svijeta u kom se kreću. Taj svijet čine i čarobna pomagala koja im stoje na raspolaganju. Što nastavci dalje odmiču, tih je pomagala sve više, a autorica se sve manje trudi da objasni zašto ih likovi ne koriste u situacijama koje bi se njihovim potezanjam lako riješile. Pješčani sat kojim se Hermiona i Harry vraćaju tri sata u prošlost da bi promijenili tok događaja najbolji je primjer. Praktično niko od junaka ne mora umrijeti jer se vrijeme može vratiti i uticati na događaje tako da se odvijaju drugačije. Kern potcjenjuje čitaoce (i svoje knjige i serijal Joan Rowling) kad u svojoj odbrani didaktičke snage romana ignoriše ustupke koje je fikcija učinila trci za profitom.
Proizvođenje sposobnosti
Serijal o Harryju Potteru čitao se i kao parabola o otporu nacizmu i rasizmu, kao prijetnjama čovječanstvu. Ta politička korektnost također je dio krhke didaktičnosti koja se ziheraški oslanja na opšta mjesta u moralnim pitanjima.
Književnost, uvjerava nas Martha Nussbaum, može učiniti mnogo za moralni odgoj čitalaca. Harry Potter, vidjeli smo to zahvaljujući Kernu, ima taj potencijal. Ali nakon što je Smrtonoša uzeo oblik virusa, pred nastavnicima se našao teži zadatak. Sada imaju priliku da svoje đake koji jure ocjene i bodove potrebne za nastavak školovanja i neophodne stipendije pitaju šta svi ti Oxbridgei i Yailvardi zaista prodaju i šta sve to od njih kupuju za svoje paprene školarine, ako na kraju o tome šta su znanje, solidarnosti, sloboda i pravičnost odlučuju borisi i donaldi. (I fadili i avovi).
Martha Nussbaum u knjizi Ne za profit dokazuje, razložno i uvjerljivo, zašto su umjetnost i književnost neophodni u odgoju i obrazovanju u savremenim državama. Pa se pita (prevod Ane Jovanović i Rastislava Dinića): "Ako jedna nacija želi da promoviše svoj tip humane demokratije, osetljive na ljudske potrebe, i posvećene promociji mogućnosti za 'život, slobodu i potragu za srećom' za sve osobe, koje sposobnosti bi ona trebalo da proizvede kod svojih građana?"
I odgovara:
"Barem sledeće izgledaju kao neophodne:
– Sposobnost da se kompetentno razmišlja o političkim pitanjima koja se tiču nacije: da se ispituje, reflektuje, argumentuje i raspravlja, bez potčinjavanja bilo tradiciji, bilo autoritetu.
– Sposobnost da se sugrađani prepoznaju kao ljudi sa jednakim pravima, bez obzira na rasu, veru, rod ili seksualnu orijentaciju: da se na njih gleda s poštovanjem, kao na svrhe, a ne kao na alatke kojima se može manipulisati u sopstvenu korist.
– Sposobnost da se brine o životima drugih, da se uvidi šta različiti tipovi mera znače za ljude izvan sopstvene nacije.
– Sposobnost da se zamisli raznolikost kompleksnih pitanja koja utiču na odvijanje priče ljudskog života: da se misli o detinjstvu, adolescenciji, porodičnim vezama, bolesti, smrti i mnogo čemu drugom, na način informisan razumevanjem širokog raspona ljudskih priča, a ne samo skupova podataka.
– Sposobnost da se o političkim vođama misli kritički, ali uz informisan i realističan sluh za mogućnosti koje su im otvorene.
– Sposobnost da se misli o dobru nacije kao celine, a ne samo o dobru svoje lokalne grupe.
– Sposobnost da se, s druge strane, sopstvena nacija vidi kao deo komplikovanog svetskog poretka u kojem pitanja različitih vrsta zahtevaju inteligentnu transnacionalnu deliberaciju kako bi se došlo do njihovog rešenja.
Ovo je za sad samo skica, ali je barem početak artikulisanja onoga što nam je potrebno."
Pa bi i buduće školske analize serijala o malom čarobnjaku s ožiljkom na čelu mogle posvetiti više vremena i pažnje tom važnom pitanju: kakve se sposobnosti u toj školi proizvode. Pod uslovom, naravno, da sva mjesta u lektiri nisu zauzele Judite i Domentijani. I da nastavnici od svog rada hoće imati i moralnu, a ne samo materijalnu satisfakciju.
