Škola je odgojno-obrazovna ustanova s nastavom kao središnjim poljem njezina djelovanja. U savremenim didaktičkim shvatanjima posmatra se kao zajedničko djelovanje svih njezinih subjekata: učenika, nastavnica, roditelja, stručnih saradnica i ostalih stručnjaka. Učenik bi, po zakonu, trebao biti subjekt u tom procesu u svim njegovim etapama, od planiranja, preko realizacije do vrednovanja. Međutim, rijetko pitamo učenice za mišljenje. Jedna grupa nastavnika to je uradila u radionicama koje su organizovane kao vannastavna aktivnost za 162 đaka uzrasta od 9 do 13 godina. Cilj radionica bio je prepoznavanje i prihvatanje usvajanja novih znanja, ali i razvijanje kritičkog mišljenja.
Prva aktivnost bila je vježba tražim učitelja, u kojoj su učesnice i učesnici na karticu pisali neku svoju sposobnost, umijeće ili vještinu kojoj su spremni podučiti druge. S tom karticom postali su učitelji koji nude, ali i učenici koji traže znanje. Nudeći svoje znanje uspostavljali su kontakt i sa onima od kojih žele nešto naučiti, s tim da ponuda i potražnja znanja nije morala biti vezana za školu. Sama vježba jača samopouzdanje učenica.
Đaci mlađeg uzrasta nudili su svoje vještine u sportskim igrama, pomoć u savladavanju školskih predmeta, plesu, glumi, igricama, ali je bilo i ponuda obuke kako biti dobra prijateljica, te samoodbrane.
Stariji su također nudili znanja iz škole, ali i obuku vožnje bicikla, rada na kompjuteru, ribolova, kuhanja, čuvanja djece, usklađivanja odjeće, izrade frizura, kreativnog pisanja i slikanja, pa čak i psihološku pomoć kad neko ima problem.
Sljedeća aktivnost provedena je u grupama, gdje su članovi mogli iznijeti vlastito mišljenje bez obzira na ostale članove, pod geslom da je bolje dobiti više mišljenja.
Tražili smo odgovore na pitanja: šta bi bilo da nema škole; nedostaje li vam škola u toku ljetnog raspusta; kako biste provodili dane da nema škole – opišite te dane.
Učenicima mlađeg uzrasta bez škole bi bilo dosadno, bili bi bez prijatelja, ali zaključuju i da ne bi imali znanja. Starijima bi prvih dana bilo super, a poslije dosadno. Mišljenja su da bez škole ne bi bilo novih otkrića u 21. vijeku, da bi morali učiti kroz situacije i greške u životu, radili bi teške poslove, a stanje u državi i u svijetu bilo bi loše.
U odgovorima na drugo pitanje 38% đaka izjasnilo se da im nedostaje škola u toku raspusta, 56% ponekad, 6% je reklo da im ne nedostaje. Najviše im nedostaju prijatelji, pa nastavnici, a nastava i nastavno gradivo ne.
Vrijeme bi provodili van kuće, s prijateljima, ili bi išli u posjete. Zanimljivo je da se najmanji broj izjasnio da bi provodio vrijeme igrajući igrice i za kompjuterom. Istaknuli su da bi im ipak postalo dosadno i osjećali bi se prazno jer su besposleni. Nešto bi im nedostajalo u tim danima.
Druga grupa pitanja tražila je odgovore o idealnoj školi: kako bi izgledala idealna škola i koliko bi trajala; šta bi se u njoj učilo i kakvi bi bili učitelji; koliko bi trajali časovi i bi li bilo ocjenjivanja; kakve bi bile učionice; kakva bi bila pravila?
Za 80% djece idealna škola je ona u kojoj učenice i učenici ne moraju nositi torbe, već imaju ormariće u školi.
Za 91% đaka časovi bi trajali po 30 minuta, sa dužim odmorima. Više bi se učilo u prirodnom okruženju, manje bi pisali i ne bi imali zadaću. Nastave ne bi bilo poslije 17 sati.
Najviše im se sviđa finska škola. Učionice bi bile veće sa mekanijim stolicama, opremljene pametnim tablama, uređajima i stvarima potrebnim za lakše učenje. Najmanje odgovora bilo je vezano za upotrebu tableta u nastavi. U idealnoj školi učilo bi se samo najbitnije, ono što je potrebno za život.
Časovi bi bili zanimljiviji i zabavniji.
Učitelji bi bili strogi prilikom učenja, a pravedni pri ocjenjivanju. Više bi se šalili, bili bi prijatelji učenicima, pomagali i uvažavali mišljenje učenica. Postojala bi pravila sa posljedicama za neprimjerena ponašanja.
Većina smatra da treba biti ocjenjivanja, 20% je za školu bez ocjena jer misle da ocjene ne mjere znanje, dok je 4% za opciju da nema ocjena do 6. razreda. U idealnoj školi testove bi radili na računarima, imali bi klupe ispred škole i posebne učionice za druženje.
Treća grupa pitanja odnosila se na civilizacijski napredak: kako bi izgledao svijet bez škola; bismo li komunicirali na ovaj način; dokle nas je doveo civilizacijski napredak; možete li zamisliti život bez čokolade, filmova, sata, lopte, šampona, auta, kompjutera, knjiga, telefona...
Bez škola bi vladala nepismenost, ne bi bilo kulture, tehnologije i novih otkrića jer ne bi bilo obrazovanih ljudi koji bi ih mogli smisliti.
Dosadan bi bio svijet bez čitanja i pisanja, a stanovništvo ne bi znalo misliti i donositi odluke. Komunikacija bi bila komplikovana, necivilizirana bez književnog jezika i kulture usmenog i pismenog izražavanja.
Manji bi bio fond riječi koje znamo. Više bi bilo svađe.
Napredak nas je doveo do svega što sada imamo, dao nam znanja za nove izume, ali i do toga da ljudi ne vode računa o prirodi i životinjama.
Civilizacijski napredak doveo je do povezivanja ljudi koji su daleko, do raznih novih poslova i do učenja kod kuće.
Mlađi učenici odgovorili su da ne bi mogli bez hrane i vode, a stariji su dodali da ne bi mogli bez struje i interneta jer bi privreda bila nerazvijena, život bi bio teži. Većina se izjasnila da bi mogla bez telefona, auta, bicikla...
Radionice svojom igrovnom strukturom omogućavaju iznošenje mišljenja bez straha od kritike, pa se stavovi učenika i učenica mogu smatrati iskrenim. Njihova razmišljanja pokazuju da shvataju značaj znanja za život, ali i da nemaju neka nerealna očekivanja od školskog sistema. Imaju i svoje prijedloge da im u školi bude bolje, pa bismo ih češće trebali pitati za mišljenje. Ali, da li smo spremni da ih pitamo za mišljenje? Želimo li nešto mijenjati?
