U zgradi do naše živi on. Jedan super momak. Tačnije momčić. Sitne je građe taj naš prijatelj. Uostalom, pa deset mu je godina tek. U tom sitnom tijelu sa mravljim mišićima kuca veliko srce. Velika je i duša. Lafac iz male raje. Tačnije, lafčina.
Nisam ovisnik o adrenalinu. Preferiram mirne ugođaje, opuštenost, (puno) sam skloniji boemštini nego ekstremnim i njima sličnim sportovima. Ali ekstra mi je jedan promotivni spot o slobodnom penjanju što sam ga davno gledao. Cool momak sam se otisnuo na izlet u pustahiju i vere se po nekoj strašnoj okomitoj stijeni. Sunce nemilosrdno prži, ko' što u pustinji i takvim stjenjacima i priliči, ali to našeg junaka ne ometa previše. Nema nikakvu opremu za penjanje, samo čelićni mišići, ista takva volja i strpljenje. Ćeif je ćeif. Popeo se, uto već sunce zalazi i momak se vraća svojoj kući. Tačnije, u svoj stan. U neboderu u nekom velegradu. Stan je, pogađate, na gornjim spratovima, 17, 18,.. Umoran i zadovoljan pritišće on interfon, ali niko mu ne otvara. Gore je dernek. Da li su ga organizovali za dobrodošlicu njegova djevojka ili cimer, to ne znamo, vidimo samo da ga niko ne čuje jer muzika trešti. Šta činiti?
Momak duge kose sa trakom preko čela nehajno otpuhne, prebaci ruksak preko leđa, istrese malo pudera protiv znojenja u dlanove i počne da se penje uz neboder. Svojoj kućici. Bez srkleta i kolebanja. Staloženo i strpljivo.
Sportsko ili slobodno penjanje je savladavanje uspona isključivo vještinom i snagom sopstvenog tijela uz korištenje zaštitne opreme - to je jedna od definicija. Prijatelj moje starije kćerke sa kojim ona ide u isti razred već pet godina te dijeli naklonost ka svim vrstama životinja, a naročito psima, pravi je fanatik što se penjanja tiče. Ili da kažemo entuzijasta, više sportski zvuči. Oduvijek su ga smatrali Spajdermenom u raji, jer se takvom lakoćom taj dečko penje uz drveće, ograde, gdje god se živo biće penjati može. Imam osjećaj da bi se popeo i uz svoju zgradu kad bi njegovi roditelji npr. preko vikenda izbivali iz grada. Šalim se, naravno, valjda mi neće naši prijatelji to zamjeriti. Sa lakoćom kojom se penje, on i skoči na tlo. Od nindže ga razlikuje samo vedrija garderoba, a vještina kretanja mu je, vjerujte mi, na istom nivou.
Kad časovi završe i raja izađe iz škole, ritual je isti već godinama: svi se rastrče unaokolo gurani kiptećom energijom u sebi. Cure na jednu stranu sa svojim igrama, momci na drugu. Nekad se igraju i zajedno, a našem je vedrom drugu prvi potez da se popne negdje visoko, više, još više. I tu sa visine nonšalantno osmatra svoju raju. Jednom sam prisustvovao situaciji kada nastavnica kursa engleskog (by the way, super predavačica i pedagogica) razrogačenih očiju i sa užasom gleda u našeg penjača koji se dokono jednom rukom drži za neku visoku gredu i visi u zraku. Objasnili smo joj da je to njegova, maltene, stalna praksa i dnevni ritual, ali strah koji je osjetila za svog đaka nije baš tako brzo iščilio. Mi je razumijemo. Godinama mi obitavamo u istom parku sa našom djecom i njihovim drugarima i svi smo u početku osjećali tihu jezu dok se dragi momak verao i skakao sa visina sa kojih se ja ne bih usudio ni da me red bull i jegger zajedno sponzorišu. Znali smo da je vičan plesnim pokretima a la Michael Jackson ali ovo... Nakon što nam je njegova majka staloženo objasnila da on to tako uvijek radi i da je i sama nakon silnih potrošenih živaca uspjela donekle pregrmiti da to tako mora biti, i mi smo se vremenom navikli i počeli poštovati njegovu vještinu. Bolje respekt nego sekiracija. Kontamo, kad se on ne boji, nećemo ni mi. Dečko je vjerovatno više straha osjetio kad se jednom prilikom nije mogao sjetiti u kojoj je učionici ostavio ruksak nego dok se spuštao niz ambis na Darivi.
I moje cure su se, gledajući svog prijatelja na treninzima, jako zainteresovale da i same probaju kako to izgleda penjati se na vještačkoj stijeni. Starija je tada išla u treći razred, a njena mlađa sestra još nije bila ni prvačić. Ali jaka želja je bila tu.
NO COMMENT se zove taj klub i stvarno - svi što se penju uglavnom to rade u tišini i koncentraciji. Momak iz susjedstva se verao kao zuca, nadmašujući svoje starije drugove, a moje cure su probale, fasovale upalu mišića, pa smo eventualni nastavak ostavili za neku sljedeću epizodu. U međuvremenu smo se svi radovali sportskim uspjesima našeg krhkog, a tako snažnog, pozitivca, uključujući i učiteljicu. Radovali smo se i kad je sportaš dobio velikog bijelog cuku, naizgled opakog, a u stvari dobroćudnog ko' i on. Sad znamo kome ćemo ostaviti našeg psa kad budemo negdje išli. Šala, šala, opustite se ljudi, pas će putovati sa nama.
Treninzi, briga o četveronošcu - i desilo se to da momak postaje sve ozbiljniji. Strašni kukci-igračke i još strašnije puške pale su u drugi plan. Školske zadaće se urade (a uvijek su se i radile), redovno se pohode treninzi. Ma profesionalac pravi. No comment.
Obje moje curke jako vole svog prijatelja, tri stubišta udaljenog od našeg. Sretan sam što znam da imaju druga koji će ih štititi ako treba. Znam jer je već to činio. Nikad neću zaboraviti i jedno divno veče u Centru za mlade na Grbavici, nekadašnjem domu kulture Vaso Pelagić. Starija kćerka je tada išla u prvi ili drugi razred i trenirala je jazz balet, a u centru je organizovana priredba. Balerine svih uzrasta su nastupile i bilo je baš lijepo. A nakon nastupa, dok je naš curetak sretan i zadihan stajao uz nas, uživajući u glamouru, specijalnoj frizuri pripremljenoj za tu priliku i držeći ružu koju je upravo dobila od svoje mlađe seke, priđoše nam dva balerinina druga iz razreda - nadam se i prijatelja za čitav život jer su to super momci. Obojica su joj poklonila po buketić. Cura se smijuljila, tiho zahvalila, njih dvojica su se smijuljila i iz aviona se vidjelo da je za sve troje to čudna situacija ali bili su svi jako slatki u tom za njih neobičnom ritualu. Jedan od te dvojice momaka danas je postao šampion naše države u sportskom penjanju. Drugi se ne bavi penjanjem, ne znam ni koliko je pokupio rukometnih i odbojkaških gena od svojih roditelja, ali prognoziram, ma ne prognoziram, vidim jasno kao dan da će biti šampion po broju i posjedovanju ljudskih vrlina. Jako mi je drago što obojica idu sa mojom kćerkom u razred i što su njenu mlađu sestru prihvatili za prijateljicu.
Zamislimo da je ovo sportski članak pa se vraćamo da čestitamo penjaču na osvojenom trofeju i poželimo mu da uvijek ostane super momak kakav je sada. Ako nastavi ovim (strmim) stazama, možda nekog dalekog dana u budućnosti, nakon brojnih medalja kaže: E kako davno bi kad je ono Damir pisao o mom nastupu. Moj drug šampion.
Sve najbolje i u budućnosti! U sportu i životu!
