Reci: Bojim se da mi mama neće dati sise! Reci! – naređuje nabusiti, zgodni dečko bijesnim glasom stidnom i mršavom u koga je uperio oko kamere novog iPhona. iPhone je do maločas pripadao mršavom. Kako kasnije saznajemo, kupila mu ga je majka jedva uštedjevši novac, a sada mu ga je uzeo ovaj drugi jer mu mršavi nije dao pet maraka. Sutra će morati dati 10. Oduzimanje mobitela i snimanje poniženja gleda djevojka. Ona se upoznala sa Zgodnim kad joj je tražio marku za sendvič koju je i dobio. Nakon toga se druže; ona se njemu možda malo sviđa, a njoj se sviđa što je sada sva raja gleda malo drugačije jer je s najopasnijim frajerom u razredu. U jednom trenutku djevojka se suprotstavi Zgodnom, tiho i skoro ponizno, na šta joj on uzvraća ljutitim pogledom ispod začuđenih obrva i kratkim odsječnim Šta kažeš?!
Ovo je prva scena forum predstave[1] Samo probaj reći koja je premijerno izvedena 31. 5. u SARTR-u. Gledalište u obliku potkovice obrazovalo je malu pozornicu na kojoj su bili: djevojka, majka djevojke, stidljivi dečko – žrtva, nabusiti dečko – nasilnik i nastavnik, razrednik ovo troje mladih. Oni sjede na klupi uz zid i naizmjenično izlaze na pozornicu i tako prezentiraju ličnosti koje igraju – kroz scene u kojima se otkrivaju sukobi među njima ili kroz kratke monologe u kojima predstavljaju svoje pozadine, stavove i probleme o kojima razmišljaju, ali i upoznaju gledaoce sa biografijama drugih karaktera iz predstave. Smjene na pozornici izvode spretno pa rušenje jedinstva prostora ne djeluje zbunjujuće: scena je u jednom trenutku školsko dvorište u kojem se dešava mobing i vršnjačko nasilje, zatim je kuća djevojke u kojoj majka mete i priča o svom životu, o mužu policajcu koji stalno radi i rijetko je kod kuće, o šefu na poslu koji provjerava koliko su izdržljivi pa često rade prekovremeno, o onoj komšinici jadnici što je muž maltretirao al, eto, sreća pa ga više nema da ono jadno dijete bar više ne gleda svo nasilje koje je proizvodio i zbog kojeg je sad sav izgubljen i povučen. Dok ona pospremajući dovodi u red kuću, i skačući sa teme na temu verbalno artikuliše život, u njenoj blizini kćerka surfa na mobitelu. Majka tada kritikuje ovisnost mladih o mobitelima, što je asocijativno navodi da kćerki ispriča šta joj je rekla komšinica – da je onaj njen mali izgubio mobitel koji mu je tek i jedva kupila i kako je od tada poludio; s njim se ne može razgovarati, sav je nervozan i čak joj je ukrao neke pare. Kćerka se tada malo zbuni, upita da li joj je još nešto rekao i, želeći napustiti majčino društvo, kaže da mora učiti i ode. Majka, zadovoljna što joj kćerka brine o školi, zaključi ovu scenu izjavom kako je sretna što su muž i ona odgojili jedno tako pametno dijete.
Pozornica je i školska sala u kojoj se upoznajemo sa likom nastavnika. On je mlad, ali je stekao određeno iskustvo i nije više naivan. Voli svoj posao. Zna kakva su današnja djeca, da su svi nervozni pa im on nudi najbolji pedagoški način da se riješe nervoze – da im loptu da se ispucaju; ne vole djeca da im se pametuje. U svom monologu žali se i na papirologiju.
S profesorovim monologom otvara se nova scena. Neko je u razredu ukrao novac iz ruksaka jedne učenice. Publika zna da je to uradila žrtva na nagovor nasilnika. Nastavnik je pozvao nasilnika, žrtvu i djevojku na razgovor jer su oni ostali posljednji u razredu i samim tim su sve troje sumnjivi. Kada ih nastavnik ostavi nasamo, nasilnik natjera žrtvu da sve prizna, djevojka opet pokuša da se usprotivi nepravdi, ali dobiva odgovor da će onda ona to morati učiniti.
Nakon toga, djevojka od majke traži 30 KM pod izgovorom kako je to od njih tražio nastavnik za popravku krova na školskoj sali koja prokišnjava. Majka se malo buni i komentariše kako razrednika treba mijenjati, kćerka odgovara da uskoro završavaju školu, te se slože da se to još malo do kraja osnovne može izdržati.
U međuvremenu se predstavi i nasilnik. Sjedeći na stolici, govorio je o praznom odnosu sa ocem koji sve što zaradi popije. Pritom je zažalio što mu majka nije živa. Svaki put kad dođe iz škole, otac ga kritikuje za ocjene iako ni ne zna kakve su. Škola ga ne interesuje. Interesovao ga je fudbal i igrao je dobro, trudio se vjerujući da će svakim postignutim golom poboljšati odnos sa ocem i kod njega pobuditi zadovoljstvo sinom. Otac je, međutim, prestao da mu plaća članarinu i da mu ikako daje novac. Od tada se on snalazi onako kako se snalazi. Tako je to, il ćeš ti mene, il ću ja tebe...
Vrhunac predstave nazire se kada u polumraku scene, osamljeni i zagledani u zamišljeno ogledalo, žrtva i nasilnik stoje jedan pored drugog i simuliraju udaranje. Nasilnik to čini zadovoljan samim sobom, a žrtva sa puno bijesa, zamišljajući u ogledalu lik nasilnika i oponašajući njegove postupke polako postaje on jer u takvom ponašanju vidi svoj spas. Dok nejakim rukama udara zamišljenog neprijatelja, u zacrvenjelom licu, napetim vratnim žilama i grimasi sa suznim očima naslućujemo preokret dramske radnje.
Drama će se početi rješavati kada majka dođe u školu i u bijesu zbog saopćenja da joj je kćerka izostala sa časa i da se druži sa lošim društvom počne prijetiti nastavniku da će sve reći mužu, policajcu, i da će on vidjeti za onih 30 KM što je uzeo od djece. Tada saznaje da ju je kćerka prevarila za novac. Scenu završava u nevjerici.
Kraj, a ujedno i vrhunac, drame je scena u kojoj žrtva sačeka djevojku nasamo i traži od nje da mu vrati mobitel. Ona se brani da je mobitel kod nasilnika i govori mu da ona nije kriva. Tada joj žrtva (novi nasilnik) otima njen mobitel iz ruke. I dok se gurkaju oko mobitela, dolazi iskusni zlostavljač. U svađi sada dvojice izjednačenih karaktera, žrtva vadi nož i pruža ga prema zlostavljaču. Svjetla se nakratko ugase.
S paljenjem svjetala na pozornicu izlazi autorica teksta Emina Omerović. Nakon objašnjenja koncepta forum predstave, publika koju su činili đaci polaznici dramskih sekcija u osnovnim školama, nastavnici, roditelji, psiholog, inspektor i poneki ostali, mogla je da pozove na vruću stolicu nekog od likova i postavi im pitanja koja preciziraju njihove karaktere u drami.
Djeca u publici počela su sa predlaganjima drugačijih postupaka likova koji ne bi doveli do scene s nožem. Predlagali su da žrtva prijavi sve što se dešava nastavniku, da djevojka kao pasivna posmatračica reaguje na način da nasamo razgovara sa nasilnikom i pokuša ga promijeniti. Čak se čuo komentar da ona može iskoristiti to što je žensko! pa u ponovljenoj sceni oduzimanja mobitela od žrtve, djevojka se suprotstavlja govoreći nasilniku: A de pusti ga... Dođi sa mnom da ti nešto pokažem. Publika je na ovo reagovala smijehom...
Najživlja rasprava među publikom nastala je zbog izjave jedne nastavnice da roditelji djecu prave nasilnicima savjetujući im da se brane ako ih neko udari. Na to se uključio jedan gospodin koji je tvrdio da je normalna i očekivana stvar da nećete učiti dijete da samo stoji dok ga neko maltretira. Inspektor iz publike rekao je da djeca nikad sama ne trebaju rješavati ovako velike i kompleksne probleme nego ih trebaju prijaviti odraslima i prepustiti njima. Među odraslima nabrojao je nastavnike, pedagoge, službenike centara za socijalni rad, direktore... ali je rekao i to kako se u svom radu susretao sa situacijama kada direktor neće da prijavi nasilje da on ili škola ne bi izgubili ugled.
Analizirajući ulogu nastavnika koji je zataškao krađu novca u razredu da se ne bi pročulo, publika se složila da je on to uradio kako bi izbjegao administrativne obaveze. Nastavnica iz publike podijelila je svoje mišljenje o ovome i požalila se na procedure koje su nedavno uvedene za bilo kakvo vaspitno kažnjavanje učenika; spomenula je zapisnike, sjednice, razgovore sa roditeljima itd., a odluku nastavnika iz predstave da zataška problem okarakterizirala je lijenošću nastavnika. Na pitanje iz publike zar nije u sklopu posla nastavnika da brine i o sigurnosti učenika, odgovorila je da su nastavnici preopterećeni, da su zatrpani administracijom i obavezama mimo same nastave. Zanimljiva je i njena rečenica da niko iz škole ne može prijaviti maloljetnu osobu, što je proizvelo reakcije inspektora, ali i drugih iz publike da ne znaju za to pravilo i da niko ne može spriječiti ni nastavnika ni bilo koga ko vidi nasilje da ga anonimno prijavi policiji.
Ovaj tekst ne bi bio potpun ako bi izostavio zvijezdu večeri – dječaka iz prvog reda gledališta koji je bio vrlo aktivan u nuđenju rješenja, ali, još važnije od toga, nije pristajao na opravdanja. Kada je majka rekla da nju kćerka uspijeva lagati jer ona i njen muž nemaju vremena da joj se posvete, jer puno rade, dječak je reagovao: Ali kako da se nema vremena?! Pa uvijek se ima nekog vremena. Evo naprimjer ja, ja idem na takmičenja, idem u školu, ali uvijek nađem vremena; makar vikendom. Aplauz.
Eminu smo pitali odakle ideja za forum predstavu i još temu vršnjačkog nasilja u školi. Rekla nam je da je ona odrasla u kazalištu i da je ono njoj lično pomoglo da se razvija i mijenja. To je i bio osnovni motiv da napravi predstavu koja nudi mogućnost da se razgovara i mijenja slika svijeta koja nam se ne sviđa. Dodala je da je pozorište mjesto dijaloga i to će uvijek ostati njegova suština. Ono daje glas svima koje u svakodnevnom životu ne čujemo od silne buke naše okoline. Kada govorimo o vršnjačkom nasilju, upravo nam je to potrebno. Pozorište nas tjera da se ovim problemom bavimo stalno, a ne kada nas do toga dovede nova tragedija. Mislim da uvijek možemo još više i da trebamo inzistirati na tome da kazalište bude prisutnije u životu mladih.
Tekst predstave nastajao je pod uticajem autoričinih razgovora sa nastavnicima i suradnjom sa Porodičnim savjetovalištem i Prosvjetno-pedagoškim zavodom Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.
U predstavi su mlade likove igrali Emininih troje kolegica i kolega studenata s odsjeka za glumu (Katarina Nikšić, Saša Krmpotić, Kemal Rizvanović), dok odrasle likove igraju glumica i glumac (Mirela Lambić, Sead Pandur), članovi SARTR-ovog ansambla.
Predstava je na repertoaru Sarajevskog ratnog teatra i nakon premijere. Odigrana je 1. i 3. ovog mjeseca.
Iako je kraj foruma ponudio zaključke poput toga da odrasli moraju vratiti povjerenje kod djece, da djeca moraju reći odraslima za probleme s kojima se susreću, da svi trebaju biti odgovorni za ono što se dešava u njihovoj sredini, otvorio je i teme i probleme koji bi mogli izroditi nove forum predstave: prati li zaista iko ulogu roditelja i ispunjavanje njihovih obaveza prema potomstvu? Kakve su administrativne obaveze nastavnika? Kakve su procedure za prijavu problema u školi? Zašto? Čemu da se nadamo ako će nastavnici zataškati probleme da bi izbjegli zapisnike? Ko za djecu ima vremena?
Mijenjaju li se nasilnici tako što im se nešto pokaže?!
Pročitajte i ovo.
[1] Augusto Boal, brazilski pozorišni reditelj, pisac i političar, je pedesetih godina prošlog vijeka radio na smanjivanju diskriminacije određenih grupa i rješavanju socijalnih problema preko pozorišta i tako osmislio forum teatar. Ovakva predstava se sastoji od kratkih scena u kojima su vrlo konkretno prikazani problem diskriminacije i opsesije. Nakon što je publika upoznata sa tematikom i likovima – najčešće kroz izvođenje predstave – scene se ponovo izvode, izdvojene iz cjeline, ali ovaj put sa mogućnosti intervencije publike. To znači da učesnici kroz rad pojedinačno ili u grupi definišu probleme, mogu da stopiraju radnju i preuzmu jednu od uloga kako bi ponudili nova rješenja. Pravilo je da se ne može mijenjati uloga nasilnika (Opresora, kako ga naziva Boal) jer bi to bilo magično rješenje. Osim Opresora, obavezni dijelovi strukture forum teatra su Potlačeni i Džoker. Džoker je osoba koja posreduje između glumaca i publike, motiviše publiku na interakciju, postavlja pitanja i potiče raspravu. (Prema: Šta je forum teatar, dostupno na Okvir.org, korišteno 3.6.2016.)
