U stvarnosti, put do zaposlenja medicinskog radnika u inostranstvu nije lak, zahtijeva puno truda i požrtvovanosti i samo oni uporni i jako motivisani doći će do cilja.
Srednjoškolski centar Gemit-Apeiron u Banjaluci do sada je upisao devet generacija polaznika obrazovanja odraslih. Upisano je oko 500 učenika, njih oko 300 je završilo školovanje. Obrazovanje odraslih odvija se u tri programa: redovno obrazovanje, prekvalifikacija i dokvalifikacija. Nastava se odvija u večernjim terminima, od 16 do 22 časa. Najviše je onih koji se prekvalifikuju; Gemit-Apeiron nudi prekvalifikaciju u Medicinskoj i Ekonomskoj školi. Program prekvalifikacije traje 17 mjeseci, po četiri mjeseca za svaki razred, i još mjesec za polaganje maturskih ispita. U Medicinskoj školi ubjedljivo najveće interesovanje je za zanimanje medicinskog tehničara, znatno manje za zubno-stomatološkog tehničara i fizioterapeuta, a najmanje za farmaceutskog tehničara.
Slika iz Gemit-Apeirona prije početka večernje nastave za medicinske tehničare slična je reklamnim slikama sa internetskih stranica škole: mladi i nasmijani učenici i učenice ispred učionice čekaju na dolazak profesora. Međutim, kada se porazgovara sa učenicima, slika se mijenja; iako su još mladi, osjeti se proživljena gorčina života u Bosni i Hercegovini.
Tridesetdvogodišnja Bojana G. završila je gimnaziju i višu poslovnu školu. Obrazuje se za medicinsku tehničarku zato što želi da ode u inostranstvo i tamo se zaposli. Nije daleko od završetka školovanja, sada je u trećem razredu. Zaposlena je i ovdje, nije nezadovoljna poslom koji radi, ali je nezadovoljna zaradom. Motiv koji je vodi je da obezbijedi bolju budućnosti za svoju djecu. Smatra da u našoj državi, barem trenutno, nema takve budućnosti. Plan je da ode u inostranstvo i tamo se zaposli, ako bude mogućnosti, a ako ne bude ostaće ovdje i potražiti zaposlenje u novoj struci. Iz BiH je tjeraju nemogućnost zarađivanja za normalan život i nepoštovanje radničkih prava.
U našoj državi, jedino ako radite u državnim firmama, ili boljim privatnim firmama koje poštuju sve zakone, možete da imate normalnu platu, normalno zdravstveno osiguranje. Možete da imate pravo da iskoristite bolovanje, da ne morate da dolazite bolesni na posao. Da možete otići na godišnji odmor da vas niko ne zove, da možete otići na godišnji odmor sa svim primanjima. Kažu da je prosječna plata u Republici Srpskoj negdje oko 800 maraka. To uopšte nije tačno. To je kada se uzmu ogromne plate koje imaju u ministarstvima. Moj prvi posao na kojem sam i sada, ja sam počela sa platom od 400 maraka. Znam većinu ljudi koji rade za 400 maraka i dan-danas. Mjesečno četveročlanoj porodici potrebno je za život najmanje 1500 maraka. Ako imate dva člana porodice koja su zaposlena za 500 maraka, vi nemate ni za osnovne stvari u životu, kaže Bojana.
Njenu motivaciju najbolje će shvatiti radnici zaposleni kod privatnika, obespravljeni i ostavljeni bez zaštite države.
Ono što je mene potaklo da idem vani je da bih mogla više zaraditi. Radi se isto kao i kod nas, isti vremenski rok, samo što ste plaćeni za sve što uradite. A ovdje i ako ne dobijete platu, ako ne dobijete zdravstveno osiguranje, vas niko ne brani. Ja sam promijenila jednu firmu u kojoj dvije godine nisam imala plaćeno zdravstveno osiguranje. Po novom zakonu djeca moraju biti osigurana preko biroa do petnaeste godine, pa su mi djeca mogla biti osigurana, ići kod doktora. Ali ja sam morala kad god se razbolim plaćati lijekove i sve ostalo, kaže Bojana G.
Kada zamišlja budućnost u inostranstvu, Bojana G. zamišlja porodični život u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika.
Recimo, da bih imala siguran posao. Da bi mi plata bila na vrijeme. Da bih imala plaćen godišnji odmor. Djeca i suprug bi imali vjerovatno bolju opciju za budućnost. Za dalje školovanje, za odlazak u neku drugu zemlju iz te zemlje u koju odemo. Opet je lakše kada ste u Evropi otići bilo gdje drugo, nego kad ste ovdje kod nas u Bosni. Nemam vam ja ništa sada to pripremljeno, da ja kažem: Ja sad idem tamo, ja sam se već dogovorila s nekim, ja znam kako će to sve moje izgledati. Niti iko može znati kako će mu budućnost izgledati. Ja sam krenula bez toga. Ja idem za sebe, sama sve. Sve što sam napravila napravila sam sama. I sve što budem napravila napraviću sama, uvjerena je u mogućnost da promijeni svoj život Bojana G.
Njena mlađa kolegica iz trećeg razreda, dvadesettrogodišnja Mirjana S, takođe bi voljela da ode u inostranstvo radi zaposlenja. Završila je ekonomsku školu, po zanimanju je poslovno-pravna tehničarka. Oduvijek je voljela medicinsku struku, kao i pravo, smatra da od prava nije imala koristi, a nada se da će biti bolje sa zanimanjem medicinske sestre. Kaže da je bila tri mjeseca na praksi u Njemačkoj, preko škole, sviđa joj se tamo i misli da bi se mogla naviknuti. Iz BiH je vodi nemogućnost zaposlenja.
Nemogućnost nalaženja bilo kakvog posla, što se tiče bilo kakve struke, tjera me iz zemlje. Ne znam nikoga da je završio srednju školu, da nije zanat, a da radi u toj struci. Zanat – tu i tamo, ali ostalo rijetko. Možda sad u ovoj struci može se zaposliti, zato što većina ljudi odlazi. A i kad se nađe posao, to je samo za osnovne potrebe. Ne znam nikoga ko može od toga da živi normalno, govori Mirjana S.
Ne plaši se izazova na putu za zaposlenje u inostranstvu, zna da nije lako, ali uvjerena je u svoje sposobnosti. Ide na kurs njemačkog jezika, ne govori dobro, sporazumijeva se dovoljno za osnovnu komunikaciju. Budućnost u inostranstvu vidi kao priliku da ostvari sve što joj ovdje nedostaje.
Pošto sam ja sama, prvo planiram da riješim posao i papire. Bolje je tamo, moći ću više da vidim. Za tri mjeseca što sam bila tamo obišla sam bar nešto. A ovdje radim kad mogu pa nisam ništa ni vidjela ni prošla. To je samo za plaćanje računa, osnovne potrebe. Nadam se da ću moći nešto više priuštiti. Za sada sebi, poslije naravno i porodici, kaže Mirjana S.
Posredovanjem pri zapošljavanju medicinskih tehničara i pedijatrijskih tehničara u Njemačkoj bavi se Agencija za rad i zapošljavanje BiH. U saradnji sa Saveznom agencijom za rad Njemačke sprovodi se posredovanje pri zapošljavanju kod poznatog poslodavca, a u saradnji sa Njemačkom agencijom za razvojnu saradnju i Saveznom agencijom za rad sprovodi se program Tripl vin. U Agenciji za rad i zapošljavanje BiH kažu da se mnogo više ljudi zapošljava kod poznatog poslodavca, u odnosu na program Tripl vin gdje su uslovi stroži. U 2016. preko ARZ BiH zaposleno je 1079 medicinskih radnika i radnica, od toga 991 kod poznatog poslodavca i 88 u projektu Tripl vin. Od aprila 2013. do kraja 2016. u Njemačkoj je zaposlen 2701 medicinski tehničar iz BiH, 2438 kod poznatog poslodavca i 263 u projektu Tripl vin, tvrde u ARZ BIH. Zapošljavanje kod poznatog poslodavca je opcija u kojoj medicinski i pedijatrijski tehničari iz BiH mogu sami sebi pronaći poslodavca u Njemačkoj, na primjer preko portala za traženje posla, i sklopiti ugovor o zaposlenju uz posredovanje ARZ BiH. Medicinski radnici iz BiH koji nađu poslodavca u Njemačkoj, od 1. januara 2016. ne moraju sklapati ugovore o radu preko ARZ BiH, ali u agenciji tvrde da njihovo posredovanje donosi korist radnicama i radnicima.
Ako radnik ne ide preko nas, nije mu zagarantovana bruto plata od 1800 evra u prvoj godini. U praksi se ona kreće oko 1900 evra. Kada se ide preko nas, radnik u prvoj godini ima zvanje asistent njegovatelja. Poslije polaganja stručnog ispita nakon godinu dana, on prelazi u zvanje njegovatelja. I plata se povećava shodno tome. Iskustvo nam kazuje da je razlika između asistenta njegovatelja i njegovatelja oko 300 evra. Ljudi koji ne idu preko nas često ostaju u zvanju asistenta njegovatelja. Oni mogu pokrenuti proces nostrifikacije diplome u Njemačkoj, ali pitanje je hoće li ih poslodavac podržati, jer mu to poskupljuje cijenu rada. Važno je što ljudi koji odu preko nas nakon godine nemaju više obaveze prema poslodavcu, oni su slobodni na tržištu rada. Onda sebi mogu tražiti najbolji posao, jer su već tamo, kaže Boris Pupić, portparol ARZ BiH.
Diplome radnika prekvalifikovanih u BiH u privatnim srednjim školama nisu valjane za prijavu u program Tripl vin, ali su priznate u Njemačkoj, tvrde u Agenciji za rad i zapošljavanje BiH. Uslov je da su stečene u školi akreditovanoj od nadležnog ministarstva u BiH, na akreditovanom obrazovnom programu, ne na nekom od mnogih kurseva.
Sve njemačke savezne pokrajine osim Bavarske priznaju diplome radnika prekvalifikovanih u privatnim srednjim školama u BiH. U Bavarskoj je velika ponuda, tako da oni proberu najbolje. Svi žele baš u Bavarsku, velike su plate i nama je najbliže. Dosta ljudi ima rodbinu tamo, onda imaju nekoga da im pomogne, ne moraju plaćati stan i hranu u početku, odmah je lakše. Niko ne želi u istočnu Njemačku gdje su plate manje. Ako se ide preko Tripl vin programa onda se ne može birati gdje se ide, kaže Pupić.
Medicinski tehničari prekvalifikovani u privatnim srednjim školama moraće proći proces nostrifikacije diplome u Njemačkoj, isto kao i oni redovno obrazovani u javnim srednjim školama, samo će prilikom prijave ARZ BiH morati priložiti jedan papir više: potvrdu institucije nadležne za nostrifikaciju diploma u saveznoj pokrajini u koju radnik ide da diploma može biti nostrifikovana. Taj papir bi trebao obezbijediti poslodavac koji želi zaposliti radnika prekvalifikovanog u BiH. Važno je napomenuti da radnica odnosno radnik koji se želi zaposliti u Njemačkoj mora imati potvrdu o poznavanju njemačkog jezika, najmanje B1 nivo, koju priznaje Ambasada Njemačke u BiH. Od radnika i radnica se očekuje da prilikom pripreme za polaganje stručnog ispita u Njemačkoj uče jezik, jer moraju doći na nivo B2 da bi mogli raditi kao njegovatelji/ce.
