Školegijum nastavlja pratiti izvještavanje medija o obrazovanju. U martu su na radaru bili ministarstva obrazovanja, portal UNSA, Klix, Avaz, Nezavisne novine, Radio Sarajevo, Oslobođenje, N1....
Čini se da se nove vijesti iz sfere obrazovanja ne razlikuju od starih, osim po tome da su malo gore. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je tako, naprimjer, usvojilo Informaciju o statističkim pokazateljima u obrazovanju za 2022. godinu iz koje je vidljivo da je nastavljen trend smanjenja broja upisanih učenika u osnovne i srednje škole. Prema objavljenim podacima Zavoda za statistiku RS-a, za deset godina je broj đaka u osnovnim školama sa 99.025 pao na 84.643. Činjenica da je 80 odsto roditelja upisanih prvačića koristilo aplikaciju eUpis zbog toga ne veseli koliko bi trebala. Ali to nije najmanje vesela stvar koju smo o obrazovanju, osnovnom, srednjem i visokom, čitali u martu. (Samo neupućenom može biti čudno da se o predškolskom nije objavilo ništa!)
Diplome i divljač
Najviše martovskih naslova odnosilo se na poništavanje akademskog zvanja generalnoj direktorici KCUS-a i profesorici Medicinskog fakulteta u Sarajevu Sebiji Izetbegović. Akademska sapunica će se prema objavljenim vijestima nastaviti pred sudovima, iako je slučaj mnogo više političko nego akademsko i pravno pitanje. Statistički je malo vjerovatno da su sve diplome osim ove jedne profesor-direktoricine besprijekorne, pa bi se o toj temi morala otvoriti naučna i stručna rasprava, a ne senatsko-inspekcijska. Do čega naravno neće doći, jer bi prije svih drugih ugrozila političare s akademskim zvanjima. Da je trpeza Stranke demokratske akcije mogla zadovoljiti apetite njenih u međuvremenu odmetnutih jurišnika, Univerzitet bi i dalje gledao svoja posla. Kao što ih sada gleda ne sekirajući se previše zbog toga što promjene zakona u Hrvatskoj stavljaju u "nezavidan položaj osobe sa fakultetskim diplomama stečenim u BiH", sve osim onih koji su diplomirali na Mostarskom sveučilištu.
U sjeni trijumfalnog optimizma čelnika Sarajevskog univerziteta, pojačanog "svečanim potpisivanjem ugovora" sa Saudijskim fondom za razvoj, čime je "ozvaničen [je] početak radova na izgradnji Univerzitetske biblioteke", ostala je priča Školegijuma o gašenju Studentske poliklinike u Sarajevu, čiji je osnivač Univerzitet.
Svečana potpisivanja ostavljaju utisak kod javnosti da Univerzitet posluje kao velika i uspješna firma, što sigurno nije prva stvar zbog koje je osnovan i zbog koje postoji. Kad čitamo da su rektor Univerziteta u Banjaluci Radoslav Gajanin i rektor Pekinškog univerziteta za međunarodne studije Đi Đinbao potpisali sporazum o osnivanju naučnoistraživačke laboratorije skoro da nam je svejedno šta će se u njoj naučno istraživati. Laboratoriju obično zamišljamo s epruvetama, kompjuterima, robotima, retortama, simulatorima, mikroskopima... ali u ovoj će srpski i kineski lingvisti zajedno raditi na istraživačkim projektima u oblasti jezika, književnih djela, ali i kulture.
Nespretan naslov jedne vijesti – Počeo lov na buduće brucoše – u koji je "krenulo petnaest fakulteta i dvije akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu", otkriva pravu prirodu odnosa prema studentima kao prema – divljači. Studenata je manje jer se manje djece rađa, a više mladih odlazi iz zemlje, to je činjenica. Ali možda odlaze i zato što ne žele biti hrana u probavnom traktu tržišno orijentisanog visokog obrazovanja.
Konferencije
Još jedan adut visokoškolskih lovačkih udruženja su konferencije. Mediji u pravilu bilježe da počinju, rijetko da su završene, a nikad ne pišu o tome šta su njihovi rezultati. Besmisleniji su samo sastanci koje ministarstva obrazovanja organizuju da bi održala privid svog intelektualnog prisustva. Praznogovor sačinjen od stručnih riječi i fraza – "razgovarano je o koncipiranju obrazovnih politika, od strateškog promišljanja do izvrsnosti", analizirano je i mapirano, "a poseban akcenat je stavljen na značaj monitoringa i evaluacije u funkciji javnih politika i zagovaranja u obrazovanju", o mogućnostima, o harmonizaciji pedagoških standarda i normativa, o očuvanju digniteta nastavničke profesije, o jačanju pedagoških i digitalnih kompetencija nastavnika – oduvijek je bio eho praznoglavosti u funkciji birokratske vižljavosti.
U ime nereda i zakona
Kraj mjeseca obilježila je vijest o prihvaćenoj inicijativi poslanika povampirene Stranke za BiH u Sarajevskoj kantonalnoj skupštini da se zbog vjerskih potreba učenika, nastavnika i njihovih porodica skrati nastava u periodu od petnaestak dana. Prijedlog je suprotan odredbama važećeg zakona koje regulišu planiranje nastave i trajanje časa i protivan klizavom principu sekularnosti, a, sudeći po reakcijama na društvenim mrežama, u nesuglasju i sa željama i potrebama velikog broja muslimana. To mu ništa ne smeta da bude zamalo pa genijalan, iz perspektive predstojećih opštinskih izbora i ambicija stranke Semira Silajdžića. Šta god da sada odluči Narod i pravda, čije je resor obrazovanje, to će imati uticaja na predstojeće izbore. Ako stavi vjeru iznad zakona, moraće kompenzirati takvu odluku koalicionim partnerima, prije svega Našoj stranci, koja je jedina jasno ustala protiv inicijative Muamera Bandića. Naša stranka hajrovaće u kompenzaciji možda još koju rernu bijelog hljeba ili ambasadorsku aktovku, ali će izgubiti glasove razočaranih birača. Odluči li NiP-ova ministrica obrazovanja ne provesti inicijativu, dio NiP-ovih glasača prikloniće se dosljednije konzervativnoj strani.
Šta god da bude ishod, insistiranje Naroda i pravde na sektoru obrazovanja nakon Bandićeve inicijative pokazuje se ne samo dugoročno štetno po obrazovanje nego i po samu Konakovićevu stranku. Glasanje u kantonalnoj skupštini i usvajanje inicijative sve u svemu ne tiče se obrazovanja nego vjere, zato što vjera, a ne obrazovanje, oblikuje volju konzervativne biračke većine.
U dževi koja se oko svega digla skoro je nezapaženo prošla vijest da je kantonalna vlada 16. marta utvrdila Prijedlog zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u Kantonu Sarajevo i uputila ga u skupštinsku proceduru. Prijedlog se kiseli već skoro godinu dana, iz nepoznatih razloga, među kojima sigurno nije taj što je zakon jednako loš kao i postojeći.
Proguravači tog zakona pravdaju potrebu i hitnju stvaranjem pravnih pretpostavki za reformu, što svako upućen u obje stvari (prijedlog zakona i reformu) zna da nije istina. Upravo je prethodni mandat ministrice Naide Hota-Muminović dokaz da je reforma obrazovanja zadnja rupa na svirali Naroda i pravde. Ako nekih promjena i bude, one će ići u smjeru jačeg ovladavanja resursima (kadroviranje, tenderi, udžbenici...) i to što dalje od očiju javnosti.
Zato je pitanje svih pitanja vezanih za obrazovnu politiku u Sarajevskom kantonu, ali jednako i u cijeloj BiH, osiguravanje transparentnosti u radu ministara. Vijest da su eminentni međunarodni predavači u Sarajevu podijelili znanja i ekspertizu sa ad-hoc formiranom fokus-grupom a na osnovu Memoranduma o razumijevanju i saradnji kojeg su prethodno potpisali Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i Fondacija Mulalić ostala bi samo jedna od dosadnih praznogovornih informacija, da urednica Školegijuma nije sa tog skupa bila otjerana i da joj na pitanja o cijeloj toj sumnjivoj akciji ministrica nije odbila odgovoriti.
Naravno da niko od zastupnika neće pitanje transparentnosti postaviti novom i glasno hvaljenom premijeru kantonalne vlade Nihadu Uku: može li obećati i ispuniti u svom mandatu nesigurnog trajanja da će ministrice i ministri u njegovoj vladi odgovarati ažurno i bez izvrdavanja, jasno i konkretno na jasna i konkretna pitanja novinara? I hoće li stranice tih ministarstva biti napunjene informacijama koje dopuštaju da se prati i ocjenjuje njihov svakodnevni rad? Ako ne može, možda dogodine predloži inicijativu da se 1. april proglasi danom medijske kulture u Bosni i Hercegovini.
Možda tada vijest da u jednoj školi u Bosanskom Petrovcu, koju pohađaju đaci iz oba entiteta i dva kantona i u kojoj se nastava izvodi po zajedničkoj jezgri usvojenoj na nivou Bosne i Hercegovine na bosanskom i srpskom jeziku a koji predaje profesorica hrvatskog iz Osijeka, ne bi zvučala kao prvoaprilska šala.
