Kakav je ženski, a kakav muški stid ili kako je moguće da kvadrat i kocka u matematici nisu isto, a u hrvatskom jeziku jesu, samo su neka od pitanja koja učenice i učenici postavljaju u učionici maternjeg jezika gdje se sa zidova smiju pisci iz čitanki. Ova radnja odvija se u serijalu Školokrečina koji je, prema istoimenoj knjizi Nenada Veličkovića, snimila produkcijska kuća Mebius film. Svaka epizoda počinje rečenicama: Obrazovanje u BiH podijeljeno je u tri sektora – bošnjački, hrvatski i srpski. Nastavni planovi i programi, a posljedično i udžbenici, pisani su sa skrivenim, ali dominirajućim ciljem – promoviranja posebnih (vlastitih) etničkih vrijednosti. Ekstremni primjeri iz tri škole pod jednim krovom satirično su prikazani u pričama koje slijede, a radnja ili razgovori u učionici zasnovani su na tekstovima iz čitanki koje koriste osnovci u BiH.
Roditelji i društvo moraju saznati šta se događa u školama, a televizija i internet su jedini put da se to i desi, u ovom slučaju na primjeru čitanki, kaže Duda Sokolović, direktorica Mebius filma. Smatra da su ciljevi vladajućih nacionalističkih elita principijelno isti: putem obrazovanja i vaspitanja pribaviti naklonost i podršku budućih birača u ime vrijednosti i ciljeva u čije ime se vlada.
Serijal je za 4–5 mjeseci pregledan na YouTubeu više od 100.000 puta, 14 TV-kuća u BiH emitovalo je sve epizode, a procjena Mebius filma je da je oko milion ljudi vidjelo ove emisije. No, iz obrazovnih krugova nema reakcija ni na serijal u cjelini ni na replike koje su politički provokativne, poput đačkih pitanja: Kako za neznane humke znamo da su hrvatske; da li su autori čitanke pročitali Bibliju; zašto je crkvi važnije da je Jela pokrivena nego da nije gladna; zašto bi neko pored gusala učio s interneta, ili pak zašto je nešto glupost ako je na internetu, a nije ako je u čitanci.
Školokrečina je jako dobar način da se kaže da su reforme u obrazovanju potrebne, jer ne znam više na koji način se obraćati donosiocima odluka ili, da kažem, iz kog topa pucati da se ti zahtjevi čuju i prime. Ovaj serijal je dobar jer je duhovit, karikaturalan i lako prijemčiv, na humorističan način pokazuje šta djeca uče, ali se bojim da je njegov uticaj mali, kao, uostalom, i svih drugih istraživanja, analiza i sličnih projekata koje radimo. Ima jedan krug ljudi koji to sve prati i čita, ali nakon toga ništa – nema rezultata, akcije, pomaka. Duboko sam uvjerena da za akciju ili za promjene trebamo druge ljude, otvorene za iskustvo i za drugačije mišljenje od ovih koje imamo. Mi od 1992. ili 1993. godine i prvih revizija ili reformi obrazovanja generacije djece školujemo na istim matricama i modelima i oni su ti koji sada vode politiku, tako da u njima imamo sagovornike koji procese posmatraju iz perspektive iz koje je Školokrečina nezamisliva, kaže psihologinja Dženana Husremović.
Amir Džafo, direktor Srednjoškolskog centra Nedžad Ibrišimović u Ilijašu, smatra da je serijal Školokrečina dobar način da se pošalje poruka kako su promjene u obrazovanju neophodne, ali da donosioci odluka nisu uvijek u mogućnosti da razmišljaju svojom glavom jer su te promjene stvar viših politika.
Ono što bih ja jako volio jeste da one dječije replike nisu dio scenarija, nego da djeca stvarno tako razmišljaju i govore. Taj fini, blagi sarkazam odlično je urađen, a generalno – udžbenička politika je dugi niz godina zapuštena i ne možemo ni očekivati ništa drugo ako ministarstva sedam ili osam godina kasne sa raspisivanjem konkursa za nove udžbenike jer u aktima piše da svake tri godine treba revidirati udžbenike. Kod nas je politika: ko je jamio – jamio je, ono što je u upotrebi – u upotrebi je, i to je tako. Žao mi je djece koja prolaze kroz naše obrazovanje, a posebno mi je žao što se to dešava u književnosti koja ima moć da podstakne mnogo dobrog i lijepog u ljudima, a kod nas je postavljena tako da bude još jedan od načina stavljanja ograda oko ljudi, kaže Džafo.
Direktor sarajevske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić i voditelj grupe za reformu obrazovanja u Kantonu Sarajevo Namir Ibrahimović smatra da teme i poruke serijala Školokrečina treba dodatno objasniti gledateljima.
Satira jasno naglasi problem, u ovom slučaju nacionalističko razumijevanje književnosti, promašene interpretacije književnih djela i ubijanje potencijalnih budućih čitatelja, ali serija treba biti povod za ozbiljniji razgovor o nastavi književnosti u bh. obrazovanju. Nije problem samo nacionalizam u poučavanju književnosti, već loša nastava generalno, a to su rezultati PISA istraživanja jasno pokazali. Ovo jeste dobar način da se pošalju poruke, jedan od načina i u jednom segmentu, jer je nužno ukazivati na svaku anomaliju i nadati se da će najprije zajednica profesionalaca prestati više da radi svoj posao i početi kritički propitivati svrhovitost nastave u ovakvom obliku, kaže Ibrahimović i izražava strah da poruke, nažalost, neće doći do donosilaca odluka.
Imali su ih i ranije, imali su mnogo drugih, ali se nisu pretrgli u detaljnijem istraživanju problema i planu popravke. Vjerovatno ih nije ni briga da strukturno mijenjaju nešto u obrazovanju, a negdje i s namjerom zadržavaju ovakav status obrazovanja, kaže Ibrahimović, koji cijeni da je serijal ostao nezapažen jer javnost ne zanimaju finese niti se pitaju zašto je takva vrsta nastave iz književnosti za njihovu djecu loša.
Oni od škole ne očekuju mnogo i razmišljaju u okvirima vlastitog obrazovnog iskustva koje su imali tokom odrastanja. Taj okvir im ne dopušta da uoče sve mane obrazovnog sistema danas. A nastavnici koji predaju književnost u školama misle da ne treba mnogo mijenjati i da nisu oni nastavnici koje vidimo u Školokrečini, zaključuje Ibrahimović, podsjećajući na profesora u serijalu koji u jednom trenutku kaže: Nije moje da mislim, moje je da provodim nastavni plan i program.
Ivana Zečević, šefica studijskog programa Psihologija pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, cijeni da je serijal, sa porukama koje ukazuju na manjkavosti obrazovnih sistema, potpuno adekvatan području na kojem živimo i da ga mogu razumjeti i djeca i mladi i odrasli.
Ovaj serijal ukazuje na nekoliko vrlo bitnih aspekata vaspitno-obrazovnog procesa. Jedan od njih jesu predmeti koji se bave promocijom istorije i kulture svakog od tri naroda, koje zovemo nacionalna grupa predmeta, a drugi aspekt jeste podsticanje ili nepodsticanje kritičkog mišljenja u nastavnom procesu. Ali, ne treba da zaboravimo da postoje i prosvjetni radnici koji nikako ne mogu da se uklope u profile glumaca koji su u ovom serijalu na njihovom mjestu. Međutim, udžbenici koji se koriste u nastavi segment su našeg obrazovanja koji je jedna od najslabijih karika, čiji negativan uticaj čak ni ti ljudi koji znaju šta rade na nastavi ne mogu u potpunosti da neutrališu, kaže Ivana Zečević.
Profesorica Sabiha Miskin, bivša direktorica Gimnazije Dobrinja u Sarajevu i bivša članica savjetodavnog tijela za obrazovanje pri Skupštini Kantona Sarajevo, smatra da su djeca ovaj serijal shvatila kao humor i šprdačinu, a oni koji donose odluke ne razumiju poslane poruke.
Čula sam djecu u komšiluku kako se šale sa onim što su vidjela i čula u ovom serijalu. Djeca to ne mogu ozbiljno shvatiti i pojmiti, a što se tiče odraslih – normalan čovjek to razumije, ali iza toga normalan imate i subjektivno i objektivno poimanje stvari, genetiku, odgoj i sredinu u kojoj neko živi, pa ovaj serijal svako može različito tumačiti. Tragedija u našem društvu je što to tumače oni koji ne znaju ništa o obrazovanju, nisu u struci, ne znaju o čemu pričaju. Bojim se da su među našim donosiocima odluka ljudi koji nemaju pojma o obrazovanju, o psihologiji... Kod nas su svi na nivou svojih nesposobnosti, to je naša tragedija. Djeca su nam, kada malo poodrastu, deprimirana jer se sudaraju s ljudima koji se nalaze na mjestima gdje donose odluke u oblasti o kojoj ne znaju ništa, kaže profesorica Miskin, podsjećajući da u BiH ima ministara obrazovanja koji svojom naobrazbom i radnim iskustvom nemaju nikakve veze s obrazovanjem.
Irma Baralija iz Mostara, profesorica koja je otišla u politiku, smatra da je serijal odličan, ali da neće doprijeti do donosilaca odluka jer je teško probuditi onog koji se pretvara da spava.
Vladajućim političkim elitama nije u interesu provesti kvalitetnu reformu obrazovanja jer bi takva podrazumijevala stasavanje progresivnih, slobodnih, otvorenih i načitanih generacija koje bi propitivale sve, uključujući i njihovu vladavinu, što je, naravno, ogroman rizik za njih. No, nije serijal uzaludan posao – na ovakve i slične načine može se doprijeti do šire javnosti, a pogotovo do mlađih naraštaja, te ih motivisati da budu angažovaniji, da glasaju odgovornije i pametnije, da pokušaju nametnuti svoju agendu i biti subjekti društveno-političkih procesa. Ako ovi donosioci odluka ne žele reformu, treba pronaći one koji žele, kaže Irma Baralija.
Smatra da je prvi problem taj što u školama, pored mnogo sjajnih profesora i profesorica, radi dosta novozaposlenih kadrova za koje je jedini konkursni kriterij prilikom zapošljavanja bila stranačka pripadnost, a ne kvalitet ili talent u radu s djecom.
U nedostatku fabrika, škole su postale svojevrsne fabrike za zapošljavanje stranačkih kadrova. Drugi problem je što imamo i značajan broj profesora i profesorica koje su zbog činjenice da im nije ostalo još mnogo godina do penzije, ali i zbog teških uslova rada proteklih decenija, kao i politizacije obrazovanja, demotivisane i generalno i za nova usavršavanja, informatičko opismenjavanje i slično, kaže Irma Baralija, i naglašava da za značajne promjene u obrazovanju treba na poziciju ministra ili ministrice obrazovanja doći osoba koja je sposobna, razumije obrazovanje, ima viziju i dovoljno je hrabra za promjenu.
Profesorica latinskog i istorije u Gimnaziji Banja Luka i edukatorica za nastavnike Tatjana Jurić smatra da u serijalu nedostaje jedan važan dio koji bi bio veoma efektan u slanju poruke da su promjene potrebne – snimak časa ili časova u kojima pokazujemo kako bi obrađivanje svih ovih tema trebalo da se radi, odnosno primjer dobrog časa ili dobre koncepcije obrazovanja ili primjeri koji će pokazati kako treba da izgleda obrazovanje, ako ovo koje imamo nije dobro.
Dakle, pošto imamo primjere koji pokazuju da postoje problemi i, čini mi se, više prikazuju loše primjere nego dobre, onda bi bilo dobro u drugom dijelu emisije da se pokaže na istom tom času kako treba obrađivati tu temu i istaći dobre primjere. Takođe, da bismo razumjeli zašto tako dugo nemamo promjene u obrazovanju, bilo bi interesantno istražiti zbog čega ih nemamo. Ili, zašto su udžbenici takvi kakvi su i kakvi bi mogli ili trebali da budu, jer svi znamo kakvi su udžbenici, kaže profesorica Jurić, i zaključuje da ona lično u obrazovanju ima drugačije prioritete od onih pokazanih u serijalu.
Ivana Zečević ne vjeruje u mogućnost radikalnih promjena u obrazovanju jer ne vidi da je društvo sazrelo za njih. Promjene zavise i od političke situacije, ali i od kapaciteta koje društvo ima kada su stručnjaci i oblasti obrazovanja u pitanju. Još uvijek se na ovim prostorima borimo sa duhovima prošlosti. Mi smo vjekovima traumatizovano društvo i tu činjenicu stalno zanemarujemo, a ne bismo trebali. Kod nas se trauma transgeneracijski prenosi i nekada, nesvjesni svojeg djelovanja, radimo stvari koje idu na štetu naših potomaka, kaže ona. Napominje da su proteklih godina provođene promjene kozmetičke prirode, koje nije razumjela u potpunosti, a njihovi tvorci nisu bili vođeni adekvatnim kriterijima.
Pogrešno je gledati na različite nivoe obrazovanja odvojeno. Oni su povezani i zavise jedan od drugog. Promjene bi se trebale dešavati na sva četiri nivoa, ali tako da shvatimo da više ne školujemo djecu koja se sa informacijama koje uče u školi sreću jedino u školi, jer ne živimo u prvoj polovini 19. vijeka, već u prvoj polovini 21. vijeka i te su im informacije dostupne na svakom ćošku. Današnje obrazovanje treba ih učiti da koriste informacije, da propituju, da zaključuju. Voljela bih kada bismo djecu i mlade učili da kulturnu baštinu svoga naroda vole i cijene, ali da to isto rade i kada su u pitanju drugi narodi i njihova kulturna baština, posebno oni sa kojima žive u istoj državi, zaključuje Ivana Zečević.
Benjamin Hedžić, bivši voditelj radne grupe za reformu obrazovanja u Kantonu Sarajevo, ne vjeruje da su promjene u obrazovanju u BiH moguće.
Mislim da u skorijem periodu nećemo svjedočiti pozitivnim promjenama u obrazovanju. One mogu biti tu i tamo u nekoj oblasti učinjene, ali za kvalitetno reformisanje obrazovanja potrebna je, kao prvo, želja za promjenama, onda vizija, dosta novca, hrabrosti i struke. Mislim da ništa od navedenog trenutno nemamo, kaže Hedžić. O svom radu na pokušaju reforme obrazovanja u KS-u kaže da struka još uvijek nije dorasla promjenama, pa tako trenutak nije sazrio za kvalitetnu reformu.
Sve dok dnevnopolitičke teme utiču na struku, tu nema nade. Kod nas se radije radi na djelimičnim rješenjima ili kozmetičkim promjenama, kako i kada su one donosiocima odluka potrebne. Mislim da trenutno niko nije spreman da uradi korjenite promjene u obrazovnom sistemu. To svakako podrazumijeva pretres nastavnih programa, njihovu redukciju, izmjenu i koliziju predmeta, revidiranje udžbenika, izradu kriterija za ocjenjivanje, itd. Na sve ovo ćemo, bojim se, još sačekati, kaže Hedžić.
Dženana Husremović vjeruje da je obrazovanje stavljeno u službu radikalizacije.
Paralelno s onima koji traže promjene postoje cijeli projekti koji kritikuju sve zahtjeve za promjene ili analize udžbenika, a da zapravo kritičari nisu ni pročitali ono o čemu pričaju, i projekti koji podržavaju podjele u obrazovanju usljed kojih se niko nikom ne petlja u posao, niko se ne miješa drugima u tor, pa se niko iz, recimo, političkog Sarajeva, neće buniti što djeca u Hercegovini uče da je Hrvatska njihova domovina koja kao ptica leti ka zapadu ili nešto slično. No, bez obzira na sve, Školokrečina nije nezapažena ili prešućena, jeste subverzivna, ali nije dovoljno jaka prijetnja. Mediji očito nisu spremni da je objave jer ona traži da mislite, i to mnogo mislite, ima dosta epizoda i traži vrijeme da sve pregledate, a publika danas traži laka rješenja, dok mediji podilaze publici. S druge strane, oni koji donose odluke ili koji odlučuju šta ćemo i kako misliti, a obrazovanje je način implementacije toga, imaju dovoljno poluga da im ovo nije prijetnja, kaže psihologinja Husremović.
No, pogled iznutra donosi Anis Krivić, aktuelni ministar obrazovanja Kantona Sarajevo.
Pitanje je i šta svako od nas može učiniti sa pozicije na kojoj se nalazi. Morate voditi računa o tome da neko možda i ne želi promjene, odnosno da promjene u obrazovanju zavise od zakona, jasno definisanog cilja i očekivanja od obrazovanja, od onog čemu želimo učiti djecu, te od kvalitetne koordinacije svih uključenih u proces, od direktora, preko nastavnika, sindikata i ministarstva, do učenika i roditelja, kaže Krivić. Veli da je knjigu Školokrečina pročitao prije nekoliko godina, ali da je serijal na njega ostavio mnogo jači utisak.
Ovaj serijal pogodio je srž problema u obrazovanju, i to je dobar način da se govori o potrebama za promjenama, inovativan je i prilagođen onima koji do sada možda nisu razumjeli o čemu govorimo kada govorimo o promjenama u tom sektoru. Dobro bi bilo da svi uključeni u obrazovanje prime poruku i rade zajedno, ali to se neće desiti. Šteta je što je serijal ograničen na podjele i uticaj nacionalnih politika, što jeste generalni problem i u obrazovanju i u BiH, ali obrazovanje u BiH je razuđeno i ne postoji jedna adresa na koju bi mogle otići poruke iz ovog serijala i proizvesti promjene ili uticati na to da se one dese. Meni lično, kao ministru i nekom ko dugo i intenzivno radi u obrazovanju, savršeno su jasne poruke, ali bih volio da vidimo i serijal o konkretnim problemima koji se događaju u obrazovanju u kantonima, jer se obrazovanje tamo događa, kaže Krivić. Smatra kako bi dobro bilo da postoji više istovjetnih serijala, jer bi tada i poruke bile konkretnije i bilo bi jasnije kome su upućene, bile bi učinkovitije.
Mi smo, recimo, sada imali pandemiju, i na državnom nivou je donesena odluka o proglašenju stanja prirodne nepogode, ali su kantoni sami organizirali nastavu i spašavali školsku godinu. Probleme u ovom sektoru moramo rješavati od manjih, konkretnih, ka većim i opštijim. Osim toga, promjene se događaju stalno, samo su nekada vidljive, nekada ne i, nažalost, nekada nisu nabolje, ali se događaju. Lično se nadam promjenama nabolje, jer reforma je u toku, korona nas je usporila, ali će rezultati sigurno biti, i svi koji smo uključeni u obrazovanje moramo poći od sebe. Obrazovanje nije samo otići u školu i vratiti se. Kvalitetno obrazovanje je generacijski projekat. Ako njega uništimo, kao društvo ćemo nazadovati. Uostalom, sada smo doživjeli svojevrsnu reformu kroz online nastavu, kada je u Kantonu Sarajevo 5.110 nastavnika i 51.000 učenika, sasvim nepripremljeno, provela online nastavu, kaže ministar Krivić.
U snimanju serijala učestvovalo je 25 školaraca i u mini anketi njih 22 kaže da im je bilo zabavno na snimanjima i da je bilo zanimljivo druženje s vršnjakinjama i vršnjacima iz drugih škola, 21 da je bilo zanimljivo pratiti kako nastaje serija, a 19 da je bilo korisno na drugi način govoriti o čitankama. No, sam serijal je, sudeći po odgovorima učesnika i učesnica u snimanju, čak i u njihovim školama prošao nezapaženo – većina učesnika kaže da su u njihovoj školi pratili seriju i njihovo učešće, ali samo u dva do tri slučaja bilo je komentara. Troje učesnika je reklo da su u školi na časovima razgovarali o tom serijalu.
Komentari u školi uglavnom su se odnosili na učešće pojedinaca u seriji, a u porodici na sadržaj epizoda, glumu, skrivene poruke i humor u seriji, ali i na zaista šokantan sadržaj u čitankama. U školi su govorili da je serija dosadna i da nije istina da bi učenici na isti način razgovarali na nastavi sa nastavnicima, kažu u odgovorima na pitanja u anketi.
Većina učesnika (više od 20) kaže da im je scenario bio razumljiv i da su shvatili šta je poenta priče, da su sa roditeljima sami razgovarali o scenariju i seriji i da su se složili kako je kritika sadržaja u čitankama opravdana. Većina učesnika, njih 16, smatra da časovi u školi ne liče na časove u serijalu.
Na času je više priče, prepirki i deranja nego u seriji; u stvarnosti nemamo pravo na riječ u školi; u školi se ne bi nikada toliko polemisalo i raspravljalo oko sadržaja u čitankama, na snimanju je bilo zabavnije i poučnije; u osnovnoj se moglo komentarisati i buniti se za sadržaj, dok je u srednjoj to zabranjeno; postoji razlika npr. u slobodi govora – nije dopušteno da toliko namećemo mišljenja; mi se nikad ne bismo smjeli suprotstaviti nastavnicima na način na koji smo se suprotstavljali u seriji, u školama nemamo toliko pravo na svoje mišljenje; većinom profesori žele da mislimo kao oni; većina lekcija koje učimo su beskorisne; u nekim školama ne obrađuju se toliko tekstovi iz čitanki; u stvarnosti se nastavnicima ne smije proturječiti i ne smiju se kritikovati djela, samo se smiju analizirati; na časovima je profesor u centru pažnje, a učenici nemaju priliku da iskažu mišljenje u stvarnosti; na stvarnim časovima prisutni su sukobi mišljenja i različiti učenici sa različitim razmišljanjima i stilovima života, baš kao i u seriji; izgovaraju se ponekad i riječi neprikladne za čas, a sami nastavnici (u nekim slučajevima) ne dozvoljavaju učenicima kritičko promišljanje, već rade isključivo po nastavnom planu i programu, što je i opisano u seriji; ima dosta sličnosti sa stvarnim časovima, ali ima jedna bitna razlika – nemamo toliko slobode pričati na časovima o nekim kontraverznim temama, kažu učesnice i učesnici serijala u kom su nastavnike pitali, između ostalog, zašto je važnije znati pustiti vodu u zahodu nego da li na Marsu ima vode, kako je moguće da je neki sadržaj na internetu glupost, a u čitanci istina, ili kakva je razlika između istorijskih činjenica i istorijske istine.
Anketirani učesnici u serijalu kažu da bi, ako bude druge sezone, smanjili broj karikatura pisaca; ubacili više reakcija učenika; da bi više učenika trebalo učestvovati u razgovoru i da bi se učenici trebali više okretati i pričati jedni s drugima; da bi bilo bolje da se ne suprotstavljaju toliko nastavnicima... Također, misle da većina djece koja su gledala seriju nisu razumjela poentu; kako treba ubaciti puno bolje reakcije učenika; bilo bi dobro da se radnja odvija malo sporije, izgleda nestvarno kad se replike samo nadovezuju jedna na drugu; u anketama bi bilo zanimljivo da pitaju djecu uzrasta od 6. do 9. razreda da nauče i kažu definiciju koju trenutno uče u školi, a da se da jednako toliko vremena odraslima da nauče i kažu istu definiciju...
U serijalu, u pauzama između časova, reporter na ulici zaustavlja ljude različitih godina i moli ih da pročitaju i potom ponove definicije iz čitanki poput: Poema neobičnim asocijacijama dočarava rasprskavanje ljubavi, spajajući međusobno vrlo udaljena značenjska polja i tako obogaćuje prostor imaginacije ili Dok slušamo radiodramu ili gledamo televizijsku dramu ne možemo se potpuno prenijeti u kožu ličnosti jer nemamo pred sobom glumce koji pred našim očima prestaju biti, dok traje predstava, ono što jesu, i postaju oni koje predstavljaju na daskama koje život znače ili Grafički prikažite Hasanaginicina osjećanja bola od početka pa do kraja balade. Objasnite i riječima uzlaznu i/ili silaznu putanju njezinih osjećanja ili Pozornicu čine i glumci koji se kreću i drugi predmeti neophodni za predstavu. Upitani prolaznici mahom ne uspijevaju ponoviti pročitano i komentarišu kako je nemoguće da takve definicije postoje u čitankama za osnovce.
Iz Mebius filma, po završetku projekta, svim donosiocima odluka u obrazovanju poslali su izjavu o predanosti da rade na promjenama u obrazovanju i zatražili od njih da je potpišu ukoliko se slažu s tekstom. U toj izjavi, između ostalog, piše: Potvrđujem ličnu spremnost da, u okviru dužnosti koju obnašam, u narednom periodu dodatno nastavim raditi na unapređenju obrazovnog sistema, posebno ulažući napor da: adekvatno reagujem na uočene pojave i radim na suzbijanju netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i elemenata govora mržnje u obrazovnim institucijama; podržim aktivnosti institucija koje rade na monitoringu udžbeničke politike, sa akcentom na otklanjanju neadekvatnog sadržaja, posebno onog koji eventualno sadrži elemente diskriminacije i govora mržnje; potičem razvijanje vještina učenika i studenata kroz praktičan rad; posebnu pažnju posvetim preventivnim aktivnostima u oblasti suzbijanja pojava vršnjačkog nasilja i sankcionisanja takvih oblika ponašanja; obrazovanje bude u funkciji punog razvoja ljudske osobe i jačanja poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda; podstičem da kroz obrazovni sistem učenici razvijaju osjećaj društvene odgovornosti i solidarnosti; obrazovanje bude usmjereno na stvarno učenje i postizanje rezultata kroz aktivni i participativni pristup, a ne isključivo na formalno ispunjavanje uslova za dobijanje diplome; u okviru multisektorske saradnje bude učinjen iskorak na usklađivanju obrazovnih kapaciteta i potreba tržišta rada. Izjavu je do zaključenja ovog teksta potpisalo svega nekoliko osoba.
