Gdje je granica između sekularnog i vjerskog i kako ju je pravno moguće odrediti, odnosno kako spriječiti da se ona ne pređe?
Religijska i svjetonazorska opredjeljenja pripadaju oblasti individualnih sloboda i kao takva imaju jednaku vrijednost – sloboda vjere i uvjerenja. Granice određuje odvojenost države i religije, autonomija religijskih zajednica i autonomija univerziteta. Univerziteti su autonomni u odnosu na državu, vjerske zajednice i političke organizacije.
Kad se postavljena pitanja posmatraju iz bosanskohercegovačke historijske i političke perspektive, treba imati u vidu nekoliko činjenica koje čine kontekst rasprave. To su: specifični oblik sekularizma iz socijalističkog vremena, koji ulazi u političku kulturu, ratna iskustva i potiranje identiteta, uključujući religijski identitet, izostanak širokog društvenog dijaloga u pogledu vrijednosti i odnosa države prema njihovoj pravnoj zaštiti, politička nezrelost društva gdje je tranzicija posredovana ratom i političkim identitarnim sukobima, prisutne podjele u društvu u kojem su konflikti najizraženiji na vrhu piramide moći i vlasti i, konačno, postojeći ustavni i zakonski okvir, koji se odnosi na odnos države i religije.
Jasno je da u momentu unošenja političkih i pravnih vrijednosti u Ustav BiH (Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma) – ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, mira, pravde tolerancije i pomirenja – ona nisu bila izraz stvarnosti u Bosni i Hercegovini. Prije je bila riječ o projekciji Bosne i Hercegovine koja će, uvažavajući evropske vrijednosti, graditi politički i pravni sistem. O toj projekciji govori stav iz Preambule Ustava da postoji ubjeđenje da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva. Normativni ustav garantira zaštitu ljudskih prava i sloboda i zaštitu od diskriminacije na osnovu pojedinačnih i kolektivnih identiteta.
S obzirom na to da je riječ o zajedničkim vrijednostima, koje važe u pluralnom društvu u svim oblastima društvenog života i za sve segmente društva, za jedinke i kolektivitete (etničke, polne, rodne, religijske/svjetonazorske i političke i profesionalne), potrebno je vratiti se na njihovo značenje. Pluralnost podrazumijeva i pluralnost individualnih identiteta, jednako kao i pluralnost kolektivnih identiteta; koji se slobodno izražavaju u demokratskoj državi. Za izražavanje slobode nužna je tolerancija, kako bi bili ostvareni jednakost, pravda i mir, koji obuhvata daleko šire značenje od prostog odsustva oružanih sukoba. U pogledu tolerancije kao društvene vrijednosti treba uzeti u obzir i uže i šire značenje: u užem, tradicionalnom značenju je uključen koncept moći i prisile (većine koja ima moć i raspolaže mehanizmima prisile) i tolerancija koja se pokazuje prema pojedincima/grupama koje nemaju moć. U širem značenju (UNESCO) tolerancija uključuje poštovanje i prihvatanje bogatstva različitosti i formi izražavanja. Zasnovana je na znanju, otvorenosti, komunikaciji, slobodi savjesti i uvjerenja. Tolerancija je harmonija u različitostima. Tolerancija je odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima međunarodnih ljudskih prava. U oba značenja, tolerancija kao vrijednost je od značaja za bosanskohercegovački kontekst. Većina i manjina nisu statične kategorije. S obzirom na individualni pluralitet identiteta, jedinka se može istovremeno naći i u poziciji većine (s obzirom na jednu komponentu individualnog identiteta) i u poziciji manjine (s obzirom na drugu komponentu individualnog identiteta). To uveliko zavisi od predmeta političkog odlučivanja ili donošenja pravno obavezujućeg pravila ponašanja. Dosadašnja praksa pokazuje da, u pravilu, većina formirana na jednoj komponenti pluralnih identiteta (etničkih, polnih, rodnih, religijskih, političkih) pokazuje mali stepen tolerancije prema manjinama i/ili prema jednoj od komponenata manjinskih identiteta.
Sljedeće vrijednosti su jednake mogućnosti i socijalna inkluzija, što su, osim ljudskih prava i sloboda, vrijednosti koje priznaje Statut Univerziteta u Sarajevu.
Iz ustavnih vrijednosti i ljudskih prava može se zaključiti da je Bosna i Hercegovina određena kao sekularna država u značenju da se ne identificira sa jednim svjetonazorom, bilo da je svjetonazor povezan sa određenom religijom ili filozofskim pogledom na svijet. Iz priznavanja jednake zaštite slobode vjere i uvjerenja (član 9 EKLJP-a) proizilazi i jednaka moralna vrijednost religijskih i nereligijskih svjetonazora. Država je neutralna u pogledu preferiranja religija / svjetonazora i ne smije biti diskriminatorna u odnosu na njih. Država gubi sekularni karakter kada određenoj religijskoj organizaciji/zajednici daje privilegiran status u odnosu na druge religijske organizacije/zajednice ili kada favorizira određeni religijski svjetonazor u odnosu na druge svjetonazore. Dakle, granice su određene ustavom i zakonom, ljudskim pravima i slobodama, gdje ograničenja slobode vjere i uvjerenja podliježu ograničenjima samo na osnovu zakona, imaju legitiman cilj u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja, morala ili prava i slobode drugih. U odnosu na socijalistički period, očigledno je došlo do redefiniranja sekularizma. U odnosu na raniji period kada se religija iskazivala isključivo privatno, unutar religijskih objekata, u sadašnjem vremenu, a u skladu sa ustavnim i zakonskim okvirom, jedinke i religijske zajednice mogu slobodno iskazivati vjeru i uvjerenje i privatno i javno. To znači da sloboda religije i uvjerenja imaju svoju javnu dimenziju. Sloboda religije uključuje i individualnu i kolektivnu dimenziju (u zajednici sa drugim) svog izražavanja u privatnom i javnom prostoru.
U odnosu na državu, religijske zajednice, kao i univerziteti uživaju autonomiju. Osim ljudskih prava i sloboda, članovi akademske zajednice uživaju akademske slobode, a zabranjeni su političko djelovanje i diskriminacija (direktna i indirektna). Autonomija univerziteta jednako se zadržava u odnosu na državne, političke i religijske organizacije, od kojih svaka djeluje u okvirima svojih djelatnosti i zakonom određene nadležnosti te ima društvenu odgovornost u pogledu načina svog djelovanja.
Dakle, šta se dešava u situacijama kada određena religijska grupa (u Evropi se radi o novim i manjinskim religijskim grupama i identitetima) traži mogućnost da na osnovu slobode religije ispoljava i zadovoljava svoje specifične potrebe u pogledu odijevanja, ishrane, radnog vremena, slobodnih dana i slično, jer postojeća društvena struktura nije prilagođena njihovim religijskim potrebama, i nema fleksibilnosti u odnosu na specijalne potrebe? Kako se u takvim slučajevima izražava/štiti neutralnost države? Ovo pitanje je u svom tekstu pod nazivom Obaveza razumnog prilagođavanja u odnosu na religiju i Evropski sud za ljudska prava – Detaljniji pogled na zabranu diskriminacije, slobodu religije u odnosu na obavezu neutralnosti države (Duties of Reasonable Accommodation in relation to Religion and European Court of Human Rights; A Closer look at Prohibition of Discrimination, The Freedom of Religion and Related Duties of State Neutrality) postavila profesorica prava manjina i ustavnog prava sa Univerziteta Erasmus u Roterdamu (Erasmus University of Rotterdam), Kristin Henrard. U ovom radu ona zastupa tezu da postoji obaveza razumnog prilagođavanja u cilju ostvarivanja jednakih mogućnosti i suštinske jednakosti otklanjanjem barijera za punu participaciju svih građana. Obaveza diferenciranog tretmana u skladu sa zabranom diskriminacije i indirektne diskriminacije daje utemeljenu osnovu za razumno prilagođavanje i ona to vidi kao logičan put razvoja jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava. Zastupa tezu da potencijalne tenzije sa zabranom diskriminacije (u pogledu onih koji nemaju dobrobit od mjera prilagođavanja) mogu biti riješene asimetričnim pristupom u propitivanju usvojenih osnova za zabranu diskriminacije. Inkluzivna vizija uklanja konflikt između neutralnosti države i slobode religije. Obaveza razumnog prilagođavanja je u Evropi prvobitno povezana sa pravima osoba sa invaliditetom, a kasnije sa praksom Sjedinjenih Država i Kanade u pogledu postojanja religijskih razlika u ovim državama.
Na kraju se može zaključiti da je došlo do redefiniranja sekularizma, jer se vjera i uvjerenje ispoljavaju i privatno i javno, da je na osnovu slobode vjere, savjesti i uvjerenja uspostavljana njihova vrijednosna ravnopravnost, da se neutralnost izražava u jednakoj distanci prema bilo kojoj pojedinačnoj vjeri i uvjerenju, da se ravnopravnost štiti zabranom direktne ili indirektne diskriminacije na osnovu slobode vjere, savjesti i uvjerenja i njihovog iskazivanja, da se neutralnost može zadržati primjenom razumnog prilagođavanja specifičnim religijskim potrebama kako bi se ostvarile jednake mogućnosti, puna ravnopravnost i socijalna inkluzija.
Da li je Senat Univerziteta tijelo koje ima legitimitet da odlučuje o vjerskim pravima i na čemu taj legitimitet temelji?
Senat Univerziteta u Sarajevu je odlučivao o slobodi iskazivanja/prakticiranja vjere kad se njeno iskazivanje vrši kao kolektivno pravo u odnosu na akademske obaveze i organizaciju rada na Univerzitetu. Senat je odlučivao o zahtjevu Studentskog parlamenta u pogledu zadovoljavanja religijskih potreba studenata u postojećem akademskom rasporedu. Imajući u vidu religijske slobode, njihovo izražavanje privatno i javno, jednake mogućnosti i zabranu direktne i indirektne diskriminacije koju neutralan raspored, slijep za razlike, može da proizvede, Senat je razmatrao mogućnost razumnog prilagođavanja specifičnim religijskim potrebama. Razumno prilagođavanje religijskim potrebama studenata/ica opravdano je jednakim slobodama vjere i uvjerenja, jednakim mogućnostima i socijalnom inkluzijom svih studenata/ica u akademske aktivnosti.
Ogoljeno od svih mogućih politikantskih konotacija, može se reći da ni zahtjev Studentskog parlamenta ni Preporuka Senata nisu diskriminirajući u odnosu ni na jednu religijsku zajednicu u BiH, jer su zahtjevom i preporukom svi obuhvaćeni.
Da li je povrijeđen akademski kalendar održavanja redovnih aktivnosti? U svakom slučaju, radnim danom postoje pauze između časova, pa ako hoćete i između smjena u pogledu vremena održavanja nastave na fakultetima, uobičajene pauze za ručak i odmor. Svako je slobodan da pauzu koristi u skladu sa svojim potrebama. Kad je pauza za sve u određeno vrijeme, ona je istovremeno i vrijednosno neutralna, omogućava privatnost studentima i nastavnom osoblju da je koriste na željeni način, a ostale oslobađa potrebe da znaju kako ko koristi svoju pauzu (za ručak, za kafu, za odmor, za džumu). Isto se odnosi na aktivnosti subotom i nedjeljom, odnosno u vremenu obavljanja mise i bogosluženja. Vrijeme se koristi slobodno i u skladu sa individualnim potrebama.
Hipotetički je moguća situacija da neki fakulteti ne budu htjeli prilagoditi svoj rad u skladu s preporukom Senata. Da li onda to otvara vrata nekom da ih etiketira kao kršitelje ljudskih prava?
Primarna prava i obaveze Univerziteta i njegovih članica definirane su Statutom Univerziteta. Raspored održavanja redovnih nastavnih aktivnosti uveliko zavisi od prostornog kapaciteta članica Univerziteta, od broja studenata/ica, od broja časova i predmeta (obaveznih i izbornih) koji se izvode u jednom danu. Često je raspored opterećavajući i za nastavno osoblje i za studente i često je usklađivanje svih faktora uvjetovano objektivnim teškoćama. Takođe, u skladu sa specifičnostima studija postoji i unutrašnja logika načina izvođenja nastave na određenim fakultetima/akademijama. Teško je sve članice Univerziteta staviti u istu situaciju. Fleksibilnost u organizaciji i primjeni je nužna imajući u vidu ciljeve Univerziteta. U potencijalnom sukobu dva interesa i nemogućnosti da se svi interesi zadovolje, mislim da prednost treba dati vršenju osnovne djelatnosti, a studentima omogućiti opravdan izostanak. Uostalom, po priznanju samih studenata, to je bila i uobičajena dosadašnja praksa. Prilagođavanje rada Univerziteta kao obrazovne institucije religijskim potrebama studenata/ica nije apsolutna obaveza. Sama Preporuka je izraz razumnog prilagođavanja. Mjera razumnog prilagođavanja određena je realnim mogućnostima članica Univerziteta.
U tom kontekstu je zanimljivo iskustvo vodećih svjetskih univerziteta unutar čijih kampusa slobodno djeluju studentske vjerske organizacije. Ovi univerziteti stvaraju slobodno i pozitivno okruženje izlazeći u susret potrebama studenata – od sportskih, zdravstvenih do duhovnih potreba.
Koja je Vaša najveća zamjerka kad su u pitanju rodna prava i prava LGBT zajednice na Univerzitetu, s obzirom na to da su u javnosti iznesene zamjerke u vezi s tim?
Podsjećam na ustavne vrijednosti tolerancije, demokracije, pluralizma i ljudskih prava i sloboda koje važe za čitavo društvo. Statut Univerziteta garantira ravnopravnost i zabranjuje diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije. Da li je zabrana diskriminacije po ovom osnovu dovoljna kad su u pitanju članovi i članice LGBT populacije? Mislim da nije. U nastavnim programima, koji na bilo koji način tretiraju LGBT identitete, potrebno je uvrstiti odgovarajuće sadržaje u skladu sa međunarodnim standardima i akademskim istraživanjima. Takođe, potrebno je raditi na senzibiliziranju društva u pogledu ravnopravnog tretmana LGBT osoba i njihove socijalne inkluzije. Kada je akademska zajednica u pitanju, ona treba pokazati najveći stepen otvorenosti i znanja šta su seksualna orijentacija i rodni identitet u kontekstu ljudskih prava, da ima pozitivan stav i svijest o značaju zaštite LGBT populacije od nasilja i diskriminacije.
U pogledu distribucije društvene moći radi se o najosjetljivijoj manjini iza koje ne stoje ni moćne religijske organizacije ni političke stranke. Podržavaju ih uglavnom nevladine organizacije, grupe i pojedinci. Zahvaljujući takvoj podršci i finansiranju odgovarajućih istraživanja i publikacija, šira zajednica, uključujući i univerzitetsku, saznaje o problemima sa kojima se LGBT osobe susreću u svakodnevnom životu, uključujući i studentski život.
Kako istraživanja pokazuju, LGBT studentska populacija je izložena strahu od diskriminacije, marginalizacije, od verbalnog pa i fizičkog nasilja. U upotrebi je pogrdni rječnik (peder, lezbače, i slično) pa sve do rječnika mržnje (ubij, ubij, pedere) za LGBT osobe. Treba ozbiljno uzeti u razmatranje izvještaje koje objavljuje Sarajevski otvoreni centar da bi se vidjeli slučajevi diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Dok se ostale manjine otvoreno pozivaju na vrijednost svojih identiteta i traže njihovo uvažavanje, LGBT osobe su nakon otkrivanja svog identiteta izložene dodatnom riziku od diskriminacije i društvene marginalizacije. Na LGBT osobama se oštre koplja u retorici dokazivanja svoje ispravne seksualne, ideološke, religijske, političke i nacionalne orijentacije.
U tom kontekstu se svojevremeno oglasio na svom FB profilu Haris Zahiragić, predsjednik SPUS-a, čije su poruke okarakterisane kao homofobne i huškačke. Iz SOC-a, koji ste spomenuli, obratili su se s tim pitanjem Univerzitetu i nikakve reakcije s Univerziteta, kažu, nije bilo. Šta jest ili šta bi mogla biti uloga Univerziteta da takve stvari spriječi i sankcioniše, kad su u pitanju studenti ili njihovi predstavnici?
Univerzitet je pozvan da kreira pozitivnu atmosferu i afirmira vrijednosti znanja i slobode u skladu sa holističkim konceptom ljudskih prava.
Imate li neka lična iskustva kao profesorica kad su u pitanju zahtjevi studenata koji se mogu dovesti u vezu s ljudskim pravima i kako na te zahtjeve reagujete?
Kao primjer mogu izdvojiti magistarski program Rodne studije, koji je realiziran u Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu uz finansijsku pomoć stranih donatora, među kojima je najznačajniji donator bila švedska organizacija SIDA. S obzirom na akademski curriculum našeg programa u feminističkim i rodnim teorijama bile su uključene queer teorije. To je očigledno bio povod za javno prozivanje i kvalifikaciju ovog programa kao promotora pedera i pederica na Sarajevskom Univerzitetu. Takva isključiva religijska, ideološki motivirana reakcija je ilustracija za negiranje akademskih sloboda i nepoštovanje ljudskih prava i sloboda. Odgovor je bio zasnovan na tome da naše djelovanje počiva na akademskim slobodama, slobodi misli, savjesti, uvjerenja i vjeroispovijesti, na otvorenosti i toleranciji.
Napomena profesorice Bakšić-Muftić
U odgovorima sam se ograničila na ustavni i zakonski okvir koji regulira ovo pitanje. U skladu sa načelom konstitucionalizma, vladavine ustava i vladavine prava uzete su u obzir ustavne vrijednosti (Ustav BiH), Evropska konvencija o osnovnim pravima i fundamentalnim slobodama te Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica od 28. januara 2004. (Službeni glasnik BiH br. 5/24). Takođe, u odgovorima su između ostalih, korišteni objavljeni tekstovi učesnika/ica na međunarodnom simpoziju održanom u Sarajevu od 21. do 24. oktobra 2007. pod nazivom Religija i sekularna država koji je objavila fondacija Konrad Adenauer (predstavništvo u Bosni i Hercegovini), a dostupni su na internetu. Ovaj zbornik smatram relevantnim, ne samo zbog ugleda autora/ica nego i zbog referiranja na bosanskohercegovački kontekst i mogućnosti uporedne analize prakse ostalih država.
Pored navedenih izvora, korišten je tekst Kristin Henrard Duties of Reasonable Accommodation in relation to Religion and European Court of Human Rights; A Closer look at Prohibition of Discrimination, The Freedom of Religion and Related Duties of State Neutrality. Tekst je na engleskom jeziku dostupan na internetu u PDF formatu. Sam rad tretira evropski kontekst, poziciju Evropske konvencije o osnovnim pravima i fundamentalnim slobodama, postojeću jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava i pravce razvoja jurisprudencije imajući u vidu neutralnosti države, slobodu religije i vjerskih prava manjina u tom kontekstu – demokratska država, neutralnost, jednakost i slobode – dosadašnje pravne prakse. Autorica stavlja u fokus zahtjeve novih evropskih religijskih manjina za poštovanje religijske prakse (način oblačenja, prehrambene navike, radne dane i praznike, pauze u toku radnog vremena) u pogledu na dominantne evropske društvene, političke i pravne vrijednosti. Ovaj tekst smatram relevantnim, jer promovira odnos koji korespondira sa ustavnopravnim vrijednostima u Bosni i Hercegovini. Takođe, ideje i mogući načini rješavanja zahtjeva za uvaćavanjem religijske prakse mogu poslužiti kao uporište za odlučivanje o pitanjima koja predstavljaju kontroverze, kako u evropskom tako i u bosanskohercegovačkom političkom i pravnom kontekstu.
Za položaj LGBT populacije korišteni su izvori i istraživanja Prava LGBT osoba u Bosni i Hercegovini: Obrazovanje (Ivana Dračo, Mladen Lakić, Zlatiborka Popov-Momčinović), Stanje ljudskih prava u BiH iz 2011. Rozi Izvještaj (Lejla Huremović, Masha Durkalić, Damir Banović, Emina Bošnjak), koji je objavio Sarajevski otvoreni centar 2012. Oba istraživanja su dostupna na internetu. Oni ukazuju na stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini i na načine na koji se javno tretiraju.
U odgovoru na pitanja vezana za Univerzitet korišten je važeći Statut Univerziteta u Sarajevu.
U odgovorima su svjesno zanemarena otvorena pitanja koja se odnose na političke potrebe kontrole javnog prostora, instrumentaliziranja religije u svrhu političke legitimacije, mogućnosti političke manipulacije apsolutizacijom vjerskih i svjetonazorskih opredjeljenja.
Pročitajte i prethodne tekstove u vezi s temom
