Drugi razredi su na smjeni sa maturantima. Maturanti su prošle sedmice završili svoje gimnazijsko obrazovanje. Svaki drugi od nekoliko koliko ih imam kao prijatelje na Facebooku ima status Adio žoharijo, Zbogom žohari, dabogda se više ne vidjeli...
Škola je prazna. Jedanaest kabineta i tri druga razreda. Stalno mislim da kasnim na čas, jer nema nikoga na hodniku, a onda shvatim da samo nema ljudi... Tako je dosadno. Mada opet, ne više nego obično.
Zadnji dan škole, maturanti su kupili gajbe piva i puno nezdrave hrane. Otišli su iza škole i napravili party. Prilično stresno iskustvo za nas nematurante, jer pod jedan, nastava i završni testovi su u toku i ne prija baš buka dok se misli o trigonometriji, i pod dva, svi mogući razlozi kojih se možete sjetiti.
Provirim kroz prozor i vidim dosta prizora. Najveći prostor zauzima petnaestak maturanata koji u polukrugu igraju kolo uz zvukove harmonike koje proizvodi jedan maturant. Da budem jasna, nemam ništa protiv narodne tradicije, ali... To što njih 90% radi je uništavanje tradicije.
Uz zid škole su, na udaljenosti od najviše po metar, dva, zaljubljeni parovi. Ljube se i valjaju po zemlji. Čak i sa prozora vidim opuške i prljav beton – nekakve fleke. Tu su dvije opcije: piškio je ili neki pjano ili neki pas lutalica. Neka si sami izaberu šta im bolje zvuči.
Tu je, naravno, i nekoliko nedruštvenih maturanata, koji su tu samo zato da ih kasnije ne ismijavaju, ili da ne propuste ako se neko napije i padne u nesvijest. Vrijeme gube sjedeći/stojeći dok bulje u svoje pametne telefone.
Neki pjevaju neke svoje pjesme, plešu, pričaju... Držim fige da dole ima normalnih ljudi, samo ih ne vidim, jer sam na prozoru i jer su se i oni od stida sakrili.
&
Šta da si dječak, Žuži? Šta da si živjela nekad davno? Šta da ti roditelji ne mogu priuštiti skoro sve što želiš? Samo zamisli.
Priča o Bosni, nekad davno, a možda i ne tako davno, o jednom dječaku i komadu stelje
Kad sam imao sedam godina, moj otac je kući prvi put donio komad stelje, velik kao moja ruka. Majka se skoro rasplakala, a otac je ostatke mrtve životinje ponosno stavio u frižider. Mogao sam živjeti i bez mesa. Nije mi se sviđalo to što se jedan dan igram s ovcom, a drugi dan je jedem. Šta ako tako sutradan donesu komad mesa od nekog mog druga. Zar to nije moguće?
Majka me je posjela na kauč i prekrila mi krilo kuhinjskom krpom. Na tanjiriću za kafu mi je donijela tri lijepa, velika lista mesa. Nasmijala se, pomilovala me po glavi i sjela do mene da plete. Meso je stvarno izgledalo lijepo. Evo i sad kad udahnem, osjetim miris dimljenog mesa.
Uzeo sam jedan komad i digao ga ispred lica. Mekan, mirisan. Moram probati. Gnječim meso i prestajem kad mi majka kaže da se ne valja igrati s hranom. Zažmirim i ubacim sve u usta. U glavi mi se vrti. U svojih sedam godina nisam probao ništa takvo. Smijem se. Majka me pogleda i pita je li ukusno. Kimnem glavom, a ona kaže da naravno da je ukusno.
Ispred kuće se motala jedna kujica. Zvao sam je Pseto. Majka je nije voljela, jer je jednom piškila po njenim cipelama za grad. Ja sam je pitao zašto ih je ostavila napolju, jer da nije, Pseto se ne bi popiškila. To je jedini razlog zašto je nisam uveo u kuću, da se ne bi popiškila na nešto. Majka me je lupnula po glavi i otišla.
Majka je otišla kod komšinice, otac je bio na poslu, a ja sam sjedio u kuhinji. Stolica do prozora, preko puta frižidera. Gledam u frižider, on nekako svijetli. Kao da mi se smije. Pogledam kroz prozor i vidim Pseto kako sjedi i gleda me sa iskrivljenom glavicom. Sjetim se odlične ideje. Majka neće ni primijetiti ako odrežem nekoliko komadića stelje za Pseto. Baš će joj prijati. Meso je mekano, taman za njene zubiće. Odrezao sam dva listića, jer je ipak bila mlađa od mene. Dok sam ih nosio, razmišljao sam o tome kako životinja jede drugu životinju. Ni to baš nije uredu.
Pseto je počela skakutati i vrtjeti repom. Meso je pojela za sekundu.
Majka neće primijetiti ako odrežem još malo. Tako sam iz kuhinje napolje išao nekoliko puta, a onda sam zaključio da se Pseto neće još dugo zasititi, pa sam prosto iznio čitav komad stelje, sjeo na klupicu, uzeo nožić i čim bih odrezao jedan komad, bacio bih ga Psetu. Ona je veselo skakutala i ubrzo brže gutala nego što sam ja mogao rezati. Skočila je, protapkala po mojim koljenima, po stelji, zagrizla stelju, polizala, pa skočila nazad i pogledala me. Ponovo sam rezao i davao joj, ona je skakala i lizala meso. Onda sam, odjednom, ispred nogu vidio poznatu dugu suknju. Majka. Počinje plakati, mrzi me, tužna je, prezire me, želi ubiti Pseto, želi ubiti i mene...
Počela je vrištati i Pseto je odskakutala. Maše rukama i diže me da ustanem. Okrene se i onda me ošamari. Baš jako. Tad me je prvi put udarila, jako. I ja sam počeo plakati. Vikala je da pogledam i pokazivala na meso. U rukama sam držao komadić mesa sada velik kao moj dlan. Sav išaran blatnjavim otiscima šapica i psećom slinom. Ruke mi drhte, majka me odgurne da uđe u kuću i meso padne na zemlju. Sad je skroz blatnjavo. Majka skoro rikne, sagne se, uzme ga i ni ne skidajući cipele, utrči u kuću.
Pogledam u Pseto. Razumije da je pogriješila. Šapama sakriva uši. Kažem joj da bježi inače će je otac kad dođe zaklati i od nje napraviti suho meso. Kao da me je razumjela, otrčala je iz dvorišta.
Ušao sam u kuću i prateći majčino jecanje, zatekao je u kuhinji kako pokušava isprati meso. Već kad sam došao, izgledalo je čisto, ali smo i ona i ja znali da nije. Otpuhnula je i naslonila se dlanovima na sudoper i glavom na gornji ormarić. Ramena su joj se tresla. Poželio sam da je plakala zato što sam slomio nogu, ali umjesto toga, plakala je zato što sam nahranio psa. Tad nisam baš razumio dobro stvari.
&
Deveti maj, dvije hiljade petnaeste, subota u mome gradu bila je sasvim obična. Djeca su se igrala između zgrada, na betonu, i svakih nekoliko minuta morala su prekinuti sa igrama, jer je neki auto tuda prolazio.
Tinejdžeri i lijena djeca su sjedila/ležala u svojim ugodnim domovima i buljila u ekrane, čast izuzecima, što bi u školi rekli.
Komšinice koje ne dolaze u goste, ali kada bi došle, odmah bi prešle prstom po komodi da provjere ima li prašine, istresale su krpe pet minuta kroz prozore da provjere šta se dešava vani.
Deveti maj je Dan pobjede nad fašizmom.
Ležim na krevetu i iznad glave držim telefon. Ruke su malo u zraku i nakon pet minuta mi se ukoče, ali ih ne spuštam, jer zamišljam kako mi se tako grade mišići. Pregledavam društvene mreže i vidim status jednog momka iz druge škole, drugog grada: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Una mattina mi son svegliato
o bella ciao, bella ciao, bella ciao, ciao, ciao...
Iskrivim glavu da bih pogledala u tatu koji je pustio ovu pjesmu. Bulji u ekran. Mama dođe i sjedne do mene. Ispravim se i slušam. Gledam slike koje su na videu. Svaka dlaka na meni se dignula. Osjetim knedlu u grlu. Zagrlim mamu i onda odem istražiti o pjesmi Bella ciao.
Pronađem ovaj prijevod:
Ćao Lijepa
Probudio sam se jednog jutra
o lijepa ćao, lijepa ćao, lijepa ćao, ćao, ćao,
probudio sam se jednog jutra
i okupator bijaše tu.
U partizane, ja moram ići
O lijepa ćao...
u partizane, ja moram ići
osjećam da ću umrijeti.
A ako umrem kao partizan
o lijepa ćao...
a ako umrem kao partizan
ti me moraš sahraniti.
Sahrani me gore u planinama,
o lijepa ćao...
sahrani me gore u planinama
u hladu jednog lijepog cvijeta.
A svi ljudi koji tuda prođu,
o lijepa ćao...
a svi ljudi koji tuda prođu
reći će o kakav divan cvijet!
I ovo je cvijet partizana
o lijepa ćao...
koji je umro za slobodu
i ovo je cvijet partizana
koji je umro za slobodu.
Ne zna se ko je napisao tekst, ni komponovao muziku. Zna se da je pjesma postala simbol slobode i borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu.
Čula sam je i prije, ali je nisam razumjela. Valjda se nisam ni trudila ni željela da razumijem.
Pročitala sam status na internetu: Možda smo svi mi likovi u knjizi i razlog zašto nekad zaboravimo šta smo htjeli reći je taj da pisac samo obriše ono što je već napisao.
To mi se svidjelo. Samo, u ovom bih slučaju to voljela dopuniti. Možda smo svi mi likovi u knjizi i razlog zašto postoji rat, zašto je Draža Mihailović rehabilitovan, drugi zločinci oslobođeni, zašto se stalno dešavaju prirodne nepogode, ljudi nemaju svoja prava... što je pisac te knjige jako neodlučan i stalno briše i ponovo piše, jer želi rasplakati čitaoce, jer zna da se tužne knjige dobro prodaju.
&
Kod dede i nene. Iz cekera vadim banane koje sam donijela i krenem ih staviti u zdjelu s voćem. Nena to primijeti i, kao u Matrixu, vidim je kako se prevrće po zraku, pruža ruku, govori Noooo i istrgne mi banane iz ruku. Gledam i ne razumijem.
Objasni mi da ih mora prvo oprati. Pitam zašto, jer se ne jede kora. Ona kaže da ih mora oprati.
Završila mašina i ja kažem da ću izvaditi veš i prostrijeti ga. Bolje bih prošla da sam rekla da neću piti kiselo mlijeko koje ona pravi... Provirim u kupatilo i vidim kako vadi veš i onako mokrog ga mota i stavlja u korpe. Kada završi, odnese na balkon i sve to razmota i poslaže po veličini i nijansama boja.
Pitam je da pospremim krevet. Kaže da idem istresti sve deke i pidžame. Svako jutro to radi.
Kada vidi moje prestravljeno lice, nasmije se i odmahne rukom. Misliš da sam to radila dok sam išla na posao? Ma naravno da ne! Ali sada... Nemaš pojma koliko je meni dug dan.
I ja se nasmijem i zagrlim je.
Dopada vam se Dnevnik? Pročitajte i druge dijelove:
Kad ljeto ne zna šta će od sebe
Svijet uopšte nije jednostavan
Foto: E. Kurtović