Prije nekoliko dana u sarajevskom kafiću slušam trač o bivšim studentima Filozofskog fakulteta koji su se zaposlili kao novinari, radili kao volonteri godinu dana, a nakon tri godine, ko je preživio ima platu 300 KM mjesečno. Mnogi su već na prvoj godini odustali; oni koji su ostali počeli su sa platom od 50 KM. Cijelu priču sam odslušao sa drugog kraja kafića od riječi do riječi jer sam nedavno završio fakultet i tražim posao. Kao i većina mladih, nemam mogućnosti da sjedim i čekam kada će naići posao iz struke, pa je novinarstvo nešto što zvuči kao rješenje, iako o novinarstvu znam jako malo. Ali, koliko teško može biti?
Iz Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo rekli su mi da za novinare ima posla i da i ja mogu raditi kao novinar i dobiti posao preko biroa. Svakako prednost imaju stariji članovi: U 2016. godini kontaktirali su nas, između ostalog, FTV, BHRT i Face TV. Putem Zahtjeva za posredovanje u zapošljavanju omogućili smo im da dođu do odgovarajućih kandidata koji su prijavljeni na biro (Bajro Biber, šef biroa). Dokument koji su ove TV kuće poslale, na kojem se jasno vide tražene kvalifikacije kandidata nismo mogli dobiti, međutim, ono što smo vidjeli na osnovu kratkog uvida u dokument jeste da su poslodavci tražili radnike koji su završili neki fakultet društvenog usmjerenja, Filozofski fakultet usmjerenja bosanski jezik, Fakultet političkih nauka usmjerenja komunikologija ili žurnalistika i druge fakultete. Na osnovu toga može se zaključiti da ni javni ni privatni servisi ne zahtijevaju isključivo diplomu žurnalistike. Portal Pressrs.ba raspisao je konkurs za prijem saradnika za rad na portalu i društvenim mrežama, gdje je prvi uslov završna godina ili završen fakultet, usmjerenje mediji, žurnalistika ili komunikologija. Međutim, prilikom zapošljavanja mladih novinara nismo isključivi po pitanju struke i stečenog zvanja, već naprotiv podržavamo stav da zapošljavamo mlade, ambiciozne ljude različitih profila i zanimanja koji imaju sklonosti ka novinarskoj profesiji bilo da se radi o štampanim ili elektronskim medijima, rekli su iz Pressrs-a.
Za studente žurnalistike činjenica da im kolege sa drugih fakulteta kradu hljeb predstavlja ozbiljan razlog za zabrinutost. Međutim, o tome i mladi i iskusni novinari imaju različita mišljenja. Šerif Babić, diplomirani žurnalista koji u novinarstvu radi skoro 30 godina, a obavljao je i uredničke poslove, u tome ne vidi problem: Ne vidim to kao problem, i ne može se generalno porediti sa ostalim strukama; novinar se rodi a sve ostalo je nadogradnja. Sa mladim kadrom se mogu postići rezultati u edukaciji za novinara, ali to mora biti iskusan novinar koji je prošao mnoge faze u radu. S druge strane, njegov kolega, Josip Vričko, također diplomirani žurnalista koji od treće godine fakulteta radi kao novinar i tijekom karijere je obavljao gotovo sve redakcijske poslove, smatra da je situacija zaista problematična, kako za mlade novinare tako i za kvalitet novinarstva: Doista mislim kako je vrlo problematično to što se mladi ljudi školuju na studiju žurnalistike, a onda redakcije, a nerijetko i brojne press službe po raznim tvrtkama, ali i državnim institucijama upošljavaju osobe koje ne samo da nisu završili novinarstvo, već uopće nemaju visoku stručnu spremu. Mislim čak da bi se na ovu temu morao oglasiti i Fakultet političkih znanosti (ne, dakako, samo sarajevski), jer se na ovaj način obezvrjeđuje i rad ovih visokoškolskih ustanova. Međutim, njegov stav utemeljen je na iskustvu studiranja iz vremena kada je on bio student žurnalistike u Sarajevu: Ne mislim kako je netko tko je studirao žurnalistiku, u odnosu na kolege s drugih studija, nešto posebno. Ipak, na žurnalistici se studenti pripremaju – nadam se makar da je tako! – za novinarski posao. U moje smo vrijeme (diplomirao 1982) na trećoj godini išli na praksu u tvorničke listove, ili, kako se to tada zvalo, listove udruženog rada, pa na radio postaje, na Televiziju, dnevne novine i tjednike. Tko bi se pokazao kao talentiran, dobivao je posao. Ali, dakako, tek kad diplomira!
Mladi novinar Federalne televizije smatra da osnovni razlog zbog kojeg studenti žurnalistike ne dobiju posao zbog studenata drugih fakulteta leži u radnim kompetencijama: Svjedok sam činjenice da mlade kolege koje su završile žurnalistiku a primljene su u radni odnos u isto vrijeme kao i ja nikada prije toga za vrijeme svoga studiranja nisu imale priliku da prođu kompletan proces proizvodnje TV priloga, od teksta, lekture, snimanja izjava, pa sve do montaže. Samim tim stvara se dojam da je bespotrebno gubila vrijeme i novac prilikom studiranja pošto je to mogla naučiti i u praksi. Mišljenja sam da se svakako treba dati prednost osobi iz struke, no ukoliko osoba posjeduje kvalitet i znanje, bez diplome koja ne predstavlja i znanje u ovom slučaju, zašto ne bi obavljala posao novinara kvalitetnije i odgovornije od onih koji su predodređeni svojim školovanjem za to. Ono što se dešava u novinarstvu karakteristično je i za ostale struke, a posebno kada se radi o studiju društvenog ili humanističkog usmjerenja. Nakon pet godina studiranja nastavničkog smjera Književnosti naroda BiH i bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, kada sam obavljao pripravnički rad prvi put sam shvatio da o školi, nastavi i tome kako biti nastavnik ne znam ništa. Od 86 predmeta koje sam položio, desetak ima veze sa znanjem koje mi je potrebno za rad u školi, a niti jedan sa vannastavnim poslovima nastavnika. Nepovezanost sa praksom karakteristična je i za studij žurnalistike: Činjenica je da najbolji studenti vrlo rijetko imaju poteškoće prilikom zapošljavanja. Ono što je, međutim, evidentan problem jeste nedostatak prakse u medijima tokom samog studija, koji bi studentima omogućio sticanje praktičnih vještina, a medijima omogućio da među studentima upravo prepoznaju one najbolje. Mi pokušavamo u saradnji s medijskim kućama omogućiti jednomjesečnu praksu svakom studentu. To ne ide uvijek lako, ali smo doista izuzetno zahvalni onim medijima koji su u ovom kontekstu spremni na saradnju. Također, u nekoliko navrata smo mijenjali, inovirali nastavne planove kako bi se prilagodili zahtjevima tržišta u smislu razvijanja specifičnih kompetencija studenata (npr. iz oblasti online medija i sl.). Ono što još uvijek stoji kao neriješen problem jeste pitanje upisnih kvota, odnosno neusklađenosti upisne politike i potreba tržišta rada, ali to je problem koji nijedan fakultet ne može riješiti sam i na kojem se prije svega moraju angažovati resorna ministarstva koja propisuju kvote za upis (Lejla Turčilo, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu).
Mirza Softić, bivši student žurnalistike u Sarajevu, oštro osuđuje studij koji je završio: Studij žurnalistike u Sarajevu je prilično bijedan, posebno jer su u tom periodu primali 600 studenata godišnje, a realan broj bi bio možda 20 ili 30. Eh sad, zamislite ako samo 30% od tih ljudi završi fakultet, to je 1800 novinara u deset godina. Većina studenata, prema Mirzinom mišljenju, nije zainteresirana za studij. Ostali se obično odreknu profesije, i onda dobijete situaciju koju imate danas, gdje vam najbolji mediji trune o horoskopu i crnoj hronici. I pored toga što je studij jadan, ipak se može nešto naučiti ukoliko to zaista želite. Njegov stav je da i fakultet koji prima nerealan broj studenata i koji ima niske kriterije može biti mjesto na kojem će se steći korisna znanja. Međutim, studenti žurnalistike, paradoksalno, nisu najbolji novinari: U svim medijima u kojima sam radio vidio sam da su najbolji novinari sa drugih fakulteta, poput filozofskog ili filološkog. Dok sam bio urednik medija, uopšte nisam na to gledao. Možete biti i programer bez završenog ETF-a, samo je bitno da znate programirati.
U svrhu profesionalne nadogradnje za studente žurnalistike i komunikologije, Media Centar organizira treninge s ciljem da polaznici steknu znanja kojima se na fakultetima ne posvećuje pažnja: Treninzi su organizovani na osnovu istraživanja i iskustva iz prethodnih godina. MC radi treninge od 1995. i redovno smo se susretali sa problemom da za mnoge teme / oblasti novinari i novinarke nisu senzibilisani, odnosno nemaju osnovnog znanja da bi o njima pisali. Tako da se svaki trening organizuje u skladu sa njihovim potrebama. Na kraju svake edukacije rade se evaluacije kroz koje oni/e sami/e navode na čemu bi voleli da se više radi u budućnosti, tako da nam je i to značajna informacija na osnovu koje pripremamo treninge. Od 2010. godine uglavnom radimo treninge za studente/ice novinarstva, jer se pokazalo da većina novinara/ki na samim studijama ne stekne dovoljno praktičnog iskustva za rad u medijima, te nastojimo da 'popunimo' tu rupu (Slobodanka Dekić).
Najmlađi voditelj Dnevnika na Federalnoj televiziji u Sarajevu, Nikola Vučić, smatra da formalne kvalifikacije nisu bitne koliko vještine koje osoba posjeduje. O tome svjedoči i njegovo iskustvo zapošljavanja: Kada dolazite na razgovor za posao, u mome slučaju prvo na audiciju, onda imate priliku pokazati na licu mjesta pred urednicima određena znanja koja posjedujete, a koja se za određen posao – u ovom slučaju posao novinara – smatraju bitnima. Da li ste vi netko tko studira ili je završio studij novinarstva ili filozofije ili prava, mislim da nije posebno važno ukoliko znanjem i spremnošću pokazujete određen kvalitet. Ja studiram komparativnu književnost i čovjek koji je kroz studij, ali i van studija, (samo)izložen diskurzivnim vrstama, njemu posao novinara neće biti neko špansko selo, i lako će se u kratkome vremenu adaptirati i eventualno svojim novinarskim tekstovima i prilozima dati novu dimenziju, ponajviše u segmentu stila.
Ipak, za studente novinarstva smatraju da koliko god situacija na tržištu odgovarala vrijednostima surovog kapitalizma, ona prema njima nije ni moralna ni pravedna. Teo Grančić ima 23 godine i student je IV godine novinarstva na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Radi kao stalni sportski dopisnik Slobodne Dalmacije te kao povremeni suradnik na više portala i radio postaja: Zasigurno da u nekim moralnim uvjetima ne bi bilo normalno i pravedno. No živimo u iskrivljenom društvu u kojem se, izgleda, svako razumije u sve. Nadalje, ne može se isključiti da bi netko možda bolje obavljao taj posao, al' onda se ta osoba prije morala opredijeliti za to. Novinarstvo je preslobodna profesija i zato danas na tržištu imamo previše šljama. Kao riješenje ovog problema Teo predlaže pozicioniranje novinara na tržištu, jačanje institucionalne zaštite struke te prije svega osnaživanje fakulteta i pojačanje programa učenja i rada.
Čini se da je pitanje sudbine novinara i novinarstva podijeljeno među dvama različitim sistemima vrijednosti. Surovi kapitalizam kakav živimo uslovljava nas da se zaposlimo tamo gdje imamo priliku. Moralne vrijednosti, to šta je normalno i pravedno tada ostavljamo po strani. Preživljavanje je prioritet. Na isti način razmišljaju i fakulteti. Upisivanjem što većeg broja studenata isplaćuju plate profesorima. Da bi se održao veliki broj studenata, a time i priliv novca, kriteriji se moraju spustiti. U konačnici studenti izgube pet godina u potražnji za znanjem koje bi dobili za godinu dana praktičnog rada. Da bismo preživjeli, bogovi kapitalizma zahtijevaju žrtvu. Na njihov oltar mi prilažemo kvalitet.
