Članica Asocijacije studenata Veterinarskog fakulteta Nora Mahmutović je 11. novembra na protestima, koji su u Sarajevu organizovani zbog nepoštivanja/svjesnog kršenja Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja i kriminalnih radnji, zvanično osuđenih samo od strane medija (Tužilaštvo se godinama ne oglašava na brojne krivične prijave), glasno, na mikrofon, rekla dvije vrlo značajne stvari: nisu svi veterinari loši i od sada smo i mi uz vas (misleći na Inicijativu – one koji su pokrenuli proteste). Dugo poslije sam razmišljala o Norinom govoru i čudila se zašto mediji u svojim izvještavanjima uopšte nisu dali prostor ovom značajnom istupu studenata. Šta znači nisu svi veterinari loši? Možda to da većina njih nije dorasla svom pozivu? Zašto se niko s Veterinarskog fakulteta u Sarajevu zvanično nije oglasio kako bi osudio/la zločine u Prači i nehuman odnos i hajku prema životinjama na ulicama gradova u BiH, jer je to njihova moralna, etička i profesionalna dužnost? Da li je previše očekivati i komentar akademske zajednice na apsurd koji imamo – da mediji rade posao Tužilaštva? Otišla sam po Noru na Fakultet, smjestile smo se u jednu slastičarnicu u blizini i o svemu navedenom razgovarale puna tri sata. Nora je studentica pete godine, vrlo informisana, kritična, empatična... Neću je mnogo opisivati, važnije je da saznate zbog čega sam je doživjela u svjetlu stihova EKV-a.
Zid – mi smo slobodni, ja sam rođen sasvim sam
Odobrenje za pojavljivanje na protestima nisu tražili od menadžmenta Fakulteta, jer nisu ni izašli ispred Fakulteta nego ispred Asocijacije studenata.
Djelujemo potpuno samostalno, kao NVO, finansijski nezavisni, koristimo samo prostorije Fakulteta. Zavedeni smo u Ministarstvu, imamo svoj budžet, a radimo različite projekte s ciljem unapređenja obrazovanja. Ne dozvoljavamo da nas menadžment kontroliše i upravlja onim što radimo. Naravno, ranije nije bilo tako, rad Asocijacije se kontrolisao (želja za upućenošću uprave u sve ono što radimo je u praksi značila kontrolu, a ljudi koji su predvodili Asocijaciju su bili glasnogovornici menadžmenta, a ne studenata). Čula sam i za reakciju dekana prof. Nihada Fejzića na našu podršku protestima, da je iznenađen našim poduhvatom.
Tonemo – ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu
U Prači su, prije 2-3 mjeseca, u boksovima zabilježili broj pasa i na zidovima napravili zapisnik. Cijeli proces su snimali da neko ne bi mogao da ih optuži da manipulišu ciframa.
Novim brojanjem, koje su uradili nedavno, saznali su da u azilu ima 80 pasa manje. Nakon objavljivanja stravičnih priča iz ovog azila veterinarska inspekcija je zabranila dovođenje novih pasa u Praču.
Psi su istravljeni, skamenjeni, to je strašno i neopisivo. Zašto sve ovo pričam? Vjerujem da se nigdje na svijetu ne može desiti to da jedan veterinarski fakultet, ljudi koji tamo rade i studenti budu potpuno nezainteresovani za jednu ovakvu priču. Da se ne oglašavaju! Da ćute i čekaju da se prašina spusti. Tako je godinama, generalno ih boli briga. Prvo, menadžment fakulteta na čelu s dekanom prof. Nihadom Fejzićem je dužan da se oglasi, zatim profesori, prije svega katedre koje se bave problematikom zaraznih bolesti i naravno klinike fakulteta, jer se ti psi u katastrofalnim stanjima dovode njima. Ako akademska zajednica ne reaguje na ovakva zlodjela, kako uopšte možemo očekivati od nekih neukih ljudi ispravnu percepciju? Ne želim vjerovati da su ljudi koji me obrazuju bez stava i karaktera, što je puno gora stvar od toga da nisi savjestan jer ne znaš, u tom slučaju nisi svjestan da činiš loše.
Stvaran svet oko mene – samo čekam da prođe
Svojim javnim istupom na protestima studenti i studentice iz Asocijacije su prvenstveno željele da podignu svijest studenata Veterinarskog fakulteta u Sarajevu.
Veterinari smo, pobogu, ne možemo podržavati, propagirati ili promovisati ubistva, kriminal, šutiranje životinja po ulicama... Ne bi smjelo da nas boli briga za sve ovo što se danas dešava kada su napušteni psi u pitanju, kao i druge životinje, ni profesionalno, ni etički, ni moralno, nikako. A dešava se stalno! Ono što na našem fakultetu generalno ne mogu da svarim, već pet godina, jesu studenti. Veterina se bavi čovječanstvom i ne treba u ovoj priči stavljati akcenat na pse lutalice, šta je sa zarazama, Hipokratovom zakletvom koju polažemo... Mi danas imamo masu nezainteresovanih studenata, ne znaju ni zašto su upisali ovaj fakultet, ovaj put, jer je veterina put, način života. Ne možeš biti veterinar i govoriti protiv živih bića. Ne možeš! Ako imamo situaciju da su psi na ulicama problem, ti ne možeš biti protiv njih, trebaš zahtijevati i zagovarati humano rješenje tog problema. Ovo što mi danas imamo je apsurd, s pete godine je troje ljudi izašlo na proteste. Troje ljudi! Za masu njih znam da su ljubitelji životinja, ali se ta njihova naklonost prema životinjama svela na slikanje s krznenim pacijentima u ordinaciji za Facebook. Protesti koji su organizovani nisu smjeli proći bez minimalno 200 ljudi s našeg fakulteta. Ti ljudi se moraju probuditi, moraju biti svjesni činjenice da su saučesnici ako ćute. Odgovorni su za emotivnu bijedu društva u kojem žive.
Zabranjujem sve one zamke vaše podlosti
Nora misli da danas svjesno obrazujemo mlade ljude tako da oni nemaju ni svoj stav i svoje mišljenje.
Posljedica toga su intelektualno, socijalno, moralno i emotivno hendikepirane generacije kojima upravljaju predstavnici nekih idiotskih sistema. Ako se negdje desi da neko digne glas, kaže neku razumnu stvar, kritiku, bilo šta, ta osoba počinje da smeta. Generalno, na fakultetu vlada jedna diktatura, ako nisi istomišljenik menadžmenta i dekana, prodekana, i sl, ti ćeš polako biti istiskivan iz svih bitnih stvari. Neće to biti direktno, neka direktna šteta, nego će se osveta provući između redova, kroz neke projekte, odluke, gdje ćeš biti izostavljen, oštećen. Primjer iz prakse, ustala sam da branim prava samofinansirajućih studenata (plaćaju studij 3.000 KM) koji imaju pravo da podnesu zahtjev da njihovo školovanje finansira Kanton ako su ispunili sve zakonske uslove – položili sve ispite s prve godine i imaju prosjek 8,0. Međutim, menadžmentu Fakulteta to odjednom ne odgovara i na svoju ruku mijenjaju pravilnik i plasiraju nam ga kao zakon. Na sastanak sam dovela pravnika koji je jasno objasnio da takva odluka nije u skladu sa Statutom, kao ni Zakonom o visokom obrazovanju u BiH. Na kraju sam dobila upakovano zastrašivanje, da bih mogla zakasniti na upis, na koji se ne može zakasniti, da neću dobiti potpis dekana na diplomu, ali će ona ipak biti validna. Vjerovatno sam ih sve iznenadila kad sam se nasmijala i rekla da, ako će mi diploma biti validna, da mi se slobodno i portir može potpisati na nju, da mi to apsolutno nije važno. Ja sam spremna na ovakve okršaje i idem dalje. Apsolutno se ne bojim jer sve što radim je to da koristim svoje pravo govora. Ovdje se ne radi samo o mom studiju, nego o mom budućem pozivu, jesam li mu dorasla ili nisam.
Da ne vidim očaj, da ne vidim ništa što neću da znam, ostavi trag
Interesovalo me je koliko profesora na Faukltetu, po Norinoj slobodnoj procjeni, ipak ne dijeli mišljenja i stavove političke uprave i sistema, nego djeluju kao dobri pedagozi i savjesni veterinari u tišini. Već znamo da nemamo onih koji se glasno bune, a istupe s društvenih mreža, ako ih uopšte ima, ne računam, jer oni nisu nešto posebno značajni za ovu našu priču.
Vjerujem da polovina profesora nema iste stavove kao politička uprava fakulteta, ali ne žele da se bakću. Na protestima je bila profesorica patofiziologije Nejra Hadžimusić. Bilo je nekoliko profesora. Neki nisu mogli doći zbog obaveza. Katedra za hirurgiju je super, docent Alan Maksimović, zatim docentica Agnesa Čoralić, prof. Nedžad Gradaščević, prof. Vedad Šakić, prof. Muhamed Smajlović i profesorica Selma Filipović dosta rade na edukaciji, praksi i pravilnom pristupu. Ono što sam željela da kažem jeste da smatram kako dosta toga treba da se unaprijedi i promijeni iz korijena kada je veterina u BiH u pitanju, ali i obrazovanje uopšte. Sa mnom, a imam 23 godine, niko ne može da manipuliše, a s nekim ko ima radnog staža 23 godine se tako lako može manipulisati. Nije mi jasno o čemu se tu radi? Za početak, bilo bi super da nemamo zaštićene vrste na fakultetu: da kriterij za prijem pripravnika ne bude naše podilaženje menadžmentu tokom školovanja, da dva prezimena ne vladaju na fakultetu i sl.
Kao da je bilo nekad i kao da je bilo tu
Nora smatra da ljudi koji se bave obrazovanjem u BiH moraju da se probude i pobune protiv loših i zastarjelih obrazovnih programa.
Jedan veterinar mora glasno reći da životinja ne služi za krzno. On mora da se bori za pravo tih životinja na život. A ne da imamo situaciju da nemaju apsolutno nikakvo mišljenje oko toga, ili još gore da zagovaraju tu lošu praksu. Motiv je kao i uvijek novac. Ne može jedan/na student/ica veterine nositi krzno! Naša moralna obaveza je da protiv takve prakse i takvog obrazovanja dignemo svoj glas. Hipokratova zakletva, koju polažemo na kraju studija, nam zabranjuje takvo učenje. Mi živimo u doba razvijene tekstilne industrije, na fakultetu mora da se uči da zeko ne treba da bude oderan naživo da bi neka gospođa imala šal. Edukujemo ljude da rade seminarski na činčilama. To je za zatvora! Jesmo li normalni! Obrazovni sistem iz doba Vikinga. Sto puta je manja svijest naših kvazi vjernika koji rade sav ovaj užas u kojem mi danas živimo od onih koji su vjerovali u sedamsto hiljada bogova. Naš mentalni sklop ne bi smio toliko da liči na onaj koji su imali Vikinzi u ranom srednjem vijeku. Ljudi koji odskaču od toga, koji su svjesni da žive u 21. vijeku, su stalno na linču Vikinga koji dominiraju. Akademska zajednica, mora, imaju tu obavezu, da one koje obrazuju nauče da razlikuju dobro od lošeg, a ne da se znanje, politički motivisano, kanališe. Moraju da nam dozvole da živimo svoje vrijeme.
Neko nas posmatra, neko nas stalno gleda
Kao prijemni za upis na veterinarski fakultet, smatra Nora, bi trebao da se radi psihološki test koliko smo emotivno inteligentni i kako doživljavamo veterinu kao nauku koja se stalno razvija.
Onaj ko samo prođe pored kutije napuštenih štenadi i prokomentariše kako su slatki nije materijal za ovaj fakultet, hendikepiran je za ovaj posao i samo zauzima mjesto drugim studentima koji bi mogli nešto konkretno da urade. Takva osoba može da se obrazuje za inspektora ili da izabere neki drugi fakultet. Ne očekuje se da veterinar/ka bude lud/a za životinjama, ali mora da ih osjeća, doživljava i da ima dobar pristup, a ne da prilazi životinji kao mojoj tašni, nekom predmetu. Zašto danas imamo toliko lošeg kadra? Zato što nas na fakultetu uče da je naš budući posao ekonomija. Kažu nam zašto biste vi izlazili na teren bez 50 KM. Ne možeš uraditi samo pregled od 20 KM, uradiš i nekih testova, navučeš račun na 120 KM. Najvažnije je da imaš dnevnicu. To što taj seljak nema te pare, to nije bitno. Kažu nam od čega ćeš živjeti. To je glavno! Naši profesori na terenima nas uče kako da postavimo cjenovnike.
U svakom porazu ja sam video deo slobode
Nora misli da bi i zaseban predmet fizički pristup životinji bio izuzetno značajan za jednog budućeg veterinara. Razlozi su jezivi.
Ti nisi materijal za veterinara kad bez problema gledaš kravu koja umire u bolovima i mukama da bi farma dobila 130 KM socijalne pomoći, što sam vidjela u Bojniku gdje pohađamo redovnu praktičnu nastavu. Imamo snimak krave koja umire u bolovima. Ti kao veterinar sve to znaš, gledaš i kažeš jao jadna krava. Ako se ja raspadam kad to vidim, kažu mi da nisam za veterinara, da nisam trebala da upisujem ovaj fakultet. Trebam da se naviknem na sve to, tako je u životu! Na farmi se radi u katastrofalnim uvjetima, veliki broj krava ima mastitis zbog nehigijene i neredovne ili nasilne mužnje. Svi profesori to znaju i upozore nas prije, ali ako digneš glas zbog neke babe tamo koja udara tele dobiješ doživotnu diskvalifikaciju s te farme. Kažu nam nemojte da se suprotstavljate ipak mi od njih zavisimo. Oni tebe drže u šaci, veterinarski fakultet! Jedna baba te drži u šaci koja toliko zna da tuče životinju. Ako se pobuniš kad vidiš veterinara koji udara nogom u glavu kravu da bi ona ustala, isto dobiješ šut kartu. I još ti 70 studenata govori mi smo došli na farmu da nešto naučimo, ne želimo da nam zbog jednog pojedinca zabrane dolazak na praksu.
U prošlim danima osvojili smo ponos, u prošlim danima izgubili smo sve
Imala sam vrlo jasne slike pred očima za sve ono što mi je ispričala, kao da sam u podsvijesti sve to već znala. Nikad mi niko argumentiranije nije objasnio zašto je kvalitetno obrazovanje koje razvija kritičko promišljanje ključ napretka jednog društva, a šta dobijamo ako obrazovanje kreiraju i dijele autoriteti:
Da ne pričam o pogrešnoj edukaciji na farmama. Kad se krava oteli, tele bi prirodno trebalo da dobije prvo majčino mlijeko. Međutim, na našim farmama se telići kod mliječnih pasmina odmah odvajaju od majke, a kod tovnih krava se dozvoljava taj potrebni kontakt. Izgovor – mliječne krave su agresivnije od tovnih prema teladima. To je apsurd! Druga vikinška metoda – kad se krava oteli, prvo što veterinar uradi je to da tele zalije hladnom vodom. Navodno za poticanje živaca i nerava, za termoregulaciju, kao šok terapija, da se tele probudi i prodiše. Fiziološki, kad te dotakne hladan predmet desi se sužavanje krvnih sudova i koža se naježi. Isti šok se desi i u organizmu te životinje. Telićima se zna desiti i upala pluća zbog aspiracije vode kojom se zalijevaju. Kad se rodi tele, šta radi krava? Liže ga ili po njemu urinira da bi mladunče dobilo potrebnu šok terapiju. Liže ga, zato što se tako postiže termoregulacija zagrijavanjem i trljanjem, sušenjem te životinje. Taj isti profesor, docent, koji još uvijek tako slijepo vjeruje u tu tehniku koju je studentima demonstrirao na farmi, pokazao nam je i to kako se na američkim farmama mladunčad od ovce prihvataju u peškir, lagano se njime trljaju petnaestak minuta kako bi izbacili svu sluz iz nosa i kako bismo ih natjerali da prodišu. Primijetim da je kontradiktoran i pitam ga što mi to isto ne radimo u Bojniku. Kaže mi nemamo peškira! Carski rez mačke se radi istom metodom, mačići se stavljaju pod hladnu vodu. To je katedra za porodiljstvo. Ne želim da prisustvujem tim metodama iz kamenog doba, neću na taj način to da radim. Čak i seljak koji radi na farmi kaže da tako ne radi kod svoje kuće, da u životu nije uzeo vodu da zalije tele, a imao ih je bezbroj. On trlja bebu slamom, a kasnije je fino zapakuje i utopli. Pronašla sam studije koje pobijaju te metode polijevanja hladnom vodom i govore o važnosti susreta majke i njenog teleta za oboje, preko lizanja do sisanja prvog kolostruma. Svi to možemo da nađemo, ali studentima nije važno da li je ono što rade na farmama ispravno, u skladu s vremenom u kojem živimo, da li je humano, etično i sl, važno je šta je profesor rekao. Uopšte ne dovode u pitanje ono što im se servira, čak i onda kada je to tako očigledno loše.
Nemam vremena da bih mislio na to
Zbog svih argumenata koje je do sada navela, Nora za mnoge svoje kolege i neke profesore otvoreno kaže da nisu dorasli svom pozivu.
Barem mi veterinari kad vidimo biftek na tanjiru moramo razmišljati o metodama koje su korištene da on bude tu gdje jeste. Ne iz vegetarijanskog ugla, nego iz ugla dobrobiti za čovječanstvo i njegovo zdravlje. Kad zamahneš maljem prema životinji, ona ne osjeti samo bol, nego se i broj hormona stresa naglo poveća. Isto važi i za nehumano ophođenje prema životinjama na farmama. Da ne pričamo o infekcijama, bolestima... Promjene koje su nastale u organizmu pod utjecajem stresa, ostaju i za vrijeme klanja životinje u organizmu pa tako i u procesu pretvaranja mišića u meso. Takvo meso nema isti kvalitet kao ono koje daje životinja koja nije pod stresom. To je dokazano u brojnim studijama i mi na tu lošu praksu s naših farmi moramo stalno upozoravati, dok se svijest ljudi o ovom problemu ne promijeni. Takve aktivnosti provode akademske zajednice širom svijeta, a naša akademska zajednica vikinškim metodama daje vjetar u leđa.
Siguran sam ili samo mislim da sam siguran
Predstavnici Inicijative su razgovarali i s dekanom Veterinarskog fakulteta sa željom da uspostave saradnju. Pričalo se o tome kako bi dekan, odnosno Fakultet, mogao da im pomogne donacijom lijekova za azil, te da im izađu u susret oko određenih pregleda pasa koje neko želi da udomi.
Moje mišljenje je da je to super stvar, ali da se sve to radi kako bi se fakultet medijski eksponirao u jednom drugom, boljem svjetlu.
Šta se desilo s akcijom iz 2015. godine – udomi psa s ulice ili azila i Veterinarski fakultet osigurava njegovo besplatno liječenje? A i u junu ove godine, u momentu kada je rađena likvidacija pasa, iz budžeta Općine Centar je izdvojeno 6.000 KM za izradu studije o zbrinjavanju pasa lutalica, koju bi trebao da uradi Veterinarski fakultet u Sarajevu, dodala sam.
Svi ovakvi istupi preko medija su uglavnom šuplje priče. Magla! Poslijeratna kriminalna i korumpirana politika je i napravila ovo stanje koje danas imamo na ulicama, u azilima, školama, zdravstvu, s penzijama, porodiljskim naknadama, dječijim doplatcima, i sl, a ta ista politika je i u svim kancelarijama iz kojih se upravlja ovom zemljom. Nije mi jasno kako neko uopšte može vjerovati u njihovu dobronamjernost. Svaki potez je politički, kako bi se održalo upravljanje ruljom, da ne kažem kako bi se zaglupljivanje držalo pod kontrolom. To je činjenica, samo treba da je vidimo. Imamo masu ljudi koja se diže na komandu, koja uopšte ne zna zbog čega se diže i zašto je to važno za njih i njihovu porodicu.
Sarajevo, od blata i snega
Sprovedeni Monitoring infektivnih i parazitarnih bolesti zoonotskog tipa u populaciji napuštenih pasa u KS (testiranje pasa na bolesti koje su prenosive na čovjeka) je Ured za Veterinarstvo BiH predstavio protuzakonitim, jer ni Kanton Sarajevo ni Veterinarski fakultet nisu nadležni za vršenje ovakvog monitoringa. Predstavnica Ureda Inga Dujmović je u članku na Tačno.net objasnila sljedeće: Napuštene životinje se ne mogu koristiti u svrhu vršenja ogleda i procjenu ne može raditi Veterinarski fakultet koji je inicijator, jer je on naučno istraživačka institucija po svom nazivu. Fakultet može signalizirati upravnim organizacijama, nadležnim za donošenje takvog monitoringa, da imaju povećanu pojavu određene vrste bolesti koja se može prenijeti na ljude, ali i vlasničke pse, te da bi tada institucije donijele nalog o godišnjem praćenju te bolesti. Ali ni u jednom drugom slučaju ovakav monitoring ne može doći iz naučne institucije. Osim toga, Ured za veterinarstvo, kao nadležno tijelo za praćenje epizotiološke situacije u BiH, nikada zvanično nije informisano o bolestima koje su predmet analiza. Projektom monitoringa, koji nas je koštao 133.000 KM, predviđena je laboratorijska pretraga za 1000 pasa, a prije bilo kakvog pregleda je predviđena eutanazija za 300 pasa – što su vrlo precizno i ostvarili, ako se tim ljudima uopšte nešto može vjerovati. Hiljadu pasa nije hiljadu bubamara da se na kliniku Fakulteta mogu unijeti u jednoj kutiji sa rupicama, a iznijeti u drugoj bez rupica, da sve te dane koliko je trajao taj ogromni posao, u ovo mobilno moderno vrijeme, baš niko, barem neki dio tog važnog projekta nije fotografisao, javno komentarisao... Dobro znamo da imamo medije koji izvještavaju čak i sa sahrana/dženaza običnih ljudi, ali i generacije koje za društvene mreže slikaju i svoj ručak. Šta si ti od svega toga vidjela, jesi li vidjela još nešto osim članka koji je poslan u medije?
Nisam. Ovdje stvarno nema šta da se komentariše, sve je rečeno, rekla mi je Nora.
Ja ću pucati pravo u leđa, ja sam rođen da vladam
Premijer i ljudi iz Inicijative koji su organizovali proteste govore apsolutno istu stvar – da psima nije mjesto na ulicama i da je važna sigurnost građana. Na potpuno isti način predstavljaju i posljedice masovne reprodukcije. Međutim, priča se razlikuje u percepciji metoda rješenja ovog problema.
Brutalnim i krvavim metodama koje premijer sprovodi, pored toga što su kriminalne, problem napuštenih životinja ne rješava iz korijena, bave se posljedicama i na ulicama opet imamo nove pse i iste probleme. Ljudi iz Inicijative nemaju potrebu za insceniranim predizbornim herojskim akcijama uklanjanja neprijatelja, oni žele da se konačno prestane sprovoditi kriminal, bezakonje i manipulacija nemoćnima i slabijima. Žele da se uspostave registri kako se više ne bi mogle proizvoljno dodavati nule prilikom brojanja pasa u jednom kantonu, kako bi prestale i sve špekulacije i akcije pronevjere novca od strane pojedinaca, organizacija, institucija, kako bi ljudi koji napuštaju i razmnožavaju životinje bili kažnjeni. Žele da se poštuju zakoni BiH. Mučenje i ubijanje životinja u BiH je krivično djelo.
Igranje u travi pred proleće s lopatama
Zadržale smo se na zakonima. Najjači argument premijera Elmedina Konakovića je loš Zakon za zaštitu i dobrobit životinja koji imamo u BiH, jer pse u Evropi, odakle u BiH već godinama stižu toliki novci za spašavanje napaćenih životinja, uspavljuju/ubijaju nakon 30 dana boravka u skloništima.
Premijer izdvaja samo onaj dio koji mu odgovara, ne priča o praksi i promjenama koje se konstantno dešavaju u Evropi i svijetu uopšte kada su napuštene životinje u pitanju. Kako može pričati o uređenim evropskim državama, sve i da mnogi od njih eutanaziju i dalje smatraju jedinim i najhumanijim rješenjem, i s njihovim azilima porediti Praču? BiH, u ovom našem slučaju, može se porediti samo s Rumunijom čije vlasti ignorišu apel Evropske komisije koji im je upućen – da zaštite prava životinja. Da je eutanazija nakon 30/60 dana najhumanije i jedino rješenje u ovom modernom vremenu u kojem živimo, onda bismo psu prije toga stvarno morali dati pristojan prostor za boravak i šansu – insistirati na udomljavanju. Prije toga bismo morali imati razvijenu mrežu udomljavanja kao što to imaju uređene evropske zemlje. Ono što mi danas imamo je super Zakon, koji je svjetski i evropski, a ovamo pse ubijamo lopatama, vješamo ih, pravimo od njih invalide, puštamo ih u lovišta, izgladnjujemo, namjerno izlažemo zarazama... Meni više nije humano da 500 pasa bude u Prači dva mjeseca u logorskim mukama, a kako bismo napravili prostor za nove pse, koje sve to isto čeka, brutalnim metodama radimo njihovu likvidaciju. Sve to prolazi bez reakcija jer se stalno manipuliše emocijama ljudi – uslovljavaju se da biraju između sigurnosti djece i pasa lutalica. Zašto im dozvoljavamo da porede djecu i pse? Da nemaju tu udobnost i podršku da probleme koje imamo porede morali bi ih efikasno i transparentno rješavati, odnosno poboljšavati i unapređivati uslove za život svih živih bića kao što to rade predstavnici uređenih evropskih zemalja.
Nora i ja smo zajedno surfale internetom o no-kill skloništima za pse u svijetu, ali i o evropskim i svjetskim zakonima i praksi. Indija ima neke od najboljih odredbi u svojim zakonima za zaštitu životinja u svijetu. Osnovna je dužnost svakog građanina Indije da ima saosjećanje za sva živa bića. Ubijanje ili povređivanje bilo koje životinje, uključujući i lutalice, kažnjivo je krivično djelo. Za napuštanje bilo koje životinje iz bilo kojeg razloga predviđene su kazne zatvora u trajanju do tri mjeseca. Nijedna životinja (uključujući i piliće) ne može se zaklati na bilo kojem mjestu osim klaonice. Kozmetika testirana na životinjama i uvoz takve kozmetike je zabranjen.
Kada je u pitanju Evropa, isti zakon kao BiH, koji ne dozvoljava ubijanje bez razumnog razloga – bolest ili agresivnost, imaju i mnoge druge zemlje: Italija, Njemačka, Češka, Grčka, Srbija... Liga Portuguesa dos Direitos do Animl, iz Portugala, od strane države priznata organizacija, veoma je aktivna u borbi za neubijanje. RSPCA iz Engleske je 2012. godine najavila planove za ukidanje eutanazije do 2017. godine. Škotski SPCA funkcioniše kao no-kill. U Hrvatskoj su analizirani uspjesi dvije vrste skloništa koje su imali – ubistva jesu, odnosno nisu praksa, i nakon toga je napisan zakon kojim se zabranjuje ubijanje životinja u skloništima. Objašnjeno je sljedeće: Hrvatska praksa će se na ovaj način napokon izjednačiti s onom u većini zemalja Europske unije. Iako u njihovim zakonodavstvima (uglavnom) nema jasne zabrane, psi se u skloništima ne ubijaju već odavno. Najveći broj zemalja u zakonu ima odredbu da mogu biti za ubijanje životinja – što znači da i ne moraju, pa se bez iznimke pridržavaju no-kill prakse.
Kad je u pitanju Amerika, no-kill skloništa također djeluju već dugi niz godina, a imamo ih u
Portoriku, Njujorku, San Francisku, Michiganu... Zajednice koje su prve usvojile praksu no-kill skloništa su: Shelby County Kentucky, Austin SAD, Hastings i Rosemount, Minnesota, zajedno s Prescott, Wisconsin, Jacksonville Filadelfija... Cilj NKLA u Los Anđelesu je da ovaj grad bude no-kill do 2017. godine, dok NKUT u Utahu ima iste planove do 2019. godine. Vrlo dobro rješenje za brže udomljavanje napuštenih životinja će do 2019. godine imati Kalifornija, prodavnice ljubimaca će morati da sarađuju sa skloništima za napuštene životinje. CARE je organizacija za prava životinja s uredima u SAD-u i Južnoj Koreji koja vodi no-kill skloništa. Dalje nismo istraživale...
Olovne godine – ja sam čovjek što radi
Azil Prača je smješten na privatnom posjedu koji vodi Murai-komerc. Nora s pravom postavlja pitanje kako bi nam izgledalo da ona izgradi svoj privatni azil na vikendici, tu zaposli ljude i šintorima naređuje da joj dovode pse iz cijelog Kantona?
Koji zakon to dozvoljava? Nama, prije svega, treba državni azil za pse, u kojem će volonteri imati slobodan pristup i biti dobrodošli, gdje neće raditi ljudi koji lopatama lome kičme psima, u kojem će se redovno kontrolisati uslovi, zaraznost i sl. Azil na pristupačnom terenu zbog ljudi koji su voljni da se brinu o tim životinjama.
Bez obzira na sve, sada im je najvažnije da se pobrinu za pse koji su ostali da žive i zato žele da uspostave dobru komunikaciju s koordinatorom, upravnikom i samim radnicima azila.
Kao Asocijacija studenata smo napravili i projekat volontiranja u azilu Prača. Kreiran je i google obrazac za prijavu. Svake nedjelje bi druga grupa studenata trebala da ide u Praču. Do sada imamo prijavljeno 33 ljudi s našeg fakulteta, a nadamo se da će nam se pridružiti i studenti drugih fakulteta. Smatram da smo mi studenti dužni da reagujemo na sve probleme koje imamo u društvu. Ovdje studenti prava mogu protumačiti kršenje zakona, studenti ekonomije mogu analizirati ovaj finansijski dio – pronevjere novca, studenti građevine i arhitekture zdanje firme Murai-komerc, studenti zdravstvenog fakulteta i medicine mogu zahtijevati objavljivanje rezultata testova na zaraze... Ili, da se samo prijave, dođu i naprave veliku stvar za sebe i one kojima pomoć treba.
Promeniću svet do kraja pesme
Nora misli da ljudi koji su humani prema životinjama, kao nižoj vrsti, nikako ne mogu biti nehumani prema ljudima, a za one koji su humani samo prema ljudima kaže da nisu humani uopšte, jer biti human znači biti spreman da pomogneš svakome kome pomoć treba.
Ako nemamo dovoljno dobar odgoj, ako naši roditelji nisu dovoljno edukovani ili su loše edukovani, obrazovne ustanove u ovom modernom vremenu u kojem živimo bi trebale da budu dovoljno jake da nas natjeraju da razmislimo o tome šta nije ispravno. Najčešći primjer u bh. praksi kad je u pitanju nedovoljna edukacija je izjava: Ne bih uzeo/la u kuću psa, a mačku bih. Muhamed je imao mačku, to je dozvoljeno. Ja tačno sebi presudim u tom momentu. Šta pričaš?! Kaže neće moje dijete rasti da pojede dlaku. Dokazano je, u brojim studijama, da su djeca koja odrastaju sa životinjama mentalno i fizički zdravija i imunološki sistem im je puno razvijeniji.
Budi sam na ulici – treba mi svet, otvoren za poglede, otvoren za trčanje
Ako pretražimo internet bazu, tako što ukucamo veterinarski fakultet lutalice, saznaćemo da nikada nijedan profesor/ca, osim prof. Selme Filipović, nije radio/la nikakve prijedloge i inicijative za rješavanje problema napuštenih pasa u BiH i KS javno. U članku Radiosarajeva Na Klinici Veterinarskog fakulteta rade čuvari zdravlja naših ljubimaca iz septembra 2017. godine objašnjeno je da kada je riječ o psima lutalicama ne postoji nikakav zvaničan projekt u koji je uključen Fakultet i da se psi lutalice ne liječe besplatno jer za to nemaju mogućnosti. U tekstu nije objašnjeno zbog čeka akademska zajednica Veterinarskog fakulteta nikada nije reagovala na kršenja Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH i zašto već godinama toleriše patnju životinja na ulicama bh. gradova. Prof. Selma Filipović je 2012. godine uradila vrlo dobru prezentaciju Prijedlog programa zbrinjavanja pasa lutalica na području FBiH i uloga Veterinarskog fakulteta. Iste godine je fakultet pokrenuo i kampanju za pomoć napuštenim životinjama: Kupi Šapicu i pomozi sterilizaciju i udomljavanje pasa lutalica. Tu se završila sva javna priča akademske zajednice kada je ova tema u pitanju. Kontaktirali smo prof. Selmu i zamolili je da nam objasni zašto nije nastavila aktivno da djeluje ispred Fakulteta kada je problem napuštenih životinja pitanju, da li je u tome možda bila spriječena. Ako dobijemo njen odgovor, objavićemo ga na Školegijumu.
