- Jaoooooo, nisam uradila prezentaciju iz fizike, a sutra je čas, u najvećoj panici izgovara moja kći oko pola devet uveče, a prva je smjena.
- Spusti obrtaje i ponovi, velim joj.
- Nisam uradila prezentaciju iz fizike, a sutra je čas, izgovara polako i naglašava svaku riječ, kao da tek učim njen jezik.
- Pa uradi sada, a sljedeći put misli o svojim obavezama na vrijeme, kažem joj i dalje ne shvatajući zašto paniči.
- Ali ne znam kako, očajna je.
- Kako ne znaš? Valjda si dobila upute? O čemu trebaš napraviti prezentaciju, uključujem se.
- O Celzijusu, kaže.
- I?, pokušavam je navesti da sama zaključi šta treba uraditi.
- Šta i?, pita kao da upravo počinjemo razgovor.
- I šta ćeš staviti u prezentaciju, pitam i brojim u sebi do deset i unazad.
- Pa to ti kažem, ne znam, kaže sa puno manje strpljenja.
Prezentacija, ona Power Point, odličan je IT alat da se stekne uvid u temu, dobije inspiracija, probavi informacija nabrzinu, ali je teško prihvatiti da može biti primarni izvor znanja i učenja, a prezentacije su u nastavu nekontrolisano i u velikom obimu nahrupile s pandemijom. I ostale. No, dok se u pandemiji svašta moglo tolerisati i opravdati, sada to ne bi smio biti slučaj.
Kao didaktičko sredstvo u nuždi, poslužile su u online nastavi umjesto živog razgovora i školske table. Situacijom zatečeni, od sistema odbačeni i nesnađeni nastavnici u najboljoj su namjeri pokušali održati privid dinamike u nastavi izvan škole, pa su si dali oduška. Rezultat je bila mješavina svakakvih prezentacija. Od onih sa najviše deset do onih sa 30 ili 50 slajdova. Ove su potonje djeci ostavljale puno manje vremena da na času provare informacije, jer u prezentaciju stane mnogo više nego kada nastavnici govore ili pišu na tabli. Jedni su nastavnici lekcije doslovno prepisivali na slajdove, drugi su prezentacije punili fotografijama i animacijama. Neke su prezentacije bile pripremljene s mjerom i puno truda, naročito iz engleskog i njemačkog jezika. No, nerijetko je bilo onih sklepanih od podataka s interneta i gotovo uvijek bez navođenja izvora. Polupismenih. Posuđenih iz drugih škola, višestruko recikliranih. Na izgovorima i dijalektima susjednih država. Nedovršenih. Neki su nastavnici na časovima čitali prezentacije ubrzano, da stignu pročitati ono što u učionici ne bi stigli izgovoriti, a neki su djecu oslobađali pisanja jer – sve piše u prezentaciji. Nemali broj učitelja i nastavnica je u online nastavi realiziranim časom smatrao puko postavljanje prezentacije na Microsoft Teams platformu.
Pandemija je, srećom, minula, ali je prezentacija ostala. Kao sidro čvrsto ukotvljenog broda koje možeš podići, samo kad bi znala kuda zaploviti. I ne samo da je prezentacija postala odveć rabljeno sredstvo podučavanja; ona je često i redovan način provjere znanja. Prije fizike, moja kći je za ocjenu radila prezentaciju iz geografije o jednoj susjednoj državi. Od uputa je dobila samo to da napravi prezentaciju o susjednoj državi. Prethodno je pravila prezentaciju o pročitanoj lektiri sa sadržajem po slobodnom izboru (!), a prije toga grupnu prezentaciju iz građanskog obrazovanja s jednom uputom – da temu istraži na internetu. U gimnaziji, veli joj drugarica, prezentacija je još više, a smjernica još manje.
U školi su naučili gdje se koja komanda u Power Pointu nalazi, ali ne i šta u prezentaciju ide, a šta je višak; čime počinje, a kako završava; koja su zlatna pravila korištenja ove alatke; kako se služiti prezentacijom kao pomoćnim sredstvom učenja; šta izbjegavati, a čime zadržati pažnju onih što prezentaciju gledaju; koje internetske izvore smatrati pouzdanim i kako ih navoditi; šta s autorskim pravima, kako prezentirati sadržaj prezentacije... Sve su to, valjda, đaci petog, šestog, sedmog razreda trebali sami dokučiti, po ugledu na onu masu prezentacija tokom pandemije. Ili bi im roditelji trebali pomoći? Ali šta ako ni roditelji ne znaju?
Mislim i pitam se čiji bi zadatak bio da ih nauči izradi prezentacija? Predavača informatike, maternjeg jezika, društva, kulture, religije; tema za čas odjeljenske? I kada i kako vrednovati znanje, šta o njemu govori prezentacija koja može biti preuzeta s interneta, od starijeg brata posuđena, ušminkana da gori, autorski rad roditelja...?
Na primjeru svog djeteta primjećujem da je zadatak pripreme prezentacije za ocjenu ponekad bijeg od jedinice koju ogromna većina nastavnica nerado daje. Napravi barem prezentaciju jasna je poruka, ali medvjeđa usluga. Prezentacija je spas i kad nema vremena ili volje za pripremu časa – instant, brzo, oku ugodno. Pa je pustiš u slide show modu, a djeca prepisuju. Pa ponoviš u svim odjeljenjima istog razreda kojima predaješ. I gdje je granica? Koristiti je dnevno, sedmično, kad god može ili samo ponekad? Kao ispomoć ili umjesto knjige? Kao lošu zamjenu za elektronske udžbenike? Za promociju površnosti, instant-kulture i, u konačnici, za kardašijanizaciju djece i društva?
- Proguglaj ko je bio Celzijus i po čemu je upamćen, dajem uputu i isključujem se iz kasnovečernje zadaće iz fizike.
- Nema ništa, dovikuje brzopleto nakon nekoliko sekundi za računarom.
– Samo neka Nives Celzijus, nikad čula, dodaje. Počinjem da brojim do deset.
