Elisabeth Ella Hrgić je učenica jedne od dvije škole pod jednim krovom iz Travnika. Nedavno se udala za drugara iz druge škole od te dvije Inasa Dagoju. Ella za Školegijum govori o tome kako je bilo pohađati školu pod dva krova, šta su im u školi govorili zašto su podijeljeni, kako je njena ljubavna priča prevazišla nacionalnu netrpeljivost te kakve su bile reakcije porodice i javnosti na tu priču.
Šta ste tačno željeli postići slikajući se na svadbi u podijeljenom školskom dvorištu?
Iskreno govoreći, neki poseban cilj i motiv nismo imali. Jednostavno smo željeli dati do znanja onima koji su sumnjali u nas da smo, unatoč očitim razlikama u vjeri, već pet godina skupa i da za nas nikakva barijera ne postoji. Emocionalno smo vezani za naše škole i smatrali smo da je ta fotografija u biti najbolji prikaz onoga što nas je oblikovalo u individue kakve smo danas.
Kome je u interesu da škola i dalje, unatoč vašem pozitivnom primjeru, bude podijeljena?
Ako bismo posmatrali s političke strane, vjerovatno onima koji uzimaju većinski dio kruha za stolom, onima koji profitiraju od međusobne netrpeljivosti i onima kojima je prije 20 i nešto godina data moć da donose odluke pogubne za narod. Međutim, gledajući sa strane upravitelja škola, Inas i ja smo mišljenja da je ograda bila vid zajedničke odluke zbog nekih viših ciljeva koji nama kao djeci u tom periodu nisu bili ni bitni.
Šta mislite zašto je vaša priča danas izuzetak, a ne pravilo u BiH?
Zato što smo još uvijek narod koji vuče kofere prošlosti. I naša priča ne bi nikako trebala biti izuzetak. Kad smo vidjeli kakve su reakcije na našu fotografiju bile, shvatili smo da smo daleko, daleko od tolerancije i suživota.
Kako je izgledao raspored nastave u vašoj školi i kako ste vi lično to razumijevali?
Nastava u Katoličkom školskom centru počinjala je u 7:30, dok je u Mješovitoj srednjoj školi počinjala u 7:45 h. Mi radimo po hrvatskom planu i programu, Inasova škola po bosanskom. Bili smo svjesni da je to segregacija u jednom jako ružnom obliku, ali nismo dopuštali da dobije na značaju.
Da li ste znali da su u jednoj smjeni Bošnjaci, a u drugoj Hrvati i – ako jeste – šta ste mislili o tome?
Da, jesam. Smatrala sam kako je svako dijete odabralo školu koju je željelo upisati, kao i ja. Kad sam upisivala KŠC nisam razmišljala: Tu idu Hrvati, idem i ja. Birala sam školu koja će me najbolje pripremiti za fakultet. Vjerujem da je tako bilo i s druge strane. To je poprilično neobjašnjiv fenomen zašto smo se i mi sami razdvojili.
Jeste li ikada s roditeljima razgovarali o tome i šta su vam rekli?
O takvim temama, nažalost, nisam razgovarala s roditeljima i sada kada sam starija shvaćam da Bosanci i Hercegovci imaju tendenciju prihvaćanja situacija i mirenja sa sudbinom bez nekog pretjeranog revolta ili želje za promjenom. Roditelji me nikada nisu učili da mrzim nešto što nije moje, što nije dio mog identiteta. Čak su smatrali da sa svima trebaš biti ljubazan, pristojan i pun lijepih manira.
Da li ste ikoga u školi pitali, odnosno je li vam ikada iko objasnio zašto ste tako podijeljeni?
Par puta se komentiralo u društvu i dobijali smo odgovore tipa: Ograda je postavljena da se djeca međusobno ne bi tukla, uništavala školsku imovinu i slično. Vjerujem da nitko nije imao hrabrosti da kaže razdvojeni ste po nacionalnoj osnovi, jer ipak je to škakljiva tema.
Jeste li se družili sa vršnjacima iz druge smjene?
Tokom nastave ne. Nismo imali priliku. Znali smo provoditi slobodno vrijeme poslije škole u obližnjim kafićima. Ali, gle čuda... i tu smo bili u grupicama. Problema zbilja nije bilo i normalno smo funkcionirali, ponekad međusobno zbijali šale i razgovarali. Međutim, svatko na svoju stranu.
Kako ste se vas dvoje upoznali i kako ste se zabavljali, gdje ste se sretali?
Upoznali smo se krajem prve godine fakulteta. Klasično studentski – vikendom bježiš kući da izađeš s društvom koje ne viđaš. Te noći sam stigla iz Sarajeva i izašla u kafić u koji sam izlazila i tokom srednje škole. Bila je prevelika gužva i stali smo za stol Inasovog društva. Upoznali smo se i shvatili da imamo jako slična interesovanja i hobije. Inasa sam znala sresti poslije škole, ali tada nije bilo naše vrijeme da se upoznamo. Pravi je dar od Boga što smo se upoznali kad smo dovoljno sazreli i ojačali karakterno. Tada ne bismo sigurno imali ono što danas imamo. Okolina bi ugušila naše osjećaje i psihičku stabilnost. Zabavljali smo se kao i svaki drugi par. Ja njega nisam gledala kao muslimana, niti on mene kao katolkinju. Nismo mi pokrenuli nikakvu revoluciju niti se danas, poslije svih ovih vijesti po novinama, smatramo nešto posebnima. Vjerujem da je to do odgoja, do kopiranja autoriteta kojeg imaš u životu. Ako vaši roditelji, prijatelji, netko vama bitan mrzi druge rase, nacionalnosti, staleže, vrlo je moguće da ćete i vi. I, kao što sam ranije spomenula, prihvatit ćete tu situaciju bez ikakvog revolta.
Kakve su bile reakcije okoline?
Sad ćete ostati šokirani. Mi nismo imali nikakvih problema, ponekad smo čuli neki neadekvatan komentar, mišljenje, ali nismo obraćali pažnju. Drugi ljudi imaju pravo na slobodno mišljenje i saslušaj ih, možda nešto novo naučiš. Ali ono što ti truje duh isključi, iskristaliziraj ljude oko sebe i daj im odgovarajuće uloge u životu, uvažavaj ih onoliko koliko smatraš da ti je inspirirajuće i potrebno. Smatram kako to ima veze s tim kakve smo Inas i ja osobe. Roditelji s obje strane cijene naše stavove, borbe i želje jer smo sve radili samo da oni budu ponosni, što danas i jesu. Svaki roditelj teško prihvati kad mu žensko dijete odlazi od kuće, to je normalno. Na početku veze mojim roditeljima nije bilo pretjerano drago, što zbog nacionalnosti, što zbog fakulteta, jer su se bojali da ću ga zanemariti. Trudila sam se da upoznaju Inasa u pravom svjetlu i sami su shvatili nakon par tjedana da se ne moraju brinuti i da me on podržava u tome da budem bolja osoba, studentica, prijateljica i danas supruga.
Pretpostavljam da znate da su podijeljene škole fenomen kome se protive i institucije međunarodne zajednice i dio stanovnika BiH. Neke vaše vršnjakinje koje su išle u dvije škole pod jednim krovom kažu da ih je bilo sramota kada su došle na fakultete. Kakvo je vaše mišljenje o tim podijeljenim školama?
Smatram da je to užasan podsjetnik na rat, nejednakost i loš suživot. Onog momenta kad više pažnje posvetiš tome da sagradiš što višu ogradu, a manje tome da dijete naučiš toleranciji i poštivanju tuđeg, zakazao si kao autoritet. Fizičkom barijerom si napravio mentalnu barijeru stotinama djece, barijeru koja se mnogo teze prevazilazi. Ima jedna divna izreka: Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom (Kahlil Gibra).
Djeca su budućnost, pustimo ih da se druže, vole, pa i potuku. Svi znamo da će se pomiriti za pet minuta i sutra ponovo igrati lopte skupa. Ne ograničavajmo djecu nametanjem svojih stavova. Pogotovo onih pogrešnih.
Šta mislite zašto je vaša priča tako zanimljiva medijima i da li ste zadovoljni kako je predstavljena?
Zbilja ne znam. Razmišljala sam dugo zašto se podignula takva prašina i došla do odgovora da mi samo prividno živimo skupa, u našim glavama smo itekako daleko jedni od drugih. Tužno je to. Većina bi bila oduševljena da čitava država piše o njima, a mi smo duboko razočarani. Možda da su pisali o ljubavi i njenoj simbolici, što je i bio cilj moje objave, a ne o politici, bilo bi ljepše. Tako da nisam zadovoljna. Potaknulo je ljude na jako ružne komentare, privatne poruke pune mržnje, prijetnji i zlobe.
Da li biste pristali da vaše dijete ide u školu pod jednim krovom?
Pustila bih dijete da ide gdje ima iskrenu želju i motiv ići. Kao što su i nas roditelji pustili. Ali su nas naučili da dijelimo druge po karakteru, što želim učiti i svoju djecu. Gdje god išli, nek siju ljubav i dobrotu.
