Premlad da bio realist, prestar da bi bio modernist, Čehov živi na razmeđu epoha (1860–1904). U udžbenicima historije književnosti ne predstavlja ga se kao tipičnog predstavnika neke književne epohe ili stilske formacije. Ali, zahtjev da nešto u književnosti treba biti tipično možemo odbaciti već onog trenutka kada shvatimo da književna evolucija nije kontinuiran tok, nije baštinjenje određenog imetka, nego je proces smjenjivanja oblika koji se međusobno bore, s ponovnim osmišljavanjem tih oblika, sa skokovima, raskidima, itd.[1]
Možda nije tipičan predstavnik niti jedne epohe, ali Čehova se uobičajeno svrstava među najvažnije dramaturge i pisce kratke priče u historiji književnosti, nezaobilazan je u svim pokušajima sistematiziranja i sintetiziranja historije književnosti, a naročito je zanimljiv književnim teoretičarima koji se bave izučavanjem forme i strukture književnog djela (npr. B. V. Tomaševski, B. A. Uspenski itd.).
Činjenica da mnogi uvaženi autori, koji su život posvetili proučavanju književnosti, smatraju da je Anton Pavlovič Čehov jedan od najznačajnijih pisaca u historiji književnosti, mogla bi nam biti dovoljna da ga uvrstimo u program školske lektire. Ali ne samo kao književnu ilustraciju perioda realizma. Određujući se prema realistima koji su smatrali da je književnosti, a osobito romanu (prozi), potrebna infuzija života, svakodnevne zbilje, kako bi i umjetnost sama lakše postala dio te zbilje,[2] on u knjizi Pisma o kratkoj priči, drami i drugim književnim pitanjima piše:
Umjetnik ne treba da bude sudija svojih likova i njihovih razgovora, već samo nepristrasan svjedok. Jednom sam prisluškivao razgovor dvojice Rusa o pesimizmu; ništa nije bilo riješeno – i moj je posao bio da taj razgovor prenesem tačno kao što sam ga čuo i prepustim poroti – to će reći čitaocima, da ocjene njegovu vrijednost. Moj posao je samo da budem talentovan tj. kadar... da osvijetlim likove i govorim njihovim jezikom.[3]
Primjećujemo da Čehov stvarnost želi prikazati vjerno, bez strasti, objektivno i bezlično. Međutim, u navedenom iskazu ključna je riječ osvijetlim. Na šta Čehov misli kada kaže da je njegov posao osvijetliti likove?
Većina priča u ovoj knjizi konstruirana je po istom principu po kojem Čehov kaže da je prenio razgovor dvojice Rusa o pesimizmu: ništa tu nije riješeno. U priči Vanjka devetogodišnji dječak Vanjka Žukov, koji šegrtuje kod obućara Aljahina, koristi priliku dok su gazde i kalfe na jutarnjoj misi da djedu napiše pismo u kojem se tuži na sudbinu. Vanjka, bojažljivo se osvrćući prema vratima i prozoru prije nego što će napisati prvo slovo, u pismu moli djeda da dođe po njega i odvede ga na selo. Iz pisma koje Vanjka piše čitalac saznaje da ga gazde tuku, da mu se kalfe rugaju, da mu ne daju jesti, da mora spavati na trijemu... Između dijelova pisma čitaocu su predstavljena dječakova sjećanja: Sjetio se kako je deda uvijek išao u šumu po jelku za gospodu i vodio sa sobom unuka. Kako je to bilo dobro vrijeme! Na kraju Vanjka adresira pismo dedi na selo, pa malo razmislivši doda Konstantinu Makariču. Nakon što dragocjeno pismo ubaci u prvi poštanski sandučić, Vanjka slatko usni. Čitalac, međutim, ne može biti spokojan jer zna šta Vanjka želi, zna da gazde s njim nehumano postupaju, zna kako je bio sretan na selu, pa i sam želi da se dječak vrati tamo, ali zna i to da pismo neće doći Konstantinu Makariču. Postoji problem, postoji htijenje, ali ništa tu nije riješeno.
U priči Ostrige gladni dječak se zasiti ostrigama, ali čitalac zna da je bolestan i da njegov otac opet mora prositi. Ništa tu nije riješeno. U priči Griša dječaku od dvije godine i osam mjeseci kuharica daje da popije iz njene čaše. Griša je kasnije u bunilu, gori i brblja pa počinje plakati, a majka mu, misleći da se prejeo, daje kašiku ricinusovog ulja. Ništa tu nije riješeno. U priči Željna sna, dadilja Varka, djevojčica od trinaest godina, smatrajući da je dijete koje čuva izvor sve njene nesreće, nagne se nad kolijevku i zadavi ga. Potom brzo liježe na pod, smije se od radosti što napokon može spavati, i minutu kasnije čvrsto spava. Ništa tu nije riješeno. Slične primjere naći ćemo i u ostalim pričama (izuzetak je priča Zinočka, ali o njenoj kompoziciji ćemo govoriti nešto kasnije).
Zapažamo da su priče u ovom izboru crtice ili sličice iz svakodnevnog života. Vrijeme trajanja radnje najčešće je jako kratko, od nekoliko minuta do nekoliko sati (izuzeci: Zinočka, Dječaci). Stičemo dojam da je Čehov u ovim pričama otkinuo početke i završetke. U jednom pismu, koje u knjizi Energija zablude citira Viktor Šklovski, Čehov piše svome bratu: Siže mora da bude nov, a fabula može da nedostaje.[4] Prema Čehovljevom mišljenju, o načinu vođenja fabule ovisi i način vođenja čitaočeve pažnje. A on je želi dovesti do tema pesimizma, nesreće, usamljenosti i zlostavljanja (Vanjka Žukov), zanemarivanja, neodgovornosti (dadiljinog, u priči Griša), ravnodušnosti, okrutnosti (Događaj) itd.
Čineći tako Čehov odustaje od tradicionalne fabule. Ako su nas njegove riječi upućivale na to da je on realist, njegov postupak nas u tome razuvjerava. Zbog čega bi jedan tipični realist priči otrgnuo početak i kraj? Sam Čehov, ni u pričama ni u dramama, nije pravio sretne krajeve. Sretne završetke će imati drugo čovječanstvo, sretno čovječanstvo koje će umjeti da živi bez rata, koje će stvoriti drugu ljubav...,[5] piše još kao mladić u jednom humorističkom časopisu. On očito ne vjeruje u realističko pripovijedanje kao dobar način da se stvarnost prikaže vjerno, bez strasti, objektivno i bezlično. Iako njegove priče, stavljene u kontekst historije književnosti, istovremeno bacaju svjetlo i na realizam i na modernizam, omogućavajući nam da u stanovitoj mjeri spoznamo karakteristike obiju ovih umjetničkih koncepcija, baviti se samo time u nastavi premalo je što od Čehova možemo dobiti.
Kada čitamo kako je Čehov kao umjetnik samo nepristran svjedok i kako prenosi razgovor onako kako ga je čuo, mi ne zaboravljamo da ga je neko drugi, jednako nepristran, mogao čuti drugačije. Odnosno, mogao ga je upamtiti ili razumjeti drugačije. Također ne zaboravljamo da je odlukom da prenese baš razgovor dvojice Rusa o pesimizmu Čehov već načinio jedan izbor. Znači li to da su razgovori o pesimizmu ruski razgovori, ili možda da Rusi, više nego drugi narodi, imaju razloga razgovarati o pesimizmu? Sigurno da ni u jednom slučaju nije tako. Očito da pisac ima govornu ulogu u priči i da nam s nekom namjerom prenosi razgovor dvojice Rusa o pesimizmu kao što s nekom namjerom pripovijeda o Vanjki Žukovu, Griši, Serjoži Bikovskom ili Volođi i Čečevicinu. Taj glas koji se skrio iza tobožnje neutralnosti i odabrao o čemu će i kako govoriti očito je jedan od najvažnijih autorovih efekata. I po svemu je još jedan kompozicioni problem. Možemo ga nazvati problemom odabira tačke gledišta. Čehov će osvijetliti likove tako što će odabrati tačku gledišta sa koje će predstaviti njih i svijet kojem pripadaju.
Najopštiji nivo književnog djela na kojem se može ispoljiti tačka gledanja je nivo vredovanja. Autor, kako je već rečeno, u djelu vrednuje svijet koji prikazuje. Ta tačka u načelu može biti tačka gledišta samog autora, ali isto tako mogu postojati i drugi subjekti koji donose vrijednosne sudove – junak A može vrednovati junaka B i sl. Iako to nije pravilo, jer u književnim djelima ponekad postoji više ravnopravnih tački gledišta, često postoji jedna dominantna. Njoj su podvrgnuta sva ostala vrednovanja. (Naprimjer, junak A može vrednovati junaka B, ali autor donosi konačni sud. Moguće su različite kombinacije).[6] U pričama koje ovdje razmatramo dominantna tačka gledanja je jasno izražena. Svaka priča ima jednu centralnu figuru; u većini priča su djeca centralne figure (izuzeci su Kod kuće i Zinočka) i tom centralnom figurom određena je dominantna tačka gledišta. U priči Vanjka čitaocu je svijet predstavljen onakvim kakvim ga vidi Vanjka Žukovski, u priči Bjegunac onako kako ga vidi Paška (Pavel Galaktionov), u priči Događaj onako kako ga vide Vanja i Nina, u priči Dječaci onako kako ga vide Volođine sestre Katja, Sonja i Maša itd.
Evo nekoliko rečenica koje to ilustriraju:
Paška je saznao da se ne zove Paška, već Pavel Galaktionov, da ima sedam godina, da je nepismen i da je bolestan još od Uskrsa (Bjegunac);
Čika Petruša obično ne dolazi sam. S njim dolazi i Nero, veliki crni pas danske pasmine... (Događaj);
Da sam u tim trenucima u bolnici, liječnici bi morali napisat na mojoj pločici: Fames – bolest koje nema u medicinskim udžbenicima (Ostrige);
Saznale su da će dječaci morati propješačiti nekoliko hiljada vrsta, a da će se na svom putu morati boriti sa tigrovima i divljacima, zatim će tražiti zlato i bjelokost, ubijati neprijatelje, postati gusari, piti džin i napokon, ženiti ljepotice i obrađivati plantaže (Dječaci).
Primjećujemo da je prikazani svijet osvijetljen tonovima dječije spoznaje. Ipak, primjećujemo i da nisu svi primjeri isti. U trećem primjeru (Ostrige) iskaz je dat u prvom licu, dok je u ostala tri primjera u trećem licu. I dok je sasvim jasno kako je i zašto u Ostrigama svijet predstavljen iz dječakove perspektive, ostala tri primjera mogu nam izgledati zbunjujuće, tj. mogu nas navesti da se zapitamo kako na različite načine autor postiže isti efekat. Autor može predstaviti nečiju tačku gledišta opisujući svijet riječima koje su karakteristične za iskaze likova u određenim situacijama. Tako u drugom primjeru (Događaj) saznajemo da čika Petruša obično ne dolazi sam. Ovaj događaj opisan je sa tačke gledišta Vanje i Nine, a to nam signaliziraju riječi kojima je čovjek koji dolazi oslovljen – čika Petruša. Osim toga, djeci je zanimljiv pas koji dolazi sa čika Petrušom, pa zbog toga kažu da on obično ne dolazi sam. Treći način na koji se može predstavi tačka gledišta je slučaj kada se podudaraju prostorne pozicije pripovjedača i likova. Naprimjer, u priči Dječaci Volođine sestre se prišuljaju uz vrata i osluškuju šta rade dječaci. Tako saznamo da oni planiraju bjekstvo i odlazak u Ameriku. Četvrta mogućnost je da se događaji opišu prema činjenicama koje su poznate nekom od likova. To nam ilustrira gore citirana rečenica iz priče Dječaci – o težini poduhvata na koji se spremaju otisnuti Volođa i Čečevicin mi znamo tačno onoliko koliko su saznale Volođine sestre, što će reći da su nam poznate samo dječije fantazije.
No, kako smo već rekli, nije u ovom izboru uvijek dominantna dječija perspektiva; u priči Kod kuće centralna figura je Jevgenij Petrovič Bikovski, kojem je guvernanta saopštila da njegov sedmogodišnji sin Serjoža puši cigarete.
Samo je u priči Zinočka tačka gledišta složenije predstavljena. Na početku čitalac saznaje da je u seljačkoj kolibi na sijenu zanoćilo društvo lovaca. U dvije riječi mu je saopšteno da lovci pričaju priče. Sve je to ispričano uz dozu komike. Nakon što su ispričane sve priče, izdvaja se najdeblji od lovaca, koji je u mraku ličio na stog sijena i priča priču iz svog djetinjstva. On pripovijeda o svojoj guvernanti Zinočki, koja je tajno ljubovala sa njegovim bratom, a on je odao njihovu ljubav. Iako se prisjeća događaja iz djetinjstva, vremenska distanca sa koje sada posmatra te događaje omogućava mu da ih vidi u drugom svjetlu i da komentariše. Tako prepričavajući kako ga je guvernanta podučavala štetnosti ugljendioksida kaže: Ta nesretna Pasja špilja pored Napulja je hemijska mudrost i nijedna se guvernanta neće usuditi da ode dalje od nje. Očito je da ovo primjećuje zreo čovjek, šaljivdžija, a mogućnost ovakvog komentiranja unijela je vedre i komične tonove u priču o vječnoj mržnji. Interesantno je da su obje priče u ovom izboru, u kojima je svijet opisan iz tačke gledišta odraslih, blago komične, pa iako nakon njih ostaje doza gorčine, ipak se čuju i vedri tonovi.
Iz Čehovljevih priča, dakle, možemo naučiti i koliko je važno znati prepoznati tačku gledišta sa koje autor opisuje svijet. Međutim, pisac se ne odlučuje samo za tačku gledišta. On, kako je ranije spomenuto, bira i temu o kojoj će pripovijedati. U tom smislu priče u ovoj knjizi se mogu podijeliti u dvije grupe: one sa socijalnom temom i one o odrastanju. Priče sa socijalnom temom su: Ostrige, Vanjka, Bjegunac i Željna sna, dok su priče o odrastanju: Kod kuće, Događaj, Zinočka, Dječaci, Griša i Dječurlija. Podjela sama po sebi nije toliko bitna da bismo je se morali striktno i dosljedno držati. Načinjena je tek da bi nam bilo lakše tumačiti osnovnu ideju priča.
U pričama sa socijalnom temom u žižu pripovjedačkog interesovanja stavljen je socijalni status likova. To su djeca siromašnog porijekla nad kojom se vrši ili je izvršena neka nepravda. U pričama Vanjka i Željna sna djecu ugnjetavaju gazde. U priči Ostrige dječak živi sa ocem koji je prinuđen prositi. Ostrige postaju simbol koji naglašava kontrast između bogatih i siromašnih (Odjednom počinjem žvakati nešto tvrdo. Čuje se hrskanje. – Ha-ha! On jede ljušture! – smije se gomila). Sažaljenje koje Čehov računa da će probuditi kod čitaoca proizlazi iz činjenice da je na kraju priče socijalni status junaka nepromijenjen. U priči Željna sna promjena je prividna – Varka na kraju uspije zaspati, ali je prije toga počinila ubistvo. Iako su početni odnosi izmijenjeni, čitalac zna da se njen socijalni status nije popravio. Naprotiv, ona može dospjeti samo u još veću bijedu. Zanimljivo je primijetiti da je u svim ovim pričama san važan motiv. Vanjka na kraju slatko usni. U Ostrigama dječak zaspi nakon što utoli glad. Bjegunac pokuša pobjeći nakon što se probudi. Čehov je bio ljekar i mogao je znati da je san prijeko potreban za mentalno i psihološko zdravlje, jednako kao i kisik ili zdrava prehrana. Budući da se u snu izmjenjuju opuštenost i napetost psihizma, on ispunjava vitalnu funkciju: samo smrt ili ludilo mogu dovesti do posvemašnje odsutnosti snova. San funkcionira kao odušak za nagone potisnute tokom dana i olakšava svjesno življenje. Čehov je toga bio svjestan i služio se snom da bi predstavio psihološko stanje svojih junaka i tako dodatno obojio njihov socijalni status.
Sve dosad rečeno nam jasno poručuje da su Čehovljeve priče zanimljive iz više razloga. Tome treba dodati da u Čehovljevom pisanju žanr igra važnu ulogu. Kod nas je uobičajeno žanrovskom nazivati isključivo zabavnu literaturu, iako izvorno u književno-teorijskoj terminologiji pojam žanr označava zonu i polje umjetničkog opažanja i oblikovanja svijeta. Čehov se u tom smislu nerijetko služio žanrovskim obrascima kako bi pojačao emocije i utiske u svojim pričama. Takve priče nalazimo i u ovom izboru. Priča Željna sna može se okvalifikovati kao priča strave i užasa. Jeziva atmosfera, sablasni snovi u kojima se pojavljuju mrtvi i ubistvo dodatno akcentiraju poentu ove priče. Druga takva priča je Dječaci koja se zapravo može okarakterisati kao parodija pustolovne priče. Nadahnuti pustolovnim romanima, Volođa i Čečevicin se i sami žele otisnuti u avanturu Divljim zapadom. Njihova kratka pustolovina ima jednak efekat jer rezultira otkrićem novoga. U njihovom slučaju to je spoznaja o granicama realnog svijeta.
U pričama o odrastanju junaci su, osim Vanjke, djeca iz imućnih porodica. Suština je ovih priča to da se na kraju događa neka kvalitativna promjena koju prati određena spoznaja o svijetu. U priči Događaj Vanja i Nina ujutro nalaze mačiće. Popodne mačiće pojede pas. Vanja i Nina na spavanje idu uplakani i dugo razmišljaju o uvrijeđenoj mački i nekažnjenom psu. Nakon dvije godine i osam mjeseci života, Griša prvi put izlazi iz svijeta sa četiri ćoška. Na kraju je preplavljen utiscima novog, tek upoznatog života. Čehov mnogo pažnje poklanja dječijem sazrijevanju, kao teme interesuju ga odgoj i obrazovanje djece, i očito nasilje kao jedan od vidova tog odgoja. Čehov, dakle, piše o temi koja nije ostala u njegovom vremenu. Sve njegove teme žive su i danas, tiču se naših đaka i zato zaslužuju svoje mjesto u nastavi i lektiri. I to se dobro vidi u priči Kod kuće. Nakon što bezuspješno pokušava objasniti sedmogodišnjem sinu zašto ne treba pušiti, Jevgenij Petrovič Bikovski izmisli bajku o kraljeviću koji se zbog pušenja razbolio, dobio sušicu i umro.
Dječakove oči se ispuniše tugom i nečim nalik na prestravljenost; minutu je zamišljeno gledao kroz tamni prozor, pa zadrhta i reče potištenim glasom: – Neću više pušiti....
Nakon što dječak ode na spavanje njegov otac razmišlja ovako:
Čovjek može reći da je ovdje pomogla ljepota, umjetnička forma, – razmišljao je, – pa neka je i tako, ali to nije utješno. Ipak to nije pravi način... Zašto se pouka i istina moraju predočavati ne u svom sirovom, neizbrušenom obliku, već sa ukrasima, obavezno ušećereno, pozlaćeno, baš kao i pilule?
Književnost je dakako puno više od pukog prenošenja pouke, ali kada se razmišlja o njenoj funkciji u školi ne treba zaboraviti ni ovaj aspekt pilule, makar Čehov, i kao pisac i kao ljekar, ostaje na ironičnoj
[1] O pitanju književne evolucije više možete saznati u knjizi Uskrsnuće riječi, Viktor Šklovski, Stvarnost, Zagreb, 1969.
[2] O koncepciji realizma možete se informisati u knjizi Povjesna poetika romana, Viktor Žmegač, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987.
[3] Letters on the Short Story, the Drama and other Literary Topics, selected and edited by Louis S. Frieland, Ayer Co Pub, New York, 1965.
[4] Odnos fabule i sižea je previše složen da bismo ga ovdje razmatrali. Ipak ćemo, pojednostavljujući, u nekoliko rečenica ukazati na osnovne karakteristike tog odnosa. Fabula je građa za sižejno oblikovanje. Recimo: postariji čovjek odluči se odmetnuti na dugi put. Putovanje može biti komično. Ili starca mogu orobiti razbojnici. Mnogo je mogućnosti. Ono što nazivamo sižeom jeste dobro pronađena forma analize predmeta i priča o predmetu. U osnovi sižea skoro uvijek leži stvarni sukob, na različite načine prevaziđen u različito vrijeme.
[5] Na to skreće pažnju Viktor Šklovski u pomenutoj knjizi Energija zablude.
[6] Iscrpnu analizu problema tačke gledišta možete naći u knjizi Poetika kompozicije, B. A. Uspenski, Nolit, Beograd, 1979.
