Nekoliko puta sam se kao razrednik u različitim srednjim školama suočavao s vršnjačkim nasiljem, i fizičkim i verbalnim. Rijetki su prosvjetni radnici koji nisu imali isti problem, mediji se često bave ovom temom, ali još uvijek nemamo rješenje, a usuđujem se reći da ništa nismo naučili ni iz dosadašnje prakse! Ovo ću pokušati da dokažem na nekoliko primjera.
U jednoj stručnoj školi imao sam dva učenika koja su, na osnovu odluke nastavničkog vijeća, a zbog neopravdanih izostanaka i neprimjerenog ponašanja, imala lošu ocjenu iz vladanja. Jednom je u toku časa nastavnik osjetio alkoholni zadah koji je dolazio od njih dvojice i nakon časa obavio je s njima razgovor, rekao im da se osjete na alkohol i obećao da ih neće prijaviti ukoliko do kraja nastave ostanu neupadljivi. No, nakon malog odmora jedan učenik se iz WC-a vratio s modricom ispod oka – ranije je na času i on glasno primijetio da su njegovi drugari iz razreda imali posla s alkoholom. Nastavnik ga je pitao šta se dogodilo, on je rekao da su ga udarila vrata WC-a, ostali đaci su to potvrdili i nastavnik je prihvatio. Ali, učenika s modricom kasnije je u hodniku srela pomoćnica direktora i odmah je posumnjala na fizičko nasilje. Učenik s modricom u početku je odbijao ispričati istinu, a nakon izvjesnog vremena se predomislio. Epilog slučaja je da sam kao razrednik, a tada sam radio u suprotnoj smjeni, naredni dan saznao za nemili događaji i, uz konsultacije s pomoćnicom direktora i pedagogicom, pripremio prijedlog odgojno-disciplinskih mjera i na sjednici nastavničkog vijeća predložio isključenje iz škole. Izbačeni učenici, pošto se radilo o ponavljačima, nakon ovoga izgubili su status redovnih učenika, a žrtva je, naizgled, nastavila normalan život i školovanje.
U drugoj školi je učenik drugog razreda, odranije počinilac vršnjačkog nasilja, već imao lošu ocjenu iz vladanja i ukor nastavničkog vijeća zbog nedoličnog ponašanja i neopravdanih izostanaka. Na času praktične nastave vodovodnom cijevi udario je svog druga iz razreda. Kasnije je rekao da je bio verbalno provociran. Pošto se incident desio na času, nastavnik je to prijavio pedagoškoj službi, izvještaj o događaju prenesen je nastavničkom vijeću i ja sam kao razrednik predložio da nasilnog učenika izbacimo iz škole, a žrtvi fizičkog nasilja izrekao sam ukor nastavničkog vijeća i lošu ocjenu iz vladanja jer je ranije imao ocjenu zadovoljava. Izbačeni dječak izgubio je status redovnog učenika. Danas su obojica zaposleni porodični ljudi.
U jednoj gimnaziji imao sam slučaj verbalnih provokacija – učenik četvrtog razreda, koji je odranije imao sniženu ocjenu iz vladanja na vrlo dobar, duži period upućivao je uvrede grupi učenica. Provokacije su se odnosile na njihovo porijeklo, roditelje, imovinsko stanje, mjesto prebivališta, a prenesene su i van škole. Jednog dana one su to prijavile na času odjeljenske zajednice. Obavio sam razgovor sa svim sudionicima i sa svjedocima koji su potvrdili incident i nakon toga nasilniku ili provokatoru izrekao ukor razrednog vijeća – vladanje dobro, s tim upoznao njegove roditelje i incident se do kraja njihovog školovanja nije ponovio, a danas svi vode normalan život.
Drugom prilikom u gimnaziji je učenik drugog razreda verbalno maltretirao učenicu – dobacivao joj je, komentarisao njena izlaganja tokom časova... Oboje su imali primjerno vladanje. Učenica mi je prijavila to verbalno nasilje, obavio sam razgovor s prijavljenim učenikom, koji je priznao da je to radio i obećao da se neće ponoviti, ali se uskoro ponovilo, i to na času kod mene, pa sam mu izrekao ukor i s tim upoznao njegove roditelje. Incident se nije ponovio do kraja školske godine, a kazna je ukinuta nakon dva mjeseca, ali je učenica na kraju školske godine tražila premještaj u drugo odjeljenje. Nije obrazložila zašto.
Praksa pokazuje da su slučajevi fizičkog nasilja češći u tehničkim i stručnim školama nego u gimnazijama, gdje je, opet, verbalno nasilje dominantan oblik lošeg ponašanja. Bilo je dosta sličnih slučajeva u kojima sam uspijevao problem riješiti iskrenim razgovorom svih učesnika u nemilim događajima. Najčešće se dešavalo da nasilni učenici priznaju šta su radili i obećaju da se to neće ponoviti. Uvijek kada bih imao ovakvu situaciju prisjetio bih se učenika koje smo izbacivali iz škole – jesmo li pogriješili, jesmo li mogli uraditi drugačije? Činjenica je da smo odluke donosili u skladu s Pravilnikom o odgojno-disciplinskim mjerama u srednjim školama, ali je činjenica i da te mjere nisu efikasne. Ili jesu, ali djelimično. Čini se da efikasnost mjera ima veze sa socijalnim i odnosima unutar porodice učenika, jer često je nasilno ponašanje, kako fizičko tako i verbalno, odraz stanja unutar zajednice u kojoj žive đaci. Tako sam tokom godina naučio da je važno da svaki nastavnik, a pogotovo razrednik, pažljivo promatra ponašanje učenika, razgovara s njima i pravovremeno reaguje na odgovarajući način. Neprihvatljivi oblici ponašanja đaka često su samo vrh ledenog brijega. Siguran sam da se društvo, pa i obrazovni sistem, treba baviti uzrocima nasilničkog ponašanja, a to su: socijalni status učenika, društvo u kojem se kreću, pa i porodica kao temelj društva, i na bazi toga treba raditi s djecom, a ne isključivati ih uzimajući im mogućnost da svoju budućnost učine ljepšom od sadašnjosti u kojoj žive.
