Pažljivo čitanje stenograma sa vanredne sjednice školskog odbora okruga McMinn od 10. januara 2022. (17:30 h) može nam pomoći u razumijevanju uloge koju škola ima danas i načina na koji se ta uloga definiše. Tok sastanka i izneseni argumenti pokazuju da obrazovnu politiku (a to dalje znači i praksu) određuju dva osnovna pitanja: šta se u školi treba/mora učiti i šta se u školi ne smije učiti. Ma koliko uprošćeno zvučalo, ta se politika onda svodi na neravnopravnu borbu konstruktivnog i destruktivnog pristupa obrazovanju. Ili, drugačije rečeno, konzervativnog i naprednog.
Pred naprednim je teži zadatak: mora obrazložiti novine koje uvodi (a mora ih uvoditi, jer se svijet mijenja, a s njim i znanje potrebno za ispunjen, kvalitetan, sretan život u takvom svijetu), mora prihvatiti rizik da će možda lutati, pogriješiti, da je nešto propustio, da je nešto razumio krivo, da poziva na neizvjestan put. Nasuprot tome, konzervativno je zadovoljno ako stvari ostaju u poznatim okvirima ili ako se mijenjaju unutar njih. Na njegovoj je strani inercija. Sve što je potrebno da unese u raspravu jeste da diskreditira protivnika kao prijetnju po svoj mir. Pobjedu mu garantira upravo ta lakoća kojom kvalitet rasprave svodi na palanački diskurs, u kome malo mjesta ima za strogo logično mišljenje i naučno objašnjenje svijeta. Bio bi to paradoks kad bi stubovi obrazovanja bili logika, nauka i mišljenje. Kad bi bili, a očito nisu, bilo bi moguće i donositi odluke vodeći se otkrivanjem novih znanja, a ne strahom od njih.
Čega se onda boji školski odbor okruga McMinn kad jednoglasno zabranjuje da se strip, remek-djelo Maus Arta Špigelmana koristi kao literatura u vezi s učenjem o Holokaustu? Čini se – vulgarnosti: “Radi se o nekoliko, osam, čini mi se, riječi i jednoj ilustraciji“, izgovoriće jedan od učesnika sastanka. Ali drugi iskaz otkriva više: “Prikazuju se obješeni ljudi, ljudi koji ubijaju djecu... Zašto obrazovni sistem promovira ovakve stvari, to nije ni pametno ni zdravo”.
Da li je drugi iskaz samo nespretan, jer sistem ne promovira takve stvari, promocija je nešto sasvim drugo, ili je više od toga: rezultat neznanja? Član školskog odbora koji raspravlja o zabrani čitanja jednog umjetničkog remek-djela očito nije vidio to djelo; ono je između ostalog genijalno jer se ne vješaju ljudi, nego miševi, a vješaju ih mačke, najčešće uz savezništvo svinja. Špigelman je rasizam predstavio kao životinjsku stvar. Jedan od načina da se to vidi kao promocija ičega, i da se pobuni protiv toga, jeste da se strip čita kroz rupe na kapuljači Kju Kluks Klana.
Tokom rasprave jasno će se izdvojiti nekoliko osobina konzervativnog diskursa. Prvi je neznanje, stvarno ili hinjeno.
“Možda nisam upravu”... “Ja svakako nisam stručnjak”... ”nisam uspio naći”... “ispravite me ako griješim ili sam pogrešno razumio”... Većina učesnika strip nije vidjela. Stav su formirali na neviđeno, vjerujući nekom drugom, a uskoro će se otkriti i kome.
“Možda nisam upravu, ali lik koji je radio ilustracije radio je i za Playboy”, kaže jedan akter, “Možete vidjeti čime se bavio, a mi ga puštamo da radi likovna rješenja za knjige za osnovce.”
Strategija konzervativne opozicije je da ovim samounižavanjem neutrališu svoju neupućenost i legitimišu neznanje kao kvalitet ravnopravan znanju. To, međutim, ne može ići bez predmeta rasprave, a to onda mora biti nešto banalno, prosto, samorazumijevajuće, takvo da se oko toga ne treba ni voditi rasprava, ali se eto ipak vodi jer je ta opozicija liberalna, tolerantna, demokratska. Pa se onda kompleksnost umjetničkog djela, a što je ovdje važnije, istorijskog fenomena (Holokausta) makne u stranu kao nešto nebitno, a u prvi plan se dovedu pojedinačna slika i osam bezobraznih riječi koje se u školi ne smiju čuti. Argument je ovaj: dijete u menzi može naglas čitati udžbenik, ako u udžbeniku piše kučka ili ne daj bože pička, i ne može ga se kazniti.
“Naša djeca trebaju učiti o Holokaustu, trebaju znati da historija obuhvata razne stvari”, reći će u jednom trenutku inicijator sastanka, stvari “koje pokazuju potiskivanje određenih etničkih skupina. To danas nije prihvatljivo. Moramo prihvatati ljude takve kakvi su...”
U par riječi se od Holokausta dođe do raznih stvari, genocid se svede na potiskivanje etničkih skupina, tuđa ljudska prava na našu obavezu prihvatanja. Mi moramo prihvatiti... Ko smo to mi? To je druga osobina ovog hinjskog diskursa, kao prirodna nadogradnja prve: relativizacija svega što je tuđe, drugo, strano, što nije to samorazumljivo mi.
Član odbora, po zanimanju inžinjer i već 20 godina pastor u baptističkoj crkvi, čita odlomak koji nije iz Mausa, čak nije ni za osmi razred, ali on u tome što čita vidi istu vrstu opasnosti koja kao i Maus prijeti obrazovanju:
Prosto sam luda za Harryjem, i Harry je lud za mnom
To božanstveno blaženstvo njegovih poljubaca baca me u ekstazu
Sladak je kao bombonjerica malo prije toga
Kao med što pčelice daju
Oh, skroz sam luda za Harryjem, i on je prosto lud za mnom.
Pastor prelazi na poentu: “Jedno od pitanja za diskusiju je definirati šta riječ ekstaza označava. Moj problem je što u svoj ovoj literaturi izlažemo djecu golotinji, vulgarnostima. Pogledajte, sve od prvog razreda, preko drugog, u knjigama imaju sliku golog čovjeka kako jaše bika. Nije to vulgarno, to je nešto što se može vidjeti u umjetničkoj galeriji, ali je nepotrebno. Pa su nastavnici išli sa selotejpom da prekriju golo dupe, da djeca ne gledaju. Tako da je moj problem to što je čitav nastavni program izrađen tako da normalizira seksualnost, golotinju i vulgarno izražavanje. Da mi je cilj da indoktriniram nečije dijete, baš tako bih to uradio. Stavite te stvari tek toliko na marginu da roditelji ništa ne zapaze, ali djeca, ona to upiju. Mislim da moramo ponovo pogledati kompletan nastavni program.”
Slika golog čovjeka kako jaše bika je, za pastora nadležnog za školske programe, primjer indoktrinacije koji ne treba dodatno pojašnjenje. Eto treće osobine antireformskog diskursa: etiketiranje terminima koji se pogrešno razumiju ili se ne razumiju nikako. Pastor naravno ne misli da je indoktrinacija negdje između golog dupeta i selotejpa, nego je za njega ona u predstavljanju golog tijela. Religiozni tabu mora biti i obrazovni, smatra pastor. Indoktrinacija je u njegovoj obrazovnoj logici nepoštivanje tabua. Ili, prostije rečeno, naprimjer, ne može se dopustiti normaliziranje seksualnosti.
U svom naknadnom obraćanju javnosti ovaj baptista poseže za magazinom Playboy. Da u njemu, kaže, izađe najbolji članak o Holokaustu, svejedno nikome ne bi palo na pamet da Playboy uvrsti u obaveznu lektiru, iako, dodaje, ne misli da su strip Maus i Playboy uporedivi. Iako ih je upravo uporedio! To je još jedna osobina karakteristična za ovu retoriku: radi jedno dok istovremeno tvrdi da upravo to ne radi. Na kraju svog komentara (zapravo je to izjava, na Facebook profilu koji je vezan za njegovo članstvo u školskom odboru) poziva članove naše zajednice da mu se obrate sa bilo kojim pitanjem, dok one koji nisu to mi upućuje da se za svoje studente brinu u svojim zajednicama. Biva, da se u njegovo ne miješaju. To je ujedno i odgovor na kritike koje su školu McMinn zasule zasluženom porugom. Kongresmen Stiv Koen, naprimjer, nazvao je glasanje i odluku školskog odbora nesrećnim i uznemirujućim primjerom (intelektualne) ograničenosti, podsjećajući na skoro stotinu godina staro Skoupsovo majmunsko suđenje. Tada je nastavnik Džon Skoups osuđen jer je poučavao zabranjenu temu – evoluciju, učinivši to upravo da bi pred sudom pokazao besmislenost zakona koji je religiji u školi davao primat nad naukom. U cijelom nizu ostalih članaka i televizijskih priloga na temu zabrane Mausa školski odbor se sveo na jedno ime – Džonatan Pirs. “Izvinjavam se svim prisutnima, što iako sam možda najveći grešnik i prostak među nama”, tako se on uključuje u raspravu... Pa onda malo kasnije: “Ja sam samo stari član odbora iz unutrašnjosti...” Kao da traži sadaku, a zapravo odrubljuje glavu.
U toku sjednice javio se samo nekoliko puta, uglavnom da potakne njen tok ka planiranom zaključku. Džonatan Pirs penzionisani je nastavnik agronomije, farmer i ugledni član baptističke crkve u okrugu. Kao edukator visoko je cijenjen i dva puta nagrađivan nagradom za životni doprinos obrazovanju. U kratkom spotu internet platforme iCEV na pitanje kakav savjet ima za mlade nastavnike možda najveći grešnik i prostak među nama odgovara da je važno ne zaboravljati da su tu zbog đaka, da je važno pratiti razvoj, usvajati nove tehnologije, ali pri tome, nikada, nikada ne zaboraviti naše korijene, ne zaboraviti odakle dolazimo. Školski okrug u kojem tako savjetuje nastavnike ima devet škola sa ukupno 5.493 đaka, od toga 11 Indijanaca, a ukupno 4.888 bijelaca (85,9%).
Za dramaturgiju ovakvih sjednica važno je znati da jedan glas upravlja ostalima. Njegov je autoritet neupitan, iako ne predsjedava i nema posebne ovlasti. Autoritet ne dolazi od upućenosti u temu, nego od upućenosti u korijene, a svoju inicijativu pripisuje nekoj anonimnoj zabrinutoj grupi nastavnika ili roditelja, podrazumijeva se, istih korijena.
Dogovara se i odlučuje izvan formalnog tijela, držanje sjednice samo treba da odluku učini obavezujućom za sve, dakle i za one koji ne dijele baptistički pogled na svijet.
“Stoga, gospođo predsjedavajuća, ja ću ovo privesti kraju. Ja sam započeo i ja ću završiti. Predlažem da se ova knjiga izbaci iz lektire”, presjeći će nestrpljivi Pirs bespotrebnu raspravu, kao režiser probu igrokaza. Bahatost je također osobina konzervativne opozicije. Ona je sigurna da je u pravu i ne želi trošiti previše vremena na uvjeravanje neistomišljenika. Ravnopravan dijalog je po definiciji nemoguć, jer su drugi inferiorni. Druge se mora prihvatiti takve kakvi su, može ih se treba i podnositi, ali ih je nemoguće uvažiti kao jednako vrijedne. Pošto se tako nešto ne može reći, za razlog se uzima bilo šta drugo na šta je moguće projektovati taj ideal naše čistoće.
Seksualnost kao nešto prljavo i jezik kao nešto čisto dobitna su cenzorska kombinacija!
Sjednica na momente podsjeća na dobro raspisanu komediju u kojoj budale raspravljaju o stvarima koje ne razumiju. Ali pošto su budale autentične, stvar nije smiješna. Na početku troje stručnjaka, pozvanih na sastanak da objasne odakle Maus u lektiri, brane taj izbor jakim argumentima: “U nastavnom programu svaka lekcija ima dio koji se odnosi na vrline. Kada učenike učimo razlikovati dobro i zlo. Učimo ih empatiji, učimo ih moralu, suosjećajnosti, učimo ih poštovanju i sve to je dio našeg nastavnog programa”, objašnjava jedna od njih. Ali odmah potom oni pristaju da se vrline svedu na – vokabular. I ne samo to, nego zagovaraju kreativnost u cenzuri, brane se od optužbi prelazeći na stranu tužitelja. Ne dopire do prijekog suda razumna opaska iznervirane optuženice da “u Holokaustu nema ništa lijepo” pa je po njenom mišljenju Maus “odličan način”. Struka u klinču s politikom gubi čim kompromis oko stručnih pitanja prihvati kao svoj politički cilj. Već malo kasnije hvaliće pedagošku slobodu da nastavnici riječ kurva preprave u k...a. Na nesreću te selotejp-slobode Maus nije knjiga, nego strip. Šta raditi sa slikama eksplicitno nagih mišijih tijela? Dobro, to su miševi, nisu zečice, nije Playboy, to možda može ostati. Ali šta ćemo sa golom ženom izrezanih vena u kadi punoj krvi? Vidi joj se sisa. (S..a!) Školski pastiri od s..e ne vide žrtvu Holokausta, ostavljenu da ubijena živi sa nepojmljivim užasom u sebi. I naravno da onda nemaju izbora. Svaka čast H........u, ali nećemo sad zbog šest miliona ubijenih djecu traumatizirati jednom s...m.
To je najzad tačka u kojoj se konzervativizam pojavljuje kao negacija vrline. Ali to se ne vidi, jer smo upravo pristali da vrlinu ne vezujemo za poštenje, empatiju, hrabrost, radoznalost, solidarnost, nego za pičku.
Na zadnjem testiranju, prema podacima Nacionalnog centra za obrazovnu statistiku, 35 posto đaka okruga McMinn nema ni osnovne vještine čitanja za svoj uzrast. Konzervativce za to boli k...c. Ako je sve znanje svijeta skupljeno u jednoj knjizi, a nju ti svake nedjelje prepričavaju i objašnjavaju u nastavcima, zašto djecu zamarati glupsotima kavke su čitenje, pisenje i mušljanje?
