Ulazim u školu. Očito se sva moja težina spustila u stopala, jer mi od ulaza do učionice treba pet minuta. Odlaganje neminovnog je ogromno.
Žužiiii! Hej! Ooo kako te volim! – žohar skoro skače na mene. Grli me i onda pušta i to isto radi drugom žoharu. Na trenutak me je uspio probuditi, ali se bezvoljnost ponovo vratila.
Šta je bilo? Jesi li dobro? – pitam ga dok ulazimo u učionicu. Oh, odlično. Samo, danas mi stara dolazi na informacije, pa... Znaš već. Opraštam se od svih vas.
U glasu mu ima i sarkazma, a i nekako stopostotne sigurnosti da je najblaža kazna opraštanje od svih nas na virtualnoj razini. Nema interneta, time ni telefona ni laptopa, nema treninga, nema izlazaka. Gotov je.
Dva dana prije, čas bosanskog. Lektira i N., žohar čija mama dolazi dva dana poslije na informacije, sjedi u zadnjoj klupi. Ne sjećam se kad sam zadnji put čula njegov glas na času. Lažem, stalno ga čujem kako priča o nečemu, svemu, samo ne o gradivu.
Profesorica pita nešto, jedna ruka u zraku. N. drži ruku u zraku. Profesorica ga proziva. On kaže tačan odgovor. Profesorica ga pita za mišljenje. On koristi složene riječi, mršti se dok objašnjava. Vrti olovku i ponekad maše s njom, ali ne prestaje pričati. Profesorica ga zaustavi i na trenutak čitav razred šuti.
Čas poslije, hemija. Dobije jedan. Čas poslije, geografija, dobije jedan. Izađe. Želim izaći za njim, ali prije mene se to sjeti drugi žohar. Vrati se za minutu i odmahujući glavom sjedne.
Je li dobro? – Ma jeste. Eno ga psuje u mraku i...
N. se ubrzo vrati, sa crvenkastim flekama po koži. Očito je uz psovanje malo lupao po sebi. Prva pomisao mi je da ga sad i ja izlupam da ga probudim, jer je pametan i jer geografiju zna, jer zna o svemiru skoro koliko i Stephen Hawking, ali ne voli prirodni dio pa neće da uči. Jer zna sabirati, oduzimati, množiti i dijeliti ogromne brojeve napamet, a ništa ne radi, jer sjedi kod kuće i misli da mu je život bezveze, jer igra igrice i boli ga dupe za sve živo...
Onda bih ga zagrlila i molila ga da mu pomognem. Onda se okrenem i počnem buljiti u tablu. Neću da mislim na njega. Kada sam god pokušala da mu pomognem, odgurnuo me je.
Jedan dan prije nego što njegova mama treba doći na informacije, priča mi o blogu koji je napravio. Prilično je čudan, jer pored što postavlja svoje mišljenje, ponekad zalijepi čudne slike koje ne želim opisivati. Smije se, pa se i ja smijem. Brzo mu se promijeni raspoloženje, jer se valjda sjetio nečega. Ja se počnem glupirati da ga nasmijem i uspije mi.
Biologija, ima referat. Stoji s malim papirom u rukama. Savija ga i lijepo govori ono što je naučio. Stvarno je naučio. Pogledao je samo dva–tri puta u papir. Profesorica ga pohvali, a on se zacrveni i sa spuštenom glavom ode na mjesto.
Engleski, priča, jer mu je dosadno. Naučio je engleski tako što je gledao crtane. Da sam ga upoznala u New Yorku, mislila bih da je Amerikanac, jer ima skoro savršen naglasak. Zna dosta riječi koje se nikad ne koriste, čak ni u bosanskom. Pravi buku i profesorica ga prozove. Ne zna kako se tvori kondicional II. Pita ga nešto drugo, što zna, iz inata ne odgovori i dobije jedan.
Dan kada mu mama dolazi na informacije. Zvonilo za kraj posljednjeg časa. Izađem iz učionice i vidim ga kako stoji uz zid i nemirno mrda nogom. Neki prolaze pored njega i podrugljivo mu zažele sreću. On se osmijehne i spusti glavu, pa se namršti.
Samo prođem pored njega.
&
4. aprila 2015. godine u 14:01 h, radiosarajevo.ba su napisali kratki izvještaj o Protestu protiv ubijanja pasa u Sarajevu.
Napisali su ovo:
Na Dan zaštite napuštenih životinja članovi udruženja za zaštitu životinja "Av Mau" organizirali su ispred Općine Novi Grad u Sarajevu protest protiv ubijanja pasa.
Današnji protest je organizovan pod motom "Psi imaju pravo na život, baš kao ljudi". Na ovaj način želi se skrenuti pažnja na sve učestalije primjere mučenja i nelegalnog ubijanja pasa lutalica.
Ispred Općine Novi Grad u 13 sati okupili su se demonstranti iz Sarajeva i drugih gradova. Demonstranti od nadležnih organa vlasti zahtijevaju dosljednu provedbu Zakona koja bi na human i zakonit način dovela do rješenja problema napuštenih pasa.
Sasvim uredan članak. Drago mi je što ljudi i dalje pokušavaju raditi nešto za životinje. Da raščistim: ljudi su izašli na proteste, ne da kupe pse lutalice i ubacuju ih ljudima u kuće, ne da traže od vlade ogromne pare da se napravi spa centar za stare i iznemogle pse, nego da se poštuje zakon koji je donesen prije nešto vremena.
U zakonu piše to da sve bolesne pse treba eutanizirati, zdrave kastrirati i smjestiti u azile. Za sve to treba novac. Pitanja su: Zašto bi spašavali pse kada ljudi nemaju da jedu?
Istina. Ali, političari jedu peraja od arheopteriksa koji je postao feniks i usput ima peraja, a živi na Maldivima. Pravo pitanje je šta takvi ljudi rade na vlasti? Ljudi koji ne mogu obezbijediti azil životinjama, a kamoli ono bitnije, nahraniti ljude i skloniti ih s ulice?
Ispod, u komentarima ovog članka je masa ljudi koji pod imenom i prezimenom, ne anonimno, bez ikakvog srama govore strahote, i psuju, kako bi trebalo Pobit i tu ščenad i demonstrante.
Ko god pokuša reći nešto protiv takvog stava, nailazi na...
Ščenad će nas počet jesti! Eno neki dan napali ženu s bebom! Eno, eno!
Postoji glad, postoji bjesnilo. U Sibiru, čovjek je bio toliko gladan da je pojeo svoje prste. U Indiji, djevojka je šetala i nekoliko momaka su je napali, silovali i ubili. A svi oni su super ljudi pored kojih nekad možda prođeš.
&
Gledam u crno-bijelu fotografiju na kojoj su jedan čovjek i jedan predmet u prvom planu.
Čovjek je Branko Ćopić, a predmet je velika polica sa knjigama.
Buljim u fotografiju i pokušavam zamisliti o čemu Ćopić misli. Osjetim miris duhana iz njegove lule i onaj teški, ali lijepi miris starih knjiga. Zaključim da Ćopić u takvom okruženju i sam zamišlja neke druge mirise, mjesta i ljude.
E, koliko ste visoki čika Branko? Izgledate kao da imate najmanje dva metra u sebi.
Nasmijem se.
Odlučim vjerovati da je jako visok i nastavim s maštanjem. Vidim sebe kako ulazim u crno-bijelu fotografiju. Ćopić me pogleda, nasmije se, krene ustati, ali ga zaustavim i sjednem ispred njega. Potapšem ga po velikoj hrapavoj ruci i pitam da mi čita priče. Kimne glavom i zamoli me da mu donesem knjigu.
Velika polica je odjednom popunjena samo jednim redom knjiga. Taj red nije bilo kakav, nego knjige Jesenjina, Puškina, Dickensa, Hemingwaya, mnogo drugih svjetskih književnika i književnica, i na kraju, Mark Twain i Branko Ćopić.
Stalno Ćopića porede sa Twainom. Već sam počela zamišljati njih dvojicu kako sjede, puše lule i pričaju, ali me je prekinuo čika Branko. Nema cijeli dan. Trebala bih mu donijeti knjigu.
To me malo uvrijedi, ali se opet nasmijem i kimnem glavom. Uzmem Baštu sljezove boje i dok mu je dajem, dok je on uzima, dok prelistava prve stranice do početka, razmišljam kako bi, da nije bio odavde, sigurno bio poznatiji.
Kako smo u slici, a ne u stvarnosti, on kaže da me je čuo šta mislim i da se nikako ne slaže sa mnom, jer da nije odavde, ne bi bio to što jeste.
Ne kažem ništa, samo naslonim glavu na rukohvat od fotelje.
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći.
Neznajša – promrmljam, a Ćopić ušuti. Osjetim da me gleda, pa dignem glavu prema njemu.
Sad mi je u prvom planu njegov veliki podbradak. Nasmijem se, a nasmije se i on pa odmahne glavom.
Kažem da je neznajša riječ koju zbog njega svi razumiju, ali je niko ne koristi. Pomislim kako ću od sutra češće koristiti tu riječ zbog dva razloga: prvi, da ne zaboravim čika Branka i drugi, da ne budem neznajša.
Krene čitati dalje, ali ga prekinem s pitanjima o njemu. Frkne i kaže da sve što želim da znam imam na internetu.
Nasmijem se i počnem recitovati ponosno njegovu biografiju. Rođeni ste u Hašanima prvog januara hiljadudevetstopetnaeste. Ove godine se slavi 100 godina od Vašeg rođenja!
Obrazovali ste se u Bihaću, Banjoj Luci, Sarajevu, Beogradu... Prvu priču ste objavili sa trinaest godina, i da - u vrijeme rata, potpisivali ste se sa Branko Ćopić – partizan, jer ste znali da će antifašisti pobijediti i jer ste onda željeli biti znan kao Onaj njihov – jedan od njih - partizan!
Pa zašto pitaš ako sve znaš? – pita i ja ušutim. Nasmije se i potapše me po ramenu.
Nastavi mi čitati, a već na pola puta, meni se plače. On opet prekine i pogleda me. Knedla u grlu mi je prevelika da kažem bilo šta.
Vi ste jedan tužni klaun. Promrmljam, a on uzdahne i nastavi čitati.
Tužni klaun! Pisao je tako lijepo i veselo i pisao je tužne stvari tako da budu tužne, ali da se osjećaš toplo i tužno, ali sretno jer ih čitaš. Zašto je on bio tužan? Dragi čika Branko, zašto ste dok ste prelazili most, umjesto da odete na drugu stranu, otišli negdje skroz drugo.
Tužno se nasmije i nastavi čitati.
Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Zaklopi knjigu i pruži mi je. Ostavim je u policu. Nadala sam se da će još čitati. Ali, valjda je umoran.
Namigne mi i nasmiješi se.
Iskočim iz slike i vratim se u stvarnost.
Dragi čika Branko, minulo je od Vaših veselih dana već više od pola vijeka. Proljeće je i vjetar ponekad nanese miris sljeza. Svaki put kad trepnem, vidim ga u drugoj boji.
Kad na Vas pomislim, u meni prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa mi se prosto plače, iako ne znam šta me boli, ni šta sam izgubila.
Hvala Vam!
Pročitajte i druge dijelove Žužijinog dnevnika:
Feminizam je mnogima strašna riječ
Foto: E. Kurtović
