Javna rasprava povodom prijedloga novog nastavnog plana i programa, tzv. kurikuluma, za osnovne škole u Kantonu Sarajevo, zaključena je 17. maja i odziv je mimo svih očekivanja organizatora, sarajevskog ministarstva, bio slab. Zašto?
Razloga sigurno ima mnogo i različite vrste, a za neke, da bi se utvrdili, trebaće još vremena. Neki se, međutim, već sada mogu navesti i opisati.
Prva je loša organizacija rasprave. Za to ne mora biti niko pojedinačno odgovoran, tj. kriv. Naprosto, inercija u provođenju tzv. javnih rasprava i ovaj put je vodila glavnu riječ. Ta inercija pretpostavlja, pogrešno!, da javnost jedva čeka i da nema drugog posla nego da čita dugačke dokumente, analizira ih i daje svoje primjedbe, prijedloge, ispravke... Takav se pristup traženja i nedobijanja povratne informacije krije iza ideje demokratičnosti i transparentnosti, ali istovremeno može poslužiti i kao alibi grupi koja gura neku stvar, da svoj interes prikaže kao opšti. Ne tvrdeći da je to na djelu i ovdje, predlažemo da organizatori razmisle o promjeni koncepta „javne rasprave“; tj. da je usmjere na različite ciljne grupe i da ih moderiraju! Da od konkretnih pojedinaca ili grupa traže konkretne odgovore o konkretnim stvarima. Kanton nije baš toliko velik da se ne zna ko se u njemu i kako bavi obrazovanjem, i čije bi mišljenje u vezi s određenim dijelovima dokumenta bilo korisno čuti. Ono što se u privatnom životu pojedinca gotovo podrazumijeva, traženje „drugog mišljenja“, još bi se više trebalo podrazumijevati u pitanjima od opšteg značaja. A u njima ima i trećih, i četvrtih...
U želji da valjda usmjeri raspravu, ili olakša njeno sumiranje, organizator je umjesto aktivne moderacije ponudio anketni listić, sa pitanjima:
- Da li struktura i sadržaj predmetnog kurikuluma daje odgovore zašto, šta i kako se u osnovnom i srednjem općem obrazovanju podučava i uči?
- Da li smatrate da je obuhvat i način struktuiranja dokumenta prihvatljiv?
- Da li su sva poglavlja predmetnog kurikuluma jasno napisana? Molimo da, ukoliko ste primijetili, navedete primjere gdje samo poglavlje ili dio poglavlja nisu jasno napisani.
- Da li su definisani ishodi učenja i utvrđeni indikatori (pokazatelji) razumljivi?
- Da li su indikatori u skladu sa uzrastom učenika? Ako nisu, molimo navedite primjere i obrazložite.
- Da li će ovakav prijedlog predmetnog kurikuluma poboljšati nastavnu praksu i omogućiti djeci da bolje i temeljitije usvajaju znanja iz samog predmeta te razvijaju ključne kompetencije?
- Opći komentar na predmetni kurikulum.
Iako se i od odgovora na ovakva pitanja može imati neke koristi, jasno je da anketa nije ostavila prostora za raspravu. Ali još nije kasno da se ta rasprava na više mjesta i sa različitim akterima organizuje.
Drugi razlog slabog odziva jeste vrijeme; ne toliko ograničenje na mjesec dana, koliko opterećenost nastavnika, od kojih se i očekivalo najviše odgovora. Čak i oni koji su imali želju i volju da se odazovu, nisu našli vremena i snage. Ti su ljudi vanrednom situacijom koja traje već 14 mjeseci potrošeni, deprimirani, zbunjeni, razočarani, neki od njih ljuti, drugi uplašeni... Povjerenje u autoritet koji bi trebalo da vodi školstvo ozbiljno je poljuljan, pa sve novo što od tog autoriteta dolazi ponekad više iritira nego što motivira. Godine, pa i decenije pogrešnog kadroviranja i upravljanja, devastacija PPZ-a i afere o kojima je Školegijum pisao, ne nestaju preko noći, samo promjenom ministarske retorike. Iako drugačija, pri otvaranju javne rasprave, očito ne dolazi iz čvrste želje da se reformi priđe na ozbiljan i odgovoran način.
Treći razlog je možda i najvažniji: sam jezik i organizacija ponuđenog dokumenta – kurikuluma. Nekoliko kolegica i kolega od kojih smo tražili mišljenje o prijedlogu kurikuluma izreklo je isto: da se u strukturi ne snalaze, da ih zbunjuju ponavljanja, da su im formulacije nejasne, ili apstraktne. Sadržaj ponuđenog kurikuluma je posebna tema i njime se ovdje nećemo sada baviti. Ali ako slab odziv ima veze s njim, a izgleda da ima, onda je više nego jasno da se dokument u ovoj formi ne može usvojiti. Ili može, kao još jedan u nizu političko-administrativnih reformskih koraka unazad?
Ministarstvo, i ljudi u njemu koji rade na kurikularnoj reformi, mogli bi razmotriti i neke od sljedećih mogućnosti:
- Vraćanje dokumenta na reviziju i doradu, prije svega jezičko-stilsko prilagođavanje teksta širem krugu korisnika. Imalo bi smisla otkriti i zašto se uopšte pojavio u ovom obliku. Kratki rokovi jesu nekakvo opravdanje, ali izgovor da će se stvari rješavati u hodu ne vrijedi za trčanje i sunovrat.
- Razvijanje stranice na kojoj se dokument nalazi, u smjeru boljih rješenja za „navigaciju“ i opreme dokumenta linkovima na ilustrativne primjere. Na istoj stranici mogla bi se otvoriti jedna od platformi za permanentnu javnu raspravu; jasno je da se za to treba angažovati posvećen i stručan tim, za uređivanje, opremanje, ažuriranje i moderiranje.
- Organizovanje konferencija, savjetovanja, okruglih stolova... u različitim formatima i medijima. Okupljanje i suočavanje stručnjaka i neistomišljenika (iz teorije i prakse, ravnopravno) po pozivu, s unaprijed predloženim temama, gdje bi se analizirao dosadašnji tok procesa i ukazalo na neke moguće propuste u prethodnim koracima;
- Informisanje nastavnika i roditelja o prednostima koje kurikularna reforma donosi, u poređenju s aktuelnom obrazovnom paradigmom. To informisanje ne bi smjelo imati agitpropovsku formu, što znači da bi se ovim grupama moralo obraćati kontinuirano razumljivim i jakim argumentima, a ne maglovitim frazama i nesigurnim autoritarnim obećanjima. Voditeljica ekspertne grupe koja čini se vodi trenutnu kampanju, najavljuje za juni vebinare na kojima bi se nastavnicima pojasnilo nejasno. Ko će tačno i šta pojašnjavati, trenutno se ne može znati jer analiza reakcija u javnoj raspravi nije završena, niti su informacije sistematizovane.
- S tim u vezi bilo bi dobro znati ko su ljudi koji svojim znanjem garantuju da plan implementacije nije samo nastavak improvizacije. Jesu li oni volonteri, dobrohotni aktivisti, stručnjaci iz kompetentnih i legitimnih institucija, nešto četvrto, ili od svega pomalo? Nije li izostanak lica kakvo je u Hrvatskoj bilo Jokićevo pokazatelj da stvarne podrške reformi u Sarajevskom kantonu još uvijek nema? Hoće li to sada i najzad biti lice ministrice Naide Hota-Muminović, koja se obratila javnosti na početku javne rasprave i biranim riječima izložila budućnost školstva kakvu svi ovdje priželjkujemo. Te riječi sad čekaju da budu ovjerene djelima.
- Svaka od navedenih stvari traži sredstva koja ministarstvo nema, ili ih nema dovoljno; to znači da se treba obratiti nevladinom sektoru, stranim ambasadama i institucijama koje su već osvjedočeni prijatelji reforme, i od njih dobiti podršku u jačanju resursa.
Sve navedeno moguće je i provedivo, ukoliko vizija reforme nije zamagljena bezvoljnošću, deformisana žurbom ili unaprijed poništena nevjerovanjem u njenu opravdanost.
