Feminizmom se u školi trebaju baviti nastavnice (maternjeg) jezika, nastavnice demokratije i ljudskih prava, nastavnice muzičke i likovne kulture, nastavnice fizike, biologije, hemije, nastavnice vjeronauke, psihologije, sociologije i historije, geografije. Matematike i informatike.
Zašto/kako bi feminizam trebao naći svoje mjesto u svakom ovom predmetu?
Ako odgovor želite naći na jednom mjestu, za vas je obavezna literatura knjiga "Neko je rekao feminizam: kako je feminizam uticao na žene XXI veka" (izdanje za Bosnu i Hercegovinu). Ako knjiga nije došla do vaše školske biblioteke, može se naći i ovdje. (Nedostupnost knjiga u bibliotekama odavno više ne može proći kao izgovor za neobaviještenost.)
S druge strane, ako pitanje nije dovoljno sugestivno da odmah potražite knjigu (i preskočite ostatak ovog teksta), onda čitajte dalje.
Odrastajući imala sam pravo na obrazovanje i imala sam sve uvjete da to pravo i ostvarim; imam pravo da glasam i izbor da neglasanjem također nešto izborim za sebe; pravo da se razvedem i da abortiram. I ta prava ne uzimam zdravo za gotovo. Jer shvatam da su rezultat duge borbe i da su za neke od tih borbi zaslužne i žene koje su se deklarirale kao feministice. Zašto je danas "ružno" reći da si feministica. Umjesto da direktno problematizira to pitanje, ova knjiga nam daje historijsku perspektivu borbe za pojedina ljudska prava tako da možemo dobiti cjelovitu sliku šta to feminizmi jesu i šta nam mogu značiti i danas. Jer borba nije završena.
Važan aspekt borbe jeste i obrazovanje koje iz škola treba izvesti mlade ljude koji će biti aktivni akademski građani i građanke sa razvijenim kritičkim mišljenjem. Kritičko mišljenje se razvija time što će nastavnica matematike još u srednjoj školi objasniti učenicama zašto neće od matematike pobjeći ako se upišu na književnost. Kritičko mišljenje se stvara ako se o ljudskim pravima ne razgovara samo na časovima demokratije i ljudskih prava.
U knjizi "Neko je rekao feminizam" svaki tekst tiče se nekog društvenog pitanja. Raspravlja se o braku kao (patrijarhalnoj) instituciji; prostitucija se promatra u kontekstu ljudskih prava; razmatra se pitanje reproduktivnih prava, položaj Romkinja u društvu – sve savršeno za časove sociologije. Na časovima historije od nastavnica se očekuje da učenicama ponude model kako o historiji razmišljati kontrastivno a ne samo hronološki redajući činjenice. Dodatak o ženama i feminizmu kroz historiju na kraju knjige može poslužiti kao uvod za kritičko promišljanje o mjestu bh. feminizama u svjetskim okvirima (naprimjer, dok je Ciriški univerzitet prvi u Evropi omogućio ženama da studiraju, u to je vrijeme (1860-e) Kanita Fatima Babić sagradila mekteb u Sarajevu; ili: žene u Jugoslaviji su dobile pravo glasa 1946., a u Švicarskoj 1971. godine).
U obaveznom gradivu hemije, fizike, geografije, biologije svoje mjesto trebaju naći i zaslužne žene naučnice (a ne da jedino ime koje ostane bude Marie Curie).
U knjizi se problematizira i (ne)vidljivost žena u vizuelnim umjetnostima, u pozorištu i književnosti. Jedan cijeli tekst je o feminizmu i psihologiji. A ako ste mislile da nema ništa o informatici – ima i o tome! Doprinos ovog izdanja, osim što su dati važni historijski datumi za Bosni i Hercegovinu, jesu i tekstovi bh. autorica, među kojima je i Ivana Dračo sa tekstom "Feministička pobuna na Mreži".
Na kraju, pažnju vam želim skrenuti na tekst Tijane Krstec „Pravo na obrazovanje žena“ jer pokazuje dvije važne stvari. Prvo, da su postojale žene i prije pojave feminizma koje su izgradile svoju samosvijest i samostalnost – zahvaljujući obrazovanju. Da se obrazovanje "mora" shvatiti kao ljudsko pravo, kao "uslov sine qua non ženske emancipacije, nužno [je] za razumevanje različitih diskriminatornih praksi kao i za prekidanje veza s tradicionalnim rodnim ulogama i putokaz ka novim modelima ponašanja." Drugo, podsjeća nas na vremena kada su obrazovane žene bile smatrane nesposobnim poput djece i kada su na lomačama plaćale cijenu znanja:
"Danas u svetu žene studiraju u velikom broju, a procenjuje se da će taj broj u budućnosti biti još veći. Motivi za edukaciju su brojni: to je način izlaska iz siromaštva, obezbeđivanje boljih uslova za život svojoj porodici, davanje doprinosa društvenoj zajednici, osećaj samodovoljnosti, korišćenje sopstvenih potencijala, želja za dokazivanjem... Ipak, mnoge od nas ne znaju da je obrazovanje koje se sad podrazumeva, do pre samo jednog veka predstavljalo nemoguću stvar i da je skidanje zabrana sa ženskog obrazovanja predstavljalo dug i tegoban put." (str. 90)
I ona na kraju naglašava neophodnost izgradnje kritičke svijesti obrazovanjem. Na šta feminizam poziva.
Napomena: Odgovor na pitanje zašto sam u tekstu koristila samo ženski rod i obraćala se samo ženama također možete pronaći u ovoj knjizi!
Adrijana Zaharijević (2012). "Neko je rekao feminizam?: kako je feminizam uticao na žene XXI veka." Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, Fondacija Heinrich Boel, Fondacija Cure.
