Ove školske godine školu moje kćeri pohađa više od hiljadu đaka. Slična situacija je i u preostale dvije u naselju. Na prvom roditeljskom sastanku, između ostalog, slušamo o prenapučenosti škole, izazovima u organiziranju nastave za toliko djece i odstupanjima od optimuma Pedagoških standarda od 22 učenika u redovnom odjeljenju.
Jedna sala za tjelesni je nedovoljna za sve, a u svlačionicama od 10-ak kvadratnih metara svlači se po njih petnaestoro. Manjak prostora je, čujemo, i jedan od razloga odsustva sportskih sekcija, uz činjenicu da škola ima i dugotrajne komercijalne ugovore sa sportskim klubovima i rekreativcima. Ne tako davno, podsjeća jedan od roditelja, škola je imala triput manje učenika, i skreće pažnju da povećan broj učenika i odjeljenja nije slučaj u svim razredima, što s godinama može rezultirati sasvim suprotnim trendom. Onim koji je već zahvatio neke škole na drugom kraju opštine, ali i grada.
Naprimjer, u jednoj od njih je svega 18 odjeljenja, što je minimum pedagoškog standarda, pa nastavnici s jednim časom sedmično u predmetnoj nastavi ni uz dodatne aktivnosti koje u nju ulaze ne mogu ostvariti punu normu. Zato poslije nastave jure u drugu školu, a ima i onih koji uz nastavnički rade i dodatni posao.
U drugoj školi je prvačića ispod minimuma pedagoškog standarda za odjeljenje. Naime, prema Standardima bi svaka osnovna škola u Kantonu morala imati minimum dva, a optimalno 2,5 m2 učioničkog prostora po djetetu, minimum 5, a optimalno 7 m2 prostora za nastavu tjelesnog. Standard je i da baš svaka učionica i kabinet imaju LCD televizor od minimalno 107 cm sa računarom odgovarajuće konfiguracije ili, umjesto toga, multimedijalni projektor s platnom. Tek ako ima 20 odjeljenja više od 25 po Standardima optimalnih, škola može angažirati dodatnog pedagoga ili pedagoga-psihologa (broj odjeljenja preko optimuma množi se sa 0,05 izvršilaca).
Istovremeno, školsko dvorište mora biti opremljeno higijenskom česmom, a školski ormarići obavezni su za svakog učenika od prvog do petog razreda. Za više razrede je njihovo postojanje optimalno.
Škola je dužna, piše u Standardima, da obezbijedi izbjegavanje nabavke i nošenja radnih sveski kao dodatnog opterećenja školskih torbi. Nekoliko standarda koji se odnose na prostor propisano je za škole kapaciteta do 300 đaka, ali ni riječi o tome šta ako ih je mnogo više.
Najzanimljiviji dio dokumenta odnosi se na uredno pobrojane vrste i količine nastavnih sredstava, didaktičkog materijala i posebne opreme što ih svaka osnovna škola minimalno mora imati.
Standardi su, kako u njima stoji, razvijeni da bi osnovni pedagoški uslovi funkcionisanja odgojno-obrazovnih ustanova bili zadovoljeni. Pri tome su u obzir uzeti obrazovni tokovi u ostatku Evrope i svijeta. Pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, koristeći rječnik autora normi, zaključujem da škola koja ne ispunjava minimum propisanih pedagoških standarda nema osnovne pedagoške uslove za funkcionisanje. No dobro, posve je jasno da naš kolektivni život nije Švicarska, da smo postratna zemlja (voljela bih znati nakon koliko godina i miliona maraka ovo prestaje biti legitimno opravdanje) i da su generacije uspješnih đaka izašle iz škola koje nisu imale ni čestite prozore, a kamoli LCD televizore u svakoj učionici.
- Nas je bilo 40 u odjeljenju od prvog do osmog i ništa nam nije falilo, veli mi ispod glasa jedna mama iz klupe iza na roditeljskom, dok ostali živo diskutuju.
Nas je bilo 38 – razmišljam u sebi i ne znam da li je nekome nešto falilo, ali u tome i nije poenta.
Pedagoški standardi i normativi za osnovnu školu u Kantonu Sarajevo, čini se, sami su sebi svrha i privid da su minimumi, optimumi i maksimumi funkcionisanja odgojno-obrazovnih ustanova standardizirani i normirani, dok je praksa daleko od njih. Najtužnija je provedba standarda u pogledu asistenata u nastavi i stručnih timova za inkluzivnu nastavu.
Nije, ruku na srce, isključiva krivica ni odgovornost Ministarstva odgoja i obrazovanja što su neke škole prenapučene, a druge lagano umiru. Neka su naselja infrastrukturno i cijenom kuća i stanova povoljnija za život, u nekim više nema prostora za stanogradnju, neka su prva stanica priliva iz prigradskih naselja. To je tema za znalce i planere koji vide pola vijeka unaprijed, ako ih ovdje uopšte ima. Ali jeste odgovornost Ministarstva što dozvoljava upis djece u škole izvan njihovog školskog područja bez valjanog opravdanja, što ne namiče novac za sve što je standardima i normativima propisalo, što ne tretira sve školske uprave isto nego po babu i stričevima, što ne šalje inspekcije u škole koje bez razloga ne poštuju standarde i što su inkluzija i asistenti kićanka za javnost, a noćna mora za djecu i roditelje koji ih trebaju.
Čak i to štancanje standarda i normi u raznoraznim oblicima je, kada ih dobro iščitate, standardno loša nakana.
