Izvještaj o obrazovanju u Kantonu Sarajevo, prezentovan zastupnicima, samo je pregled stanja na osnovu kojeg nije moguće ni zaviriti u suštinu problema s kojima se djeca i mi, roditelji, susrećemo svakodnevno. Ovaj materijal ne odražava realno stanje niti u njemu vidimo bilo kakvu viziju rješavanja problema. Bez ikakve pripreme srlja se u provođenje inkluzije.
Veliki broj djece ide u centre, a Vlada donosi odluku da im se ne šalju asistenti. Pitam ministricu na osnovu kojih procjena je donijela odluku da je potrebno 100 asistenata samo za redovne škole. Ima li IPP (individualni prilagođeni program) za svu djecu, jer se prema Pravilniku o inkluzivnom obrazovanju određuje potreba za asistentom? Stalno se poziva na inkluziju, a na ovakvim odlukama vrši diskriminaciju djece u centrima jer i tu se provodi inkluzija, i to na način koji odgovara izazovima s kojima se suočavaju ova djeca.
Svjedoci smo da se đaci starijih razreda osnovne škole vraćaju iz redovnih škola u centre i toga će biti sve više. Spremamo li se za taj scenario?
Činjenica je da nema dovoljno educiranog kadra ni u vrtićima ni u školama. Tamo dolaze djeca s poteškoćama u razvoju, često bez dokumentacije. S tom djecom vaspitači, edukatorice, nastavnici jednostavno ne znaju šta će. Jesmo li pripremili te ljude za našu djecu i obrnuto? Jesmo li roditelje ostale djece i tu djecu spremili za izazove koji ih očekuju? NISMO! I da li ste razmišljali je li ta inkluzija baš odijelo koje pristaje svima? Imate li bar procjenu koliko djece jednostavno ima veće šanse da ostvari svoj puni potencijal u centrima? Pritom, naravno, svakom djetetu koje to može, treba omogućiti da se kvalitetno obrazuje u bilo kojoj školi.
Gdje je u svemu ovome podrška porodici? Gdje je podrška sistema da edukuje roditelje kako bi lakše prihvatili problem i bolje se uhvatili u koštac sa njim? Ministarstvo obrazovanja donijelo je Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju u čijoj izradi jedva da znamo ko je učestvovao, a javna rasprava je izostala. Ili mi ne znamo šta je javna rasprava? Dio roditelja konsultovan je o sadržini Pravilnika, a sugestije koje su poslate Ministarstvu nisu usvojene. U tom Pravilniku planirani su neki mobilni timovi, kao da se radi o hitnoj pomoći, pa dođe ekipa, da injekciju ili izmjeri pritisak i ode dalje. To nije kvalitetan način za rješavanje problema, ali vi to još ne vidite. To je trošenje našeg dragocjenog vremena, novca i neracionalno korištenje ljudskih resursa.
Suština svakog modernog obrazovanja je konstantno i kvalitetno obučen kadar, adekvatna oprema i efikasna organizacija. Koje od ovo troje vi osnažujete? Rekao bih nijedno. Nije važno samo reći koliko novca je izdvojeno za ove namjene, važnije je kako je utrošen. A još važnije koliku profesionalnu i materijalnu podršku dobijaju škole i centri koji rade s našom djecom?
Konstantno upozoravamo da nevladin sektor mora biti samo dopuna onoga što je sistem dužan da pruži našoj djeci, a to je kvalitetno obrazovanje, ne da preuzima ulogu sistema. Istovremeno, i sam sistem nikako da se modernizuje, a nisu rijetki slučajevi da se sa djecom radi taman onoliko koliko se mora. Predstavnici vlasti koji su dužni da rješavaju ovaj problem to ili ne žele ili jednostavno ne umiju da stvari postave na pravo mjesto. Nikako da na djelu vidimo taj multisektorski pristup koji zagovaramo godinama, i to od najranije dobi djeteta, od pedijatara koji moraju biti osposobljeni da prepoznaju na vrijeme i taj takozvani nevidljivi invaliditet, pa da kroz obrazovanje i socijalnu skrb uredimo sistem tako da ne eksperimentišemo čitavu deceniju s metodom starom 50 godina u nekakvim paralelnim edukativnim procesima i da ne strepimo šta će s našom djecom biti nakon osnovne ili srednje škole.
Moramo koliko juče razviti i sistem životnih zajednica za one kojima će to biti potrebno, a koji kod nas nije adekvatno prepoznat.
Za početak završite konačno registar djece s poteškoćama. Ne, to nije dodatna stigmatizacija, to je alat koji omogućava bolje planiranje i usmjeravanje sredstava i podrške tačno tamo gdje je potrebno i kome je potrebno. Modernizujte centre za specijalno obrazovanje u Kantonu Sarajevo, ali na takav način da rad bude efikasniji, a ne da, kao što je slučaj u jednom od njih (upućeni će tačno znati o čemu govorim), djeca budu žrtva eksperimenata i svakodnevna usputna stanica raznih inspekcija. Preraspodjelom korisnika, u skladu sa prostornim kapacitetima i potencijalima, kao i fluktuacijom nastavnog kadra (ne mislim na mobilne timove), ti će centri biti mnogo bolje iskorišteni, a djeca će dobiti bolje uslove za edukaciju i rehabilitaciju. Formirajte zajednički interresorni tim stručnjaka, predstavnika ministarstava zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi, centara i škola, predstavnika roditelja i nevladinog sektora i dajte rok za definisanje konkretnih dugoročnih rješenja koja bi, potom, zaista bila implementirana.
Sve ovo smo mi kao roditelji predlagali i prije formiranja Interresorne komisije, ranijim vladama i ministrima, tokom rada Interresorne komisije, kao i aktuelnoj Vladi i ministrici. Dakle, vratite proces u okvire institucija sistema. To nam je jedina šansa i nju ne smijemo propustiti.
Mi u Vijeću roditelja Zavoda Mjedenica, a dio smo i kantonalnog Vijeća roditelja, želimo da budemo partner svima koji zaista hoće da rade na rješavanju ovog složenog problema. Mnogo puta do sada smo to rekli i pokazali. I trebalo bi da budemo neizostavan partner jer nas se ovo životno tiče. Nemamo namjeru da budemo nijemi posmatrači procesa koji se odvija i da na njega ne utičemo. Neka to imaju u vidu svi oni koji odlučuju o sudbini naše djece.
Dame i gospodo političari, svi vi koji ste dio sistema i koje mi plaćamo da štite naše interese, ozbiljne institucije u ozbiljnim društvima preuzimaju odgovornost za rješavanje ovako važnih stvari kakvo je obrazovanje djece sa poteškoćama. Preuzmite i vi, konačno, svako svoj dio odgovornosti!
