Godinu na izmaku, kad se misli na obrazovanje, obilježavaće u pamćenjima savremenika riječi poput pandemija, izolacija, online, distanca, dezinfekcija, konekcija, simptomi i, naravno, kovid i korona. U dubokoj sjeni vijesti na ovu temu ostali su naslovi koji o bosanskohercegovačkom obrazovanju govore više i autentičnije.
Mnoge od njih čitaćemo u godinama koje dolaze, nešto izmijenjene, kao ekskluzivne. Naprimjer, visokoškolska informacija da softver za prepoznavanje plagijata za dvije godine korištenja nije prepoznao nijedan plagijat. Hoće li nas iznenaditi kad umjesto dvije pročitamo pet?
Neće nam biti neobično ni ako ponovo budemo čitali da su inspekcije otkrile veći broj falsifikovanih diploma zaposlenih u organima javne uprave. Čitaćemo, i zaboravljati nakon dva dana, i rezultate različitih istraživanja; naprimjer, da je glavni razlog odustajanja mladih od nastavka školovanja – siromaštvo. Mala je vjerovatnoća da te dvije stvari, nekompetentne na pozicijama odlučivanja i siromaštvo kao bolest obrazovanja, dovedemo u kauzalnu vezu. Mnogo veći prostor u medijima, koji po inerciji objavljuju uglavnom zvanična saopštenja radeći tako stranački piarovski posao, dobijaće i ubuduće, kao i ove godine, vijesti o tome kako su načelnici i predsjednici ugošćavali najbolje đake i studente i darivali ih tapšanjem i stipendijama.
Inertnost uredničkih koncepata ogleda se u pedantskom markiranju "međunarodnih dana" – učitelja, pismenosti, knjige, djece... (Inače, u jesen 2020. godine u bh. škole krenulo je 2 procenta manje djece nego prethodne.)
S vremena na vrijeme kroz saopštenja kriznih štabova, ministarstava i zavoda, o zatvaranju ili otvaranju škola, probijale su se i optimistički sročene informacije o promicanju deficitarnih zanimanja. Surova logika, da ako nemaš para da kupiš diplomu ne ostaje ti drugo nego da upišeš zanat i servisiraš potrebe školovane elite, u medijima se uglavnom predstavlja kao hvalevrijedna humano-pragmatilna i obrazovna politika. Dualno obrazovanje izraz je kojim se surovost ublažava.
U 2020. godini čitali smo u vijestima i to da su domaći ministri primali strane ambasadore uvjeravajući ih u suprotno od onoga što misle i čine; npr. da im je edukacija nastavnika prioritet. Prioritet su samo i jedino oni sami sebi, a nastavnici samo kao jedan od resursa za održavanje na vlasti. Ako tu i tamo poneki učenik osvoji poneku zlatnu medalju izvan granica države, iza tog sjaja ne stoji snaga sistema nego entuzijazam pojedinaca.
Školski ljetopisi u nekoliko mjesta s obje strane entitetske granice bilježiće i u 2020. bojkote nastave kao vid borbe roditelja za veći uticaj u obrazovanju. Iako razloga za nezadovoljstvo imaju više, nastavnici su štrajkovali rjeđe. Sa većom pažnjom i malo poniznije vlasti su slušale prijetnje sindikata i studenata.
Vanredna situacija nije omela pregaoce u ministarstvima da koriguju, dopunjuju i mijenjaju zakone, pravilnike i kolektivne ugovore, baveći se i na taj način fiktivnom podrškom reformi. Iako su na njenu nužnost ukazali rezultati dva međunarodna istraživanja, krajem prošle PISA, a krajem ove TIMSS, donosioci odluka nisu u tome vidjeli motiv za promjenu odnosa prema obrazovanju. Predsjedništvo nekoliko puta nije razmatralo davanje saglasnosti da BiH pristupi novom PISA ciklusu, a kad je to jednom pokušalo, srpski član i diler ukradenih ikona proglasio je nepristupanje nacionalnim interesom.
Ali ako bi se u ovoj mahom depresivnoj retrovizorskoj slici mogla pronaći neka svijetla riječ, prva na spisku bila bi – Konfučionica.
