Cilj predstave bio je da se djeca poistovjete s osobama koje su stigmatizirane i marginalizirane u društvu jer su drukčije od većine po nekom osnovu. Koncept forum predstave je odličan alat da se ovaj cilj postigne među djecom, međutim, svi koji su prisustvovali predstavi Faca mogli su vidjeti da je potrebno imati publiku koja je osviještena za problematiku koja se postavlja na scenu jer se od nje zahtijeva aktivno učešće.
Predstave po konceptu forum teatra nastaju tako što se učesnici/e prvo upoznaju, zatim razgovaraju o problemima diskriminacije koju mogu prepoznati u svojoj sredini pa onda grade tipske likove za predstavu. Trijada likova iz ovakvih predstava su: nasilnik, potlačeni i neutralni. Tema forum predstave Faca bila je diskriminacija Roma i djevojčica.
Na početku predstave saznajemo da je u razred došao novi učenik, Rom, Hamuš Aljić, s kojim niko ne želi da se druži. Nikola, dječak iz razreda, Hamušev je komšija i družio bi se s novim kolegom, ali ne može jer je u društvu s Facom, najpopularnijim dječakom u razredu koji se pita ko će se s kim družiti. Osim Face, nasilnica je i čistačica Smilja, lik koji je nastao po uzoru na bivšu čistačicu ove škole. Smilja djecu tjera sa hodnika kad čisti, grubo se ophodi prema njima i ponekad ih udari metlom. Potlačeni u predstavi bili su novi dječak u razredu i djevojčica Sofija koja je htjela da igra fudbal sa dječacima na času sporta, ali su je oni otjerali rekavši da to nije za nju. Odvojivši se od njih, prišla je svojim cool drugaricama iz razreda koje se zanimaju uglavnom za modu i modne časopise i koje dolaze iz dobro situiranih porodica.
Moderator Mitrić morao je uložiti mnogo energije da bi se djeca iz publike aktivirala u drugom dijelu predstave kada mogu da zamijene bilo koji od likova na sceni, osim nasilnika. Rješenja problema na sceni ponudio je dječak iz publike, Sergej, koji je stao u obranu Hamuša i suprotstavio se nasilniku. Usprotivio mu se kada mu je, na njegovo da Hamuš ne pripada ovdje, rekao kako je možda on, Faca, taj koji ne pripada ovdje. Sljedeće rješenje ponudila je djevojčica Ivana. Ona je mijenjala Sofiju u sceni kada se Sofija obrati drugim djevojčicama iz razreda i zatraži im podršku protiv dječaka koji su joj rekli da fudbal nije za djevojčice. Njeno rješenje bilo je da pozove svoje dvije drugarice iz publike i da zajedno pozovu dječake da se podijele u mješovite timove i igraju fudbal.
O ulozi koju bi forum teatar mogao imati u obrazovanju, razgovarala sam sa Vitomirom Mitrićem koji je sa učesnicima/ama radio na predstavi. Rekao je da je za deset učesnika/ica forum predstava bila novina, što pokazuje kako ovaj model nije zastupljen u našem obrazovanju iako je sjajan alat za borbu protiv različitih vrsta nasilja koja se dešavaju u dječijem okruženju. Narušavanje ravnoteže u svakodnevnom životu dovodi do nasilja. Forum predstava omogućava da se neki prolazni događaj postavi na scenu, problematizuje i da se zajedničkim radom ponude drugačija rješenja, a samim tim i drugačiji kraj zadate situacije. Teatar potlačenih daje odgovore na pitanja kako osvijestiti ono što treba promijeniti, kako smoći snage za promjenu i kako nenasilnim putem suprotstaviti se nasilju, a upravo zbog toga njemu jeste mjesto u školi i među djecom.
Djeci u publici bilo je teško da se skoncentrišu na predstavu pa je nasilje na sceni koje su trebali da prepoznaju kao problem kod njih izazivalo smijeh. Nakon predstave rekli su mi da im se najviše dopao lik čistačice Smilje... Đaci prethodno nisu bili upoznati s ciljem predstave i nisu mogli da svoje drugare iz škole odvoje od likova koje su oni igrali. Pred njima Faca nije bio faca, njegova pojava i ponašanje im nisu ulijevali strah pa su ga, na vrućoj stolici, kada su trebali da postavljaju pitanja o liku kojeg igra kako bi razumjeli poziciju iz koje se ponaša nasilno, pitali da li zna reći R, zezajući ga tako za govornu manu. Slično je bilo i sa likom Smilje koju je igrala nešto punija djevojčica kad su je pitali koliko ima kila.
Za razliku od njih koji su napuštali salu prije kraja predstave, učesnice i učesnici u predstavi kažu da im je bilo vrlo zanimljivo raditi tri dana i igrati likove koje su sami osmislili. Ognjen koji je igrao Hamuša kaže da je mogao da se poistovjeti sa nekim koga društvo ne prihvata, ali kaže i da bi se, ako bi se našao u takvoj situaciji, trudio da nađe prijatelje. Luki, učeniku devetog razreda i liku Face iz predstave, najviše se dopao rad sa Mitrićem, a za svoj lik kaže da je najveći problem to što je sa osobama poput one koju je igrao teško razgovarati, ali da je nužno suprotstaviti im se.
Iako je Mitrić prije izvođenja predstave, dok je kratko govorio o nasilju, spomenuo i verbalno nasilje, čini se da to nije stiglo da đaka u publici. Osim toga, nameće se pitanje da li površan rad može imati više negativnih nego pozitivnih rezultata jer ako se sa djecom koja su u publici ne radi na upoznavanju sa konceptom predstave i načinom na koji su nastali likovi u predstavi i ako im se ne objasni da su to tipski likovi, postoji opasnost da se kod njih jave predrasude. Niti sva djeca iz neuređenih porodica moraju biti nasilnici, niti sva iz bogatih moraju najveće interesovanje prepoznati u modnim časopisima, a na sve to trebalo bi skrenuti pažnju djeci.
Predstave teatra potlačenih u rješavanju konflikata veliku važnost pridaju likovima koji su neutralni. To može biti polazna tačka za razgovor sa đacima u školi kako bi ih se naučilo odgovornosti i važnosti njihovih postupaka u dešavanjima koja ih okružuju. Sergejevo suprotstavljanje može im biti pokazatelj kako su nerijetko oni neutralni ti koji daju moć nasilnicima.
