Proveli smo anketu među studentima i studenticama Filozofskog fakulteta i Odsjeka za matematiku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Anketa se sastojala od pitanja: Ko je bio Galileo Galilei i šta znate o njemu? i Gdje ste to naučili? Za anketu smo se odlučili jer smo mnogo puta čuli mit o Galileju, koji ne odgovara stvarnosti, a da se ono najbitnije o njemu ne zna. Pretpostavljali smo da je tako i kod dobrog dijela studenata.
Od 118 ispitanika i ispitanica, njih 21 reklo je da ne znaju ništa, 18 zna da je značajan po tome što je otkrio da je Zemlja okrugla, 26 da ga je ubila Crkva, po nekima je spaljen na lomači, drugi opet kažu da je obješen, treći da je umro u zatvoru na koji ga je osudila Crkva. Ništa manje šarolika od načina smrti nisu ni Galilejeva zanimanja – bio je filozof, matematičar, inžinjer, jeo geografiju, imao visok koeficijent inteligencije pa je puno toga otkrio i istražio, astronom, izumitelj teleskopa, fizičar, proučavao svemir, geograf, otkrivač heliocentričnog sistema, astrofizičar, mislilac, moreplovac, bavio se mjerenjem brzine svjetlosti, izumitelj vojničkog kompasa, ispravio je Aristotela u nekim djelima, otac moderne nauke. Po nekima je živio u 16., a po nekima u 17. stoljeću. Neki kažu da je rođen u Prizrenu, drugi tvrde da je Talijan. Neki znaju i da je imao dugu i sijedu bradu. Izvori ovog i ovakvog znanja su: Internet, Wikipedia, TV-emisije, dječije enciklopedije, časovi geografije, fizike i historije u osnovnoj i srednjoj školi.
Prva asocijacija na Galilea Galileja (1564–1642) jeste da je Crkva naredila da ga se spali jer je govorio suprotno od onoga što je ona propagirala. Međutim, Galileo nije spaljen. Cijela priča o spaljivanju ovog prvog velikog naučnika nove epohe vuče zapravo korijen iz zablude da je u njegovo vrijeme vladalo mišljenje kako je Zemlja ravna ploča. Dakako, među širokim narodnim masama se ideja o Zemlji kao ravnoj ploči održavala do duboko u novi vijek, ali to ne oslikava naučnu klimu tog doba. Uostalom, i danas kod mnogih još uvijek vladaju starovjekovne predodžbe o prostoru, postanku i razvoju svijeta i sl., što ne govori ništa o stanju nauke našega doba. Navedimo nekoliko bitnih dostignuća na ovom polju iz vremena prije Galileja.
Fred Hoyle u svojoj knjizi Astronomija o tada prihvaćenom mišljenju o izgledu i obliku planete na kojoj obitavamo kaže: Prema prvim Grcima, Zemlja je imala oblik kružnog diska, koji je bio okružen velikim oceanom, iznad kojeg je bila polusferna kugla neba. Ovakva je predodžba bez sumnje objavljena u djelima Homera i bila je očito prihvaćena sve do VI stoljeća prije nove ere.[1] Pokazatelj da Zemlja nije u obliku ploče bilo je to što je promatranjima uočeno da zvijezde nisu uvijek iste ako se gledaju iz raznih širina. Hoyle dalje kaže: U Egiptu, na primjer, zvijezde koje se stalno vide, ne vide se sve iz Grčke. U Grčkoj se vidi zviježđe Velikog Medvjeda kako se cijelo okreće oko pola, a da ni jedna zvijezda ne zađe ispod horizonta, dok se, naprotiv, u Egiptu moglo vidjeti da on uroni u pijesak pustinje. Ova promatranja su jasno pokazala da je na sličan način zakrivljena površina Zemlje. Prvu ideju o tome kako je Zemlja zakrivljena dao je Anaksimandar.[2] Anaksimandar, starogrčki filozof, živio je od 610. do 546. godine stare ere.
Prvi koji je smatrao da Zemlja ima sfernu površinu, po Teofrastu, Sokratovom učeniku, bio je Parmenid, sljedbenik Pitagore, koji je živio krajem VI i početkom V stoljeća p.n.e. Kasnije su tumači prve ere kršćanstva priznanje za ovaj korak pripisali Pitagori i to zbog ugleda koji je uživao i poštovanju prema pogledima pitagorejaca. Zanimljivo je da je Platonov argument o obliku Zemlje bio filozofski i znatno slabiji od Parmenidova, ali zbog većeg uticaja koji je uživao, on je uspio da se ideja utemelji i počne širiti. Od tada, Grci su vjerovali da je Zemlja okrugla, a kada je to potvrdio i Aristotel, među njima više nije bilo sumnje. Uostalom, koliko je prije nove ere bilo velikih istraživanja ponajbolje govori činjenica da je Eratosten još oko 230. godine p.n.e. gotovo precizno izračunao veličinu Zemlje, odnosno obim i poluprečnik njezine lopte.
Ono zbog čega je Galilei imao problema sa Crkvom jest njegovo zastupanje heliocentričnog sistema, tj. stava da je Sunce, a ne Zemlja centar svemira i da se svi planeti, uključujući i Zemlju, okreću oko Sunca. Taj stav je iznio poljski isusovac Nikola Kopernik (1473–1543), ali je interesantno napomenuti da se ideja o heliocentrizmu pojavila još u staroj Grčkoj. Naime, kako piše Fred Hoyle, Arhimed je uveo Aristarha u heliocentrični pogled na svijet vjerovatno oko 260. godine p.n.e. Međutim, nakon svih rasprava u grčkom svijetu, prevladalo je mišljenje da je Zemlja centar svemira (to je od IV stoljeća p.n.e. svojim autoritetom jamčio i Aristotel), pa tako Klaudije Ptolemej (II stoljeće naše ere) u velikom djelu poznatom kao Almagest po njegovom arapskom prijevodu, izlaže antičku astronomiju u okviru geocentričnog sistema. Tako Ptolemejev sistem ostaje priznat i utjecajan do novoga vijeka. Nažalost, značajnog napretka u astronomiji poslije njegova djela Almagest neće biti za budućih četrnaest stoljeća.[3]
Na nesreću, nakon propasti Rimskog carstva i etabliranja kršćanstva kao nove religije, pod utjecajem biblijskih opisa u popularne predodžbe (ljudi u svakodnevici) se vratila slika Zemlje kao ravne ploče. Međutim, odmah nakon VII stoljeća teolog Beda je bio sklon da razmotri ideju po kojoj bi Zemlja mogla biti kugla.[4]
Oko IX stoljeća sferičnost Zemlje i grčke poglede o kretanju planeta još jednom je naširoko prihvatio napredni dio Crkve. Posljednji grčki pisci, posebno Ptolemej, ponovo se čitaju, premda samo u arapskim prijevodima.[5]
Nikola Kopernik dao je prvu skicu nove heliocentrične teorije i tako se usprotivio Ptolemejevoj, geocentričnoj slici svijeta koju je zastupala službena Crkva. Galilei je prihvatio i branio njegovu teoriju. Koliko je od Galilejeva vremena astronomija počela napredovati, pri čemu treba spomenuti i važnost Galilejeva suvremenika Johannesa Keplera, govori činjenica da je od Ptolemeja do njihova doba prošlo tisućljeće i po, a od njih do Njutnovih velikih otkrića oko nekoliko desetljeća. No, u smislu naučnih saznanja, ta dva perioda imaju jednaku težinu.
Ono zbog čega se Galilei doista našao pred inkvizicijskim sudom na kojem je bio prisiljen povući svoje teze jest zastupanje Kopernikovog heliocentrizma. Jedna od izjava koje mu se pripisuju je slavna Eppur si muove! (Ipak se okreće!), koju vjerovatno nije ni izgovorio. U svakom slučaju, rečenica je legendarna i neprovjerljiva.
Interesantno je da je Galileo najvažniji po onome što je ostvario nakon inkvizicijskog suda. Od tada, narednih osam godina do svoje smrti proveo je u svom ljetnikovcu blizu Firence, u kućnom pritvoru. Bez otkrića koja su nastala u tim godinama, znali bismo za njega kao naučnika koji je utemeljio eksperimentalnu metodu i načinio mnoga važna astronomska otkrića. Međutim, ono po čemu je on prvi moderni fizičar i skupa sa Newtonom, Einsteinom i tvorcima kvantne fizike najznačajniji fizičar svih vremena, jest udaranje temelja mehanici i dinamici. Na njegova otkrića čekalo se punih 2000 godina. Od Aristotela do Galileja na polju fizike se u suštini ništa nije desilo jer su generacije ležale u tami Aristotelovih zabluda. Sve do njega, prevladavala je aristotelovska fizika, a Galileo ju je okrenuo naglavačke. Primjerice, Aristotel je smatrao da tijelo ostaje u stanju gibanja dok na njega djeluje sila, što je naoko uvjerljivo, ali je potpuno pogrešno. Galileo je pokazao da tijelo ostaje u stanju gibanja dok na njega ne djeluje sila, tj. ukoliko je sila jedanput pokrenula tijelo, ono će se nastaviti gibati pravocrtno konstantnom brzinom sve dok na njega opet ne djeluje neka sila. Ta otkrića, taj opis pojma sile, otvorila su put Isaacu Newtonu i njegovim zakonima, što je označilo početak fizike kao egzaktne znanosti.
Vratimo se na kraju opet ideji o Zemlji kao ravnoj ploči.
U osnovnoj školi se uči da je Kristofor Kolumbo 1492. otkrio Ameriku tako što je tražio kraći put za Indiju, ploveći prema zapadu umjesto prema istoku (zaobilazeći Afriku) – jasno, ne bi ni krenuo na taj put da nije znao da je Zemlja okrugla. Uči se i da je ekspedicija Ferdinanda Magellana (on nije živ dočekao kraj putovanja) od 1519. do 1522. oplovila Zemlju. Ovo kratko istraživanje svojim rezultatima zapravo nam nameće pitanje kako je moguće uprkos svemu tome opet misliti da je Galilei koji je rođen 1564. otkrio da je Zemlja okrugla! Od priče o Galileju možda je ovdje bitnija činjenica da se u našim školama novonaučeno ne povezuje sa do tada naučenim, ne razgovara se o naučenom jer da se razgovara, onda bi đaci stvorili sliku u glavi koja bi im vrlo vjerovatno bila zanimljiva i zbog toga ostala u pamćenju. Ovo je priča o lošoj metodologiji učenja koja dovodi do besmisla samog učenja.
[1] Hoyle, Fred: Astronomija, Marjan tisak, Split, 2005. str. 89.
[2] Ibid.
[3] Ibid. str. 100.
[4] Ibid.
[5] Ibid.
