Septembar je u našim krajevima mjesec darivanja školske djece, posebno prvačića.
Djecu najčešće daruju izabrane starješine lokalnih zajednica, odnosno načelnici opština, školskim torbama i priborom, a darovi se plaćaju iz opštinskih budžeta koji se pune porezima, taksama i sličnim. Darivanje starješine ili njihovi izaslanici obavljaju uz školske ceremonije poznate kao prijem u prvačiće, što se široj zajednici reklamira na portalima i društvenim mrežama.
No, već nekoliko godina bilježimo jedno odstupanje od te matrice. Đemal Memagić, starješina, odnosno načelnik Opštine Olovo, rudarskog gradića u srednjoj Bosni, četiri godine zaredom kupuje prvačićima školsku opremu od svoje načelničke plate, a ne sredstvima iz javnog budžeta. Taj gest izgleda veličanstveno i nekako nalikuje pravom daru, darivanju kakvim ga narodski, pomalo romantičarski, shvatamo. Sugeriše odsustvo koristoljublja i nesebičnu brigu za potrebe drugih. Naizgled hvale vrijedan odmak od uobičajenog gliba domaće politike ogrezle u ličnom interesu i jeftinom marketingu. Ali antropolozi nas uče da svaki dar u javnoj sferi ujedno odražava i strukturira odnose u zajednici. Za dar u javnoj sferi važe zakonitosti koje ne važe nužno u praksi intimnog darivanja. Svaki dar u javnoj sferi je bitna intervencija u zajednici – koja, iako je u pitanju dar, ne mora biti dobra za zajednicu.
Ono nazovi darivanje iz budžeta napunjenih našim radom, koliko god da je u pitanju sračunata transakcija, zadržava određenu simboličku težinu i značaj za zajednicu indirektno čuva zametak (političkog) priznanja da je obrazovanje bitno. Toliko bitno da bi trebalo biti istinski besplatno. Toliko bitno da bi za potrebe obrazovanja uvijek moralo biti novca u budžetu. Toliko bitno da i ova hinjena briga za obrazovanje ipak donosi političke poene (nije sve sebi prigrabio, daje i nama).
Primarne pobude načelnika goli su cinizam (prigrabiti publicitet), ali činjenica da se igra na tu kartu sugeriše da i davalac i primaoci uvažavaju značaj obrazovanja. Tako jedan prizeman i suštine lišen gest paradoksalno podsjeća na važnost društvene potrebe i opšteg cilja zajednice. Održava na životu makar ideju javne politike kao ulaganja društvenih sredstava u ostvarivanje opštih interesa zajednica.
Poneko je još dovoljno naivan da načelnicima upiše plus za aktivnost, ali čak je i glasačima tih načelnika jasno da im, za svoje pare, zapravo ne dugujemo ništa. Obostrana korist ovog gesta se momentalno ostvaruje i iscrpljuje – načelniku slike, roditeljima džabni pribor i ostalo.
Eventualni kohezivni efekat na zajednicu traje taman koliko i školska priredba na kojoj se i roditelji i načelnik smješkaju sa suzama ganuća u očima, a zbunjena dječica njišu na monotone pjesmice, očajnički stežući nove, krute i hladne ruksake – kao kakvi brodolomnici. Što u ovakvom obrazovanju na kraju realno i ispadnu.
No, šta kad je dar pravi? Ako je davanje, kako se u narodu kaže, od srca? Šta nam to govori o zajednici i šta taj gest čini zajednici?
Olovski načelnik, uz darivanje školske djece, evo već deceniju, koliko je na vlasti, cijelu svoju načelničku platu daje u razne u humanitarne svrhe, uglavnom za djecu i omladinu Olova, te i druge, kako kaže, humanitarne potrebe građana.
O potrebama doduše ne odlučuje građanstvo, no načelnik. Ovdje nema elemenata čuvanja ideje opšteg cilja i interesa zajednice, pa makar i na temelju nakaradno motivisanog utroška javnih sredstava jer prioritet ustanovljava jedna osoba i za to nikom račune ne polaže. Odluči li načelnik Olova jedne godine darivati pasionirane filateliste, može ga olovska čaršija otračati, ali ne može osporiti legitimitet odluke, jer, njegove pare – njegova odluka.
No, iako ovaj gest darivanja ne čuva političku ideju opšteg interesa, ipak je prožet etičnošću, moralan je – da?
Ne.
Darivanje, van domene intimnih odnosa, podrazumijeva uzvraćanje. Reciprocitet je društvena norma, pitanje etikecije.
A ovdje ne može biti reciprociteta. Čime stanovnici siromašne deindustrijalizovane zajednice u siromašnoj deindustrijalizovanoj zemlji da uzvrate nekome ko je politički gospodar, ali i ekonomski gazda zajednice, budući da je načelnik i vlasnik povećeg tekstilnog preduzeća od kojeg zavisi mnoštvo porodica u toj zajednici?
Utoliko ovo nije dar, nego milostinja, i ne služi ujednačavanju, nego nejednakosti.
Milostinja je davanje koje se ne uzvraća jer se uzvratiti ne može. Milostinja kreira vječiti dug, obavezu koja je trajna jer je neispunjiva.
Znakovito je, naime, da primaoci milostinje najčešće zazivaju boga da daruje dobročinitelja jer oni sami za to nemaju mogućnosti.
Milostinja nije dar i zato što ne podrazumijeva odricanje. Darovati se može ekstravagantno, preko mjere, do krajnjih granica i preko njih (darovati sebe). Milostinja je, međutim, davanje viška. Doniranje de facto nepotrebnog viška prihoda. Osim ako nije u pitanju investicija. Ne bitno različita od investicije onih načelnika koji našu djecu daruju od naših para. Investicija kojom se hrani politička moć, društveni ugled, a u olovskom slučaju možda pomalo i spašava duša s obzirom na valutnu potentnost milostinje u duhovnom okviru.
Milostinja pretpostavlja dominaciju davaoca i podređenost primaoca. Milostinja možda ne uspostavlja i ne produkuje nejednakosti, ali ih sigurno učvršćuje i reprodukuje. Nekom smo se smilovali, nekom smo udijelili – iz tih rečenica bije sažaljenje koje davaoca stavlja u poziciju sudije (o nečijim potrebama, a primaoca lišava dostojanstva. Tu biološka nužnost ljudskog bića – hrana, dom, energija, zdravlje – nije neprikosnovena osnova pravednog zahtjeva za ostvarenje tih elementarnih potreba, nego tek eventualna lična motivacija davaocu. Potrebe primaoca su neizbježne. Nisu pitanje slobode i odluke, nego nužnosti. A milostinja je uvijek odluka davaoca. Koja se ne mora desiti.
Zato baš kao ni jednokratno darivanje iz javnih budžeta, ni ovo lično dobrovoljno doniranje bogatstva nije princip, kakav je pravda, nego arbitraran gest. To ne može biti temelj društvu solidarnosti jer solidarnost nije predizborni ili kakav već hir, nego pretpostavlja trajnost obaveze i odgovornosti prema drugom. Ovdje je, međutim, trajno jedino siromaštvo zajednice. Za deceniju rukovođenja Olovom načelnik nije javnom politikom otklonio potrebu zajednice za njegovom milostinjom (pa da se, na primjer, popravi most, ne bi li djeca, obradovana novim doniranim priborom i knjigama, mogla i doći do škole). Za decenije rukovođenja državom, politička elita nije javnim politikama otklonila potrebu društva za jednokratnim milostinjama, što ličnim što institucionalnim. Niti će, budući da je to najbolji garant opstanka poretka u kojem postoje elite.
Utoliko i naoko velikodušni gest olovskog načelnika legitimira, pa tako i cementira hijerarhiju u svijesti zajednice. Čak i više, u neku ruku, nego brljanje drugih načelnika po našim parama i našim budžetima. Ima više nego ostali, ali eto, dijeli sa sirotinjom. Pa i Machiavelli je poučavao vladare da je korisno da ih se narod plaši, ali i voli. Gest je neizravna garancija poretka nejednakosti u kojem je privatno bogatstvo, na kašičicu dijeljeno s drugima, neupitno i neprikosnoveno. Poretka u kojem je politički gospodar i ekonomski gazda i obrnuto. Poretka u kojem je milostinja jeftina zaštita od ubojito jednostavnih pitanja: kako to da gazda tvornice može bez (nemale) načelničke plate, a radni ljudi ne mogu bez donacija za školski pribor i u druge humanitarne svrhe? Kako to da je, uprkos takvom stanju zajednice, on i dalje njen politički gospodar – ili to baš takvom, sistemski održavanom stanju zajednice treba zahvaliti?
