Zamislite ovu situaciju: anonimnog nastavnika, mladolikog pripravnika (to bih bio ja), kolega je zamolio da pripazi na njegov razred jer je hitno morao u toalet. Samo nek budu mirni, rade test. Ulazim na njegov čas zaprepašten: đaci čavrljaju, nekoliko učenika šeta po učionici, niko ne sjedi u klupi niti piše. Vrijeme je da preuzmem kontrolu, pomišljam ja, nastavnik-pripravnik.
Kad napokon progovorim, moje riječi zvuče prestrogo: Šta se, pobogu, ovdje dešava? PRESTANITE odmah! Učionica odmah zanijemi, ali mi ne preostaje previše vremena za likovanje. Ali, nastavniče, naša je nastavnica tu, progovara jedna učenica. Pratim njen prst i ugledam pedagogicu koja je do tog trenutka vodila čas koji je savršeno išao po planu. Jedino što nije bilo planirano jeste da čas prekine ovaj student-nastavnik, koji je očigledno i sam tek izašao iz puberteta i preuzeo pogrešan čas sa svim samopuzdanjem ovog svijeta. Izraz na njenom licu pokazivao je iznenađenje i zainteresiranost, a ispad joj je, vidio sam, bio i smiješan. Komentar je suvišan.
Kad sam napokon pronašao učionicu (gdje su đaci radili u savršenoj tišini, jelte) i smjestio se na mjesto nastavnika, jedino o čemu samo mogao razmišljati bilo je kako pedagogicu moram po svaku cijenu izbjegavati do kraja probnog perioda.
Komičar Russell Brand kaže kako je njegov život ustvari serija neugodnih situacija koje se nadovezuju jedna na drugu u anegdotama o tim neugodnim situacijama. Upravo se tako može opisati mojih deset godina u učionici: počev od bukvice koju sam očitao jednoj učenici o tome kako je sebično bacati smeće, nakon čega sam vidio kako je ustvari samo odložila list papira ispod klupe, do momenta kada sam, u pretjerano živahnom predavanju o Richardu III osmogodišnjem razredu, čuo kako mi se pantalone cijepaju na pola. Škola je jednostavno magnet za neugodne situacije.
Možete biti sigurni da će vam razred uvijek ukazavati na vaše nedostatke. Ukoliko vam je posjetu najavila pedagogica, možete računati na to da će vaši najnemirniji đaci u toj posjeti namirisati priliku da se pokažu. Sjećam se kako sam jednom, u naletu optimizma, spremio inovativan i zabavan (doduše, malo neozbiljan) čas o različitim nivoima formalnosti u jeziku. Na projektor sam stavio direktorovu fotografiju, a razred je trebao da da mišljenje o tome na koji način bismo mu se trebali obraćati. Na kraju bismo rangirali različite načine po stepenu formalnosti. Ovo je pitanje, u drugačijoj situaciji, moglo proizvesti živahnu raspravu, međutim, na taj je čas slučajno navratio, glavom i bradom – direktor. Imao je šta i vidjeti: sopstveno mu se lice cerilo sa table dok su ga učenici pozdravljali na najneformalnije moguće načine. Vidim da su oduševljeni časom, promrmljao je na izlazu, a ja sam bio uvjeren da mi je to posljednji dan u njegovoj školi.
Međutim, ovo se dešava svima koji rade u školi. Bivši kolega, tada već iskusan i cijenjen nastavnik, naučio je jedan od razreda da na početku časa, prije nego što on uđe, uvijek izvade knjige i čitaju u sebi. Na početku bi, prije nego što uđe u učionicu i otvori vrata, jako protresao kvaku i sačekao malo, kako bi im dao vremena da izvade knjige i počnu čitati. Jednom mu je, međutim, vrata otvorila zbunjena nastavnica dok je on klečao na koljenima i pokušavao da upozori đake da dolazi. Desila se promjena u rasporedu i u njegovoj učionici je bio drugi razred.
Jednom sam se sa kolegicom vraćao iz zbornice, a ona se zaustavila da ukori nekoliko jedanaestogodišnjakinja koje su dangubile po hodniku, umjesto da su u učionici. Dok ih je ona strogo, ali odmjereno, ukoravala, a ja namještao svoje ozbiljno lice kako bih je podržao, odjednom mi je nestala iz vidokruga. U sljedećem smo momentu jedanaestogodišnjakinje i ja podizali kolegicu nastavnicu iz pozicije koja je podsjećala na prevrnutu bubu. Oboje smo prasnuli u smijeh tek kada smo izašli iz hodnika.
Vjerovatno bi nam bilo lakše da se ovakve situacije nikada ne dešavaju. Međutim, ja mislim da su one pozitivna stvar. U našoj je profesiji ovih dana teško naći razlog za smijeh (zbog raznoraznih politika koje po pravilu moraju imati odjek na obrazovni sistem). Zbog toga mislim da je jako bitno pronaći humor u svakodnevnim situacijama. Pogotovo kada radite na mjestu u kojem su odnosi među ljudima najbitniji – ovakvi momenti podsjetnik su nam da smo ljudi, da smo svi isti i da ne bismo trebali shvatati, ni sami sebe, niti druge, toliko ozbiljno. Kad vam se sljedeći put zapetlja jezik dok izgovarate ukor koji je zvučao odlično u vašoj glavi, ili kad budete imali nezgodu sa odjećom, imajte na umu da doprinosite tome da škola bude bolje mjesto. Takvo je bar moje mišljenje.
Prevela: Merima Dervišić
Originalni tekst anonimnog nastavnika: Secret Teacher: embrace your blunders, we all need something to smile about
Foto: E. Kurtović
