Početkom školske godine bila sam vrlo neugodno iznenađena peticijom kojom su roditelji tražili da jedan učenik drugog razreda, inače dijete bez roditelja, bude izbačen iz odjeljenja. Da, peticija za izbacivanje djeteta iz razreda, a ne za, na primjer, intenzivniji rad pedagoga s njim. A zašto? E pa zato što je onog taknuo, onom svesku maknuo, onom nešto kazao, a onom užinu smazao... Danima sam se pitala gdje je nestala tolerancija.
Možda treba da se podsjetimo: pojam tolerancije potiče od latinske riječi tolerare, što zapravo znači podnositi. Uneskova definicija tolerancije glasi: ...poštovanje, prihvatanje i uvažavanje bogatstva različitosti u svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Tolerisati zapravo znači podnositi i uvažavati tuđe ideje, stavove i način života. Biti tolerantan znači prihvatati druge i drugačije onakvim kakvi jesu. Biti tolerantan znači poštovati i uvažavati različitosti. U školskom okruženju moglo bi se reći da tolerancija podrazumijeva suživot u razrednoj zajednici. Razviti tolerantno ponašanje među 25 jedinki jednog odjeljenja i nije tako jednostavan zadatak kao što se na prvu možda čini, a upravo to je zadatak koji se stavlja pred učitelja onog dana kada primi novu generaciju prvačića. Koliko je tolerancija zapravo važna u školstvu govore i riječi neprevaziđene američke književnice i aktivistice Helen Keller, koja navodi da je tolerancija najviši nivo obrazovanja.
Evidentno je da iz godine u godinu u školu dolaze generacije šestogodišnjaka koje su sve više naviknute na komociju u svakom obliku. Roditelji se od djetetovog rođenje trude da udovoljavaju svakoj njihovoj želji, pa su djeca najčešće od ranog djetinjstva naviknuta da dobiju sve što žele. To je vidljivo na broju igračaka u domovima, koji je u većini slučajeva izvan svih granica normale. I dok brdo igračaka u uglu sobe raste, djeca su sve nesposobnija da se igraju, i sama i s vršnjacima. Jedino što još uvijek zaokuplja dječiju pažnju su tableti, pametni telefoni i u manjoj mjeri televizori, a sadržaji na tim okupatorima pažnje sve su drugo osim dobri i poticajni za razvoj djeteta u bilo kojem smislu, pa i u smislu učenja i razvoja tolerancije.
Broj djece u porodicama također je sve manji, pa je skoro svako drugo dijete u odjeljenju zapravo jedinac. Nerijetko su oni posebno obasuti pažnjom i nisu naviknuti da tu pažnju dijele s drugima. Današnja djeca imaju i neku svoju rutinu, koja je prilagođena njima, i zapravo su u većini slučajeva centar porodičnog univerzuma. Stoga kada krenu u školu nastaje problem jer očekuju da će se i nastavni proces i učitelj i vršnjaci prilagoditi upravo njima. A zapravo polaskom u školu iznenada prestaju biti centar univerzuma, sreću se s drugima, drugačijima i treba da nauče da dijele, da se prilagođavaju, da podnose, jednom riječju – da tolerišu.
Nekad ranije, kad su porodice imale po troje, četvero, pa i petero djece i kad su ona bila jedna drugom do uha, sama su se učila toleranciji. Čak i kada u porodici nije bilo više od dvoje djece, rasla su s vršnjacima iz ulice, igrajući se od jutra do mraka baš na ulici. Rastući tako, okružena drugom djecom, prirodno su postajala socijalna bića i sazrijevala, bila mnogo spremnija za polazak u školu nego današnja djeca. Sada, s dolaskom u školu, dijete upoznaje učiteljicu i svoje vršnjake i često je to prva sredina gdje se treba prilagoditi većini, a ne većina njemu, gdje se upoznaje s pravilima i normama ponašanja, upoznaje potrebe i navike drugih. Škola je često prvo mjesto gdje se sreću s obavezom tolerisanja drugog i drugačijeg.
Nakon određenog perioda u prvom razredu, učiteljice i učitelji često dolaze do zaključka da su đaci u velikoj mjeri usvojili pravila ponašanja, ali ih ne poštuju. Nailazimo na djecu koja po svaku cijenu žele da kažu ono što im je na umu i to usred učiteljevog izlaganja. Ne sprečava ih ni neverbalni znak očima ili rukom koji ih upućuje na to da će uskoro dobiti riječ. Osim toga, mnogima nije dovoljno da kažu to što žele, nego šeću po razredu jer žele biti na mjestu predavača kada govore, nerijetko učitelja vuku za rukav jer samo tada, kada su sve aktivnosti obustavljene i kada učitelj više ne priča – postaju dijelom zadovoljni jer su u centru pažnje. Šta raditi kada u razredu imate više od pola ovakvih đaka?
Osim potrebe učenika za dominacijom, učiteljice se danas sreću s još jednom zanimljivošću – djeca u prvom razredu frcaju činjeničnim znanjem, ali teško uspostavljaju komunikaciju s vršnjacima, sve češće pretjerano reaguju na svaku za njih neugodnu situaciju, poput gubitka u igri, obaranje sveske, pomjeranja pernice, uzimanje gumice... Sve to povod je za sukob i ne mogu istrpjeti deset minuta s vršnjacima bez neprimjerene reakcije. Svaka izgovorena riječ ili dodir mogu biti predstavljeni kao neka vrsta nasilja. Dakle, djeca sve manje tolerišu i sve više očekuju da će se cijeli svijet vrtjeti oko njih. U školskom okruženju to podrazumijeva prilagođavanje sve djece u odjeljenju pojedincu i svi to očekuju za sebe.
Slična situacija je i s novijim generacijama roditelja. Analizirajući diskusije na roditeljskim sastancima i razgovore na informacijama, shvatam da su roditelji misle kako je učiteljica tu da bdije nad njihovim djetetom svaki djelić sekunde dok je ono u školi, da se pobrine da mu ništa ne nedostaje, da je sretno i zadovoljno, da sjedi gdje želi i da pazi da ga niko prilikom prolaska ne okrzne. Učiteljica treba da se pobrine da je njihovo dijete prvo u igri, da je vođa tima, da je glavno na priredbi, da mu nikad nije dosadno, da mu je sve zanimljivo i da kada dođe kući nema ni na šta da se požali. Posebno su poražavajuća pitanja koja djeci postavljaju po povratku iz škole – umjesto nekadašnjih: kako si se proveo, jesi li s kim podijelio užinu ili s kime si se igrao, današnja pitanja po povratku iz škole često glase: je li te ko dirao, je li ti ko šta rekao ili je li ti ko šta uzeo? Učiteljice ovo saznaju iz poruka koje dobiju od roditelja. Jednom prilikom čitam tako poruku od roditelja i pitam se gdje sam ja bila kada je vjerovatno Brus Li pretukao dijete koje se meni požalilo da ga je drugar gurnuo i povukao za majicu. Tako je bar djelovala poruka.
Vođena svim ovim događajima, a ne želeći samo nijemo posmatrati, nedavno sam na roditeljskom sastanku odlučila uraditi radionicu za roditelje na temu Tolerancija – najviši nivo obrazovanja. Radionica je urodila plodom, povratna informacija bila je da roditelji više neće ni dolaziti na roditeljske sastanke kad tamo moraju nešto raditi ili pisati.
U razgovoru s kolegicama i kolegama utvrdila sam da su svi detektovali ove probleme, ali da niko nema rješenje. Većina prosvjetnih radnika, ali i roditelja, smatra da je problem to što djeca previše vremena provode gledajući u mobitele, računare, televizore... Kako su učitelji već ispratili prve generacije djece koje su od rođenja prikovane uz tehnologiju, predmetni nastavnici tek dočekuju ove generacije i pokazuju iskrenu zabrinutost. No, nije kriva samo tehnologija, krivi smo dijelom svi: sistem vrijednosti je iskrivljen, poštovanja među ljudima sve je manje, a i onih koji su dostojni tog poštovanja.
Kroz sve ove negativne promjene u odgojno-obrazovnom sistemu učiteljice i učitelji uglavnom prolaze sami i snalaze se kako znaju i umiju. Postoje edukacije za njih koje su sjajne sve dok se ne vrate u razred i ne uvide da je malo šta od naučenog zapravo moguće provesti u praksi.
Uz dužno poštovanje prema školskim pedagozima i kadrovima koji učestvuju u edukaciji nastavnika, ti ljudi nisu direktni sudionici nastavnog procesa, više su posmatrači/analitičari, i dok oni pričaju – sve je lahko rješivo i rad sa djecom je blagoslov i utopija. Edukacije se često svode na to da učitelji iznesu svoje probleme, razmijene iskustva i zajednički zaključe da ne mogu naučiti svako dijete, da ne mogu popraviti stanje u učionici u mjeri kako se nekada moglo jer je previše faktora izvan škole koji utiču na cjelokupnu ličnost djeteta. Na kraju obično dobijemo, možda nekom koristan, ali za mene poražavajući savjet: Ne dajite toliko sebe!
Suština je zapravo u tome da su nastavni planovi pretrpani, đaci preopterećeni i učiteljice moraju krasti od nekog predmeta kako bi provele vježbice koje pomažu djeci da razviju tolerantno ponašanje. Učiteljice i nastavnice bačene su u vatru i kombinuju savremene metode i tradicionalno obrazovanje kroz koje su one prošle, a žude za reformom obrazovnog sistema, za promjenama koje će donijeti dobro našoj djeci. Naime, naše školstvo nije doživjelo nijednu istinsku analizu niti promjenu koja je potrebna. Prepisivanje obrazovnih sistema drugih zemalja nije ono što nam treba. Nametanje promjena bez prethodne analize i pripreme nastavnika također nije rješenje. Prosvjetni radnici bili su naviknuti da se pred njih servira neka inovacija, a oni, kao bačeni u vodu, sami uče u tim promjenama da plivaju. Izgleda da smo plivajući dobro zamutili vodu i pretvorili je u živo blato u koje sve više tone naš odgojno-obrazovni sistem.
