Jedna od osnovnih karakteristika takozvanih progresivnih škola jeste sloboda koja se đacima daje u smislu komunikacije na času – od njih se ne traži da sve vrijeme sjede mirno, niti da nijemo slušaju predavanje nastavnika, odnosno da samostalno i bez riječi rade ono što im se zada. Nastavnici koji žele raditi na ovaj način svoje prakse temelje na radu švicarskog psihologa Jeana Piageta, autora teorije o dječijem razvoju, prema kojoj je interakcija među vršnjacima ključna za društveni razvoj djeteta, ali i za sam proces učenja. On je smatrao da djeca tek pasivno primaju znanje kada su za edukaciju zaduženi odrasli. S druge strane, kada postavljaju pitanja svojim vršnjacima i s njima raspravljaju o gradivu – postaju aktivno uključeni u proces učenja. Za Piageta je ovaj momenat aktivnog učestvovanja predstavljao način da se istinski nauči nešto novo.
Većina nastavnica zainteresovana za ovakav način rada pokušat će formirati grupe za diskusiju kako bi djeca učila jedna od drugih. Ali, često će se u njima povesti razgovor o drugim stvarima, kao naprimjer Fortniteu ili Lizzo. Skrenut će se s teme, nivo buke u učionici naglo će porasti, a negdje će izbiti i svađa, pa je pitanje da li je moguće išta naučiti u ovakvim uslovima.
Grupa britanskih istraživačica odlučila je sakupiti i analizirati sve studije koje su do sada objavljene na temu učenja kroz vršnjačku interakciju, bilo da se radi o diskusijama ili zajedničkom radu na nekom zadatku u grupama od dva, tri ili četiri đaka. U obzir je došla 71 studija, što bi značilo oko sedam hiljada djece i tinejdžera, većinom iz SAD-a i Velike Britanije. Zaključak do kojeg su došle jeste da je Piaget djelimično imao pravo, a djelimično nije. Đaci, naime, bolje uče kada surađuju jedni s drugima, nego kada se sami bore s nekim zadatkom ili novim gradivom. S druge strane, najefikasniji način učenja, prema podacima iz ovih studija, jeste jedan-na-jedan s nastavnicom.
Odlično, ali koliko nastavnika ima luksuz raditi pojedinačno sa svakim djetetom? Ne bismo trebali posmatrati rad u grupi kao gubljenje vremena. U razgovoru je ključ učenja jer samostalni rad na zadatku jednostavno nije toliko učinkovit u procesu učenja, cijeni Harriet Tenenbaum, profesorica psihologije na univerzitetu Surrey i istraživačica na studiji.
Rad u grupi, prema rezultatima ovog istraživanja, koristan je za djecu svih uzrasta, od četverogodišnjaka do onih koji završavaju srednju školu. Isto tako, grupe od tri ili četiri đaka jednako su efikasne kao i parovi, iako je većina studija u obzir uzimala rezultate rada u parovima. Kada je rod u pitanju, iste rezultate imali su i dječaci i djevojčice. Bitno je napomenuti da se najbolje uči kada grupa đaka ima jasne smjernice o čemu bi trebalo da se razgovara, kao što su vježbe donošenja odluka ili razumijevanja stava drugih učenika i učenica u grupi. Ukoliko đacima tek kažemo da rade zajedno ili razgovaraju o nečemu, učenje neće biti najoptimalnije jer će se oni tada najčešće odlučiti na ponavljanje svojih stavova. Jasne instrukcije će ih natjerati da debatiraju i pregovaraju, što će pomoći u razjašnjavanju nesporazuma i produbljivanju postojećeg znanja.
Autorica ovog članka Jill Barshey smatra da je potrebno provesti mnogo detaljnije istraživanje o radu u grupama, jer nemamo podatke o efikasnosti ove metode kada postoje grupe u kojima neki đaci dominiraju, niti u kojim uslovima trebamo organizirati učenje u grupama. Problem je i što je većina ovih istraživanja provedena van nastave, pod kontroliranim uvjetima, u kojima su đaci imali predznanje na određenu temu.
Profesorica Tenenbaum smatra da grupni rad treba koristiti kao jednu od metoda podučavanja, ali ne i jedinu. Prema njenom mišljenju, trebamo odvojiti 5 do 10 minuta na rad u grupi, nakon što je nastavnica cijelom razredu predstavila gradivo. U tom slučaju rad u grupi za cilj bi imao utvrđivanje gradiva.
Sljedeći korak je istražiti kako ovaj način rada funkcionira na licu mjesta – u učionici.
Jako je teško provoditi studije u učionici, dodaje Jill Barshey i zaključuje da u mnogim školama to remeti nastavni proces isto kao i priča na času.
Izvor: The Hechinger Report: The science of talking in class
