Isaac Asimov definira naučnu fantastiku kao granu književnosti koja se bavi reakcijom ljudskih bića na promjene u nauci i tehnologiji. Reakcija ljudskih bića u Bosni i Hercegovini na te promjene ima sasvim druge konotacije od onih na koje je mislio Asimov – kod nas se tehnološka dostignuća (zlo)upotrebljavaju za formalno ispunjenje uslova za akademsko napredovanje.
Zakonom propisani uslovi za akademsko napredovanje u BiH
Okvirni zakon o visokom obrazovanje BiH propisao je uslove koje treba da ispunjava akademsko osoblje na visokoškolskim ustanovama u BiH kako bi steklo pravo na izbor u jedno od nastavničkih ili saradničkih zvanja. Za izbor u zvanje vanrednog profesora jedan od uslova je objavljena knjiga, za zvanje redovnog profesora najmanje dvije objavljene knjige. U Okvirnom zakonu nije definirano šta se podrazumijeva pod objavljenom knjigom, nego je to prepušteno nižim nivoima vlasti.
Zakon o visokom obrazovanju Republike Srpske tako dalje precizira da objavljena knjiga podrazumijeva naučnu knjigu, monografiju ili univerzitetski udžbenik. Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo puno je precizniji i kaže da se pod objavljenom knjigom u smislu ovog zakona podrazumijeva tematski cjelovit i kompaktan recenziran naučni, stručni ili umjetnički sadržaj u štampanoj ili elektronskoj formi koji: a) tematizira određenu oblast; b) nikada prije nije bio publiciran; c) je katalogiziran; d) je putem biblioteke organizacione jedinice i visokoškolske ustanove dostupan studentima i akademskoj zajednici. To je ujedno i najdetaljnija definicija u odnosu na sve druge zakone u BiH.
Zakoni o visokom obrazovanju Zeničko-dobojskog i Tuzlanskog kantona (neko od njih je prepisivao od onog drugog) ne daju definiciju objavljene knjige, nego se pod publikacijom podrazumijeva objavljena naučna knjiga, naučna monografija, univerzitetski udžbenik ili umjetnička knjiga (roman, zbirka pripovjedaka i sl.). Nakon toga navode se dodatni uslovi za domaće publikacije (jer se za strane publikacije valjda podrazumijeva da su savršene i da u njih ne treba sumnjati): Domaće publikacije pisane na službenim jezicima konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine moraju zadovoljavati slijedeće uvjete: a) da je publikacija objavljena u punom obimu; b) da je recenzirana od strane stručnih osoba za oblast na koju se publikacija odnosi, što podrazumijeva najmanje dva recenzenta izabrana u naučno-nastavna zvanja, na istoj ili srodnoj naučnoj oblasti; c) da je postupak katalogizacije izvršen po međunarodnim standardima (ISBN i ISSN).
Hercegovačko-neretvanski kanton/županija malo je kritičnija prema stranim publikacijama, pa u svom zakonu kaže da se pod publikacijom podrazumijeva objavljena knjiga, monografija, univerzitetski udžbenik ili umjetnička knjiga. Publikacija mora biti recenzirana od stručnih lica iz područja na koje se publikacija odnosi. Publikacija mora biti katalogizirana po međunarodnim standardima (ISBN i ISSN). Unsko-sanski kanton nema definiciju ni knjige ni publikacije. Valjda se u Bihaću podrazumijeva šta je to knjiga. Srednjobosanski kanton u svom zakonu daje sličnu definiciju (opet samo domaće) publikacije, uz preciziranje recenzije: (...) da je publikaciju recenzirala osoba stručna za područje na koje se publikacija odnosi, što podrazumijeva najmanje jednog recenzenta u zvanju akademik ili najmanje dva recenzenta u sveučilišnim nastavničkim zvanjima s matičnih ili srodnih znanstvenih područja.
Statuti bh. univerziteta vjerovatno još detaljnije opisuju kakve sve uslove treba da ispunjava neko izdanje da bi se moglo smatrati knjigom relevantnom za izbor u zvanje vanrednog ili redovnog profesora. Za pisanje knjiga docentima je ostavljeno pet godina, dok vanredni za dvije knjige na raspolaganju imaju šest godina, što je valjda dovoljno da se napiše i objavi neka publikacija koju će komisija za napredovanje prihvatiti kao validnu referencu.
Meni se žuri, nemam knjigu, ne želim reizbor!
Svi nabrojani zakoni ostavljaju mogućnost još jednog ponovnog izbora u isto zvanje akademskog osoblja koje ne ispuni sve zakonom tražene uslove, uz mogućnost napredovanja čim se ti uslovi steknu, ne čekajući da istekne period izbora. Međutim, sujeta, želja za većom platom ili ambicije imenovanja na funkcije rezervirane za redovne profesore često su razlog da se traži prečica do ispunjenja uslova.
Internetom odavno kruže i satirične definicije akademskih zvanja, po kojima je:
Docent: Mitsko biće – niti je čovjek, niti je profesor. Osoba koja pristaje da za mnogo manje novaca radi dva puta više od profesora, uglavnom zbog toga jer ništa drugo ne zna. Prestar je za emigraciju. Voli studente i rado ih obara.
Vanredni profesor: Prilično redovna pojava umanjenih fizičkih sposobnosti. Voli kontakte sa studentima i rado ih se sjeća. Počinje gomilati novac i moralno je najmanje stabilan.
Redovni profesor: Materijalno stabilizirana osoba najvišeg fakultetskog ranga. Govori nekoliko stranih jezika od kojih neke nikada nije čuo što dokazuje da sve zna. Piše knjige koje su zastarjele desetak i više godina i ponosi se njima. U pravilu nema kontakata sa studentima osim prividnih.
U skladu s tim definicijama, koje nisu predaleko od stvarnosti, docenti baš i ne stignu iskoristiti svojih pet godina za pisanje knjige, pa se na razne načine dovijaju kako izdati knjigu koju će komisija za napredovanje prihvatiti kao validnu referencu. Česta je praksa, ne samo u BiH nego i širom svijeta, da se doktorska disertacija, koju u 99,99% slučajeva nije pročitao niko osim kandidata koji je napisao, mentora i revnosnijih članova komisije za odbranu (neki je samo ovlaš prelistaju ne bi li našli inspiraciju za pitanja na samoj ceremoniji odbrane), prepakuje u knjigu, odštampa i prihvati kao referenca za napredovanje. Pritom se gleda formalno ispunjenje uslova: da postoji izdavač koji će za knjigu pribaviti ISBN, da se nađu sredstva za štampanje (tu obično uleti neko ministarstvo koje pod finansiranjem nauke podrazumijeva upravo samo štampanje knjiga ili kotizacije za konferencije) i da se nađu odgovarajući recenzenti koji će dati svoje mišljenje o novoj formi odbranjene disertacije.
Osim u Kantonu Sarajevo, gdje zakon jasno kaže da knjiga nikada prije nije bila publicirana, ovakva praksa je sasvim legalna i prihvatljiva. U kantonima koji zakonom razdvajaju domaće od stranih publikacija, odnosno one koje su pisane na stranim od onih na konstitutivnim jezicima, nisu potrebne ni recenzije ako je knjiga/disertacija napisana na nekom stranom jeziku. Da li se pod stranim jezicima smatraju crnogorski, hrvatski iz Hrvatske i srpski iz Srbije, ta procjena se valjda ostavlja komisiji za napredovanje.
Alien vs. Predator
Naslov naučnofantastičnog filma iz 2004. godine nekako se dobro uklapa u ovu priču, jer su glavni protagonisti stranci (Aliens) koji bi da objave knjige, i predatorski izdavači (za koje će se kasnije ispostaviti da su i oni ustvari stranci). Izraz predatorski izdavač opisuje izdavačke kuće koje e-mailovima vrbuju autore da uz plaćanje određene naknade štampaju materijale koji nisu prošli obaveznu provjeru kvaliteta, odnosno recenziju. Do 2017. postojala je takozvana Beall's List of Predatory Publishers koju je redovno ažurirao Jeffrey Beall sa University of Colorado, ali je uklonjena s interneta nakon pritužbe jedne od izdavačkih kuća s liste.
Predatorski izdavači šalju e-mailove autorima objavljenih naučnih radova ili doktorantima koji su svoje disertacije na neki način učinili javno dostupnim, bilo na vlastitoj web-stranici, bilo u repozitoriju univerziteta. Ti repozitoriji sve više postaju popularna i poželjna praksa koju potiču upravljačke strukture naših univerziteta kako bi popravile rang svojih institucija na Webometrics listi.
Poznat je slučaj grupe šaljivdžija s Fakulteta organizacijskih nauka Univerziteta u Beogradu koji su htjeli raskrinkati predatorski časopis iz Rumunije. Časopis je objavljivao sve što mu pošaljete, bez recenzije i bez da iko pogleda šta je u članku napisano. Jedini uslov za objavljivanje bilo je plaćanje naknade koja se kretala od nekoliko stotina do nekoliko hiljada eura. Članak pod naslovom čiji bi prijevod s engleskog glasio Evaluacija transformativne hermeneutičke heuristike za obradu slučajnih podataka objavljen je 2013. godine u časopisu Metalurgia International, a i danas se može naći na internetu. Pored fotografija autora obrađenih u Photoshopu, s lažnim brkovima i perikama, u članku su najzanimljivije reference poput [18] Silja, P. Pronalazac. Odgovoran zadatak. in M. Meraklija, T. Luftika (eds.) Mikijev zabavnik, no. 1233 pp. 19-21, 2000.
To nije bilo prvo raskrinkavanje lažnih izdavača. Još 2005. godine na Massachusetts Institute of Technology napravljen je računarski program za generiranje lažnih radova iz oblasti računarskih nauka koji sadrže besmislen tekst, ali neupućenom čitaocu izgledaju kao sasvim ozbiljno istraživanje visokog nivoa stručnosti. Ti automatski generirani tekstovi uspjeli su prevariti i organizatore jedne konferencije u Orlandu. Software se više ne može koristiti online, ali primjeri i videosnimci izlaganja tih radova na konferencijama i dalje se mogu naći na adresi: https://pdos.csail.mit.edu/archive/scigen/, ali se ne mogu generirati novi tekstovi.
Koristeći isti algoritam, i dalje je dostupan online generator lažnih kvazinaučnih članaka iz oblasti matematike, na adresi: http://thatsmathematics.com/mathgen/.
Radoznalost je ubila mačku
Bez radoznalosti nema naučnika. Bez empirijskih istraživanja i eksperimenta nema naučnih rezultata. Iz puke radoznalosti i sâm sam nedavno pokušao testirati jednu izdavačku kuću kojoj sam još prije sedam godina poslao svoju disertaciju da je objave kao knjigu. Sve je počelo e-mailom kojim me obavještavaju da su pronašli moju disertaciju na internetu, da im se učinila zanimljivom i da bi je oni rado objavili kao svoje izdanje. Njihovim riječima, kako su disertacije već prošle strogu kontrolu komisije za odbranu, nema potrebe za dodatnim recenzijama. Ponuda je bila primamljiva jer će oni besplatno odštampati i poslati mi jedan primjerak, a dodatni primjerci moći će se kupiti preko online knjižara poput Amazona. Čak su obećavali i royalties, odnosno plaćeni procenat za svaki prodani primjerak. Kako nema zakonske obaveze da se strana izdanja recenziraju, takva knjiga bila je sasvim prihvatljiva referenca za napredovanje. Doduše, od isplate procenta od prodatih knjiga nije bilo ništa jer je za sedam godina prodata samo jedna, a nema isplate u kešu, nego se zarada može iskoristiti za kupovinu drugih knjiga kod istog izdavača. To je, naravno, pisalo sitnim fontom u uslovima izdavača.
Ta izdavačka kuća u međuvremenu je promijenila nekoliko imena i nastavila je sa slanjem e-mail poruka s ponudama za izdavanje svega i svačega, ne više samo disertacija. Kad su me nedavno na sjednici Senata Univerziteta počeli ubjeđivati da je taj izdavač renomirana izdavačka kuća, da kod njih nije lako objaviti knjigu, da imaju svoje renomirane recenzente, odlučio sam da uradim jedan eksperiment. Znao sam da se igram s vatrom, ali radoznalost je jača od opreza.
Prvo sam pomoću Mathgen algoritma napravio desetak kvazinaučnih radova. Kao autore radova stavio sam sebe, naravno, zatim nekoliko svojih kolega s univerziteta, a da sve učinim zanimljivijim, dodao sam da su koautori bili glavni lik iz serije Silicon Valley Richard Hendrix i poznati pisac Douglas Adams, autor kultne naučno-fantastične knjige Autostoperski vodič kroz galaksiju. Trebalo mi je samo nekoliko minuta da generiram lažne radove, da ih sve sastavim u jednu datoteku i dodam predgovor. U predgovoru sam napisao kako je to zbornik radova s radionice održane u Vranduku 30. 10. 2019. godine, na kojoj su renomirani istraživači predstavili svoje naučne radove. Svemu tome dodao sam naslov čiji prijevod s engleskog glasi Algebarske osnove softverskog inženjerstva i poslao renomiranom izdavaču kod kojeg nije lako objaviti knjigu.
Na adresi https://www.lap-publishing.com/cover_playgrounds izaberete jedan od tri ponuđena jezika (engleski, ruski ili turski) i zabava može početi.
Trebalo je otprilike 24 sata da dobijem odgovor e-mailom da je dokument koji sam poslao pisan prilično sitnim fontom i da će nakon smanjivanja na format knjige biti teško čitljiv. Ponudili su da (za naknadu) oni sami prepakuju dokument u tekst s krupnijim fontom, ali sam im odgovorio da meni ne smeta što će tekst biti sitan. Već sutradan stiže novi e-mail kojim me obavještavaju da su prihvatili moju knjigu za objavljivanje i da se trebam opredijeliti koliko primjeraka treba odštampati jer će od toga zavisiti cijena knjige u prodaji. Dakle, nema više besplatnog primjerka, sad treba da se plati prije štampanja. Pogledao sam malo ugovor o uslovima izdavanja – također su ga poslali na e-mail – u kojem stoji da izdavačka kuća, koja se reklamira kao da ima sjedište u Saarbrückenu u Njemačkoj, ustvari ima sjedište u Rigi u Latviji i da se na odredbe ugovora o izdavanju odnose zakoni Latvije?!?
Nakon što sam im javio da mi ne treba više od jednog odštampanog primjerka, poslali su mi predračun za uplatu troškova štampanja tog jednog primjerka, uvećanu za troškove poštarine, koji su otprilike duplo veći od standardne DHL tarife za slanje iz Njemačke... Vjerovatno zato što se ne šalje iz Njemačke, nego iz Latvije. Kako nisam odmah izvršio uplatu, prvo su mi poslali zahtjev za prijateljstvo na LinkedIn mreži, svakodnevno slali e-mail poruke, a nakon nekoliko dana zvali su me i telefonom da mi kažu kako su oduševljeni mojom knjigom i da jedva čekaju da bude odštampana i da me pitaju kad više namjeravam izvršiti uplatu. Nakon uplate, knjigu su zaista odštampali, poslali i postavili je na nekoliko online knjižara, pa tako moj lažni zbornik još lažnijih radova sada možete kupiti na www.amazon.com (.de, .es., .ru, .ca), www.morebooks.de, www.morebooks.org, www.adlibris.com, wwwatalanda.com, i ko zna koliko još internet-servisa za prodaju knjiga.
Od slanja rukopisa do prihvatanja knjige za štampanje i ponude za popust prilikom narudžbe proteklo je 38 sati. Rukopis sam poslao u srijedu navečer, u 20:25 h, ponuda s cijenom stigla je u petak u 10:30 h. U ponudi na online knjižarama bila je već u ponedjeljak u podne, a od uplate do isporuke pošti je trebalo oko deset dana. Ovaj opasni eksperiment pokazao je da od ideje za knjigu do elektronske verzije s ISBN brojem možete doći za tri radna dana, a ako vam treba i odštampani primjerak – računajte na još desetak dana čekanja.
Da ne biste trošili novac na kupovinu ove naučne fantastike koju bih u većini kantona sasvim legalno mogao zloupotrijebiti kao referencu za napredovanje, donosim ovdje nekoliko naslova iz te knjige. Naslove je generirao algoritam Mathgen, a u slobodnom prijevodu s engleskog jezika na kojem je knjiga odštampana glase:
- Multiplikativni, slobodni, super-prirodni potprstenovi i linearna algebra
- Metode reverzibiliteta u univerzalnoj topologiji
- O proračunu hiperboličkih, kvazistabilnih politopa
- Mongeova konjektura
- Dedekindova konjektura
- Lijevo-prosti, super-skoro uvijek nepomirljivi Shannon moduli i napredna mikrolokalna aritmetika
- O kanoničkim euklidskim homeomorfizmima
- O opisu pod-glatkih, ko-algebarskih sistema
Ako bi komisija za izbor u zvanje samo pogledala ovakve naslove, odmah bi joj bilo jasno da se radi o besmislicama, ali nisam baš siguran da sve komisije na svim fakultetima u BiH čitaju dostavljene reference uz prijave na konkurse. A trebale bi.
Šta na sve to kaže izdavač?
Stranica najčešće postavljanih pitanja (FAQ) na web-portalu izdavača sadrži nekoliko zanimljivih izjava.
Kažu da su svjesni kritika prema njima koje se mogu pronaći na internetu. I da ih se ne stide.
Savjetuju skepticima da, prije čitanja tekstova u kojima ih kritikuju, provjere datum, jer su velike šanse da su podaci stari, zastarjeli i lažni. Kažu da su se jako promijenili, da više ne rade ono za šta su ih optuživali (da su kupili članke s Wikipedije i objavljivali ih kao knjige?!?), te da su čak izabrali i novo ime za izdavačku kuću. To su radili dok su se zvali Alphascript Publishing i Betascript Publishing, ali to više ne rade. Časna pionirska.
Dalje objašnjavaju zašto više ne šalju besplatne odštampane primjerke – zato što vode računa o zaštiti okoliša! Toliko su ekološki svjesni da više ne šalju besplatne primjerke, nego ih moraju naplaćivati.
Na kritiku da izdanja uopšte ne prolaze proces recenzije, pravdaju se da recenziranje nude kao Premium uslugu. Recenzentski odbor sastoji se (navodno) od poznatih stručnjaka iz različitih naučnih oblasti. Dodaju i da nema potrebe za recenziranjem magistarskih radova ili doktorskih disertacija jer su dovoljno kvalitetne za objavljivanje. Kažu da vjeruju u slobodu informacija i da svaki autor ima šansu da svoja istraživanja iznese na tržište bez ikakve cenzure.
Dalje navode da ne štampaju sve što im se pošalje, da su morali odbiti neke autore jer njihova djela nisu odgovarajuće referencirana, sadrže plagirani sadržaj ili, iskreno rečeno, gluposti.
Na kraju, meni stvarno nije jasno kako sam ih uspio obmanuti i poslati im običnu glupost, a oni su je prihvatili za štampanje. Moj eksperiment pokazao je da su nabrojane izjave o ekološkoj svijesti i razlozima promjene imena obične laži i da ovakve prevarante treba izbjegavati u širokom luku.
Ovaj tekst je upozorenje članovima akademske zajednice u BiH da ne nasjedaju na pozive koje im e-mailom pošalju ovakvi izdavači, a članovima komisija za izbor nastavnika u akademska zvanja da vode računa da im ne promaknu ovakva izdanja kao reference za napredovanje. Ne dopustite da fantastika postane naučna fantastika ili, još gore, da se podvaljuje kao nauka.
