Živimo u vrlo stresnom vremenu, na vrlo stresnom području i sve to ne čini dobro našem organizmu. Stres predstavlja odgovor organizma na povećane zahtjeve okoline. U ovom kontekstu govorićemo o takozvanom negativnom stresu (engl. distress), pri čemu ne smijemo zaboraviti da postoji i takozvani pozitivni stres (engl. eustress). Koja je razlika? Pozitivni stres doživljavamo kada se trebamo vjenčati ili dobiti dijete, izaći prvi put s osobom koja nam se jako sviđa – to su sve lijepe situacije, ali stresne. Negativni stres je onaj koji nastojimo izbjeći, a ako se često javlja i dugo traje – može dovesti do raznih zdravstvenih i psiholoških poteškoća. Primjeri za negativni stres su boravak u bolnici, saobraćajna nesreća, svađa s partnerom, česti problemi na poslu ili školi.
Škola je jedan od glavnih stresora za djecu. Poseban stres vezan za školu odnosi se na provjere znanja, ispitivanje i ocjenjivanje. Kada pitate učenice i učenike zašto su im ocjene bitne, često kažu zbog roditelja, kao i zbog upisa u srednju školu ili na fakultet. Ne znam jesam li ikad čula da je neko dijete reklo da mu/joj je bitno da zna kako je dobro savladao/la pređeno gradivo. Meni se čini kako smo negdje napravili ogromnu grešku i sada ne znamo šta da radimo.
U Pravilniku o praćenju, vrednovanju i ocjenjivanju učenika osnovnih i srednjih škola u Kantonu Sarajevo, objavljenom u Službenim novinama Kantona Sarajevo, broj 24/18, od 7. juna 2018. godine, članovi 10. i 11. regulišu usmeno i pismeno ispitivanje. Ukratko: dijete u toku dana usmeno smije biti ispitano iz najviše tri nastavna predmeta, odnosno iz dva ako taj dan ima i pismenu provjeru znanja. U toku sedmice učenik/ca smije imati najviše tri pismene provjere znanja.
Na početku godine na sjednici nastavničkog vijeća svake škole usvaja se plan pismenih provjera iz svih predmeta. Moguće su izmjene, ali u izuzetnim situacijama, i uz saglasnost direktora. Ovaj pravilnik je tolerantniji od prethodnog po pitanju broja pismenih i usmenih provjera u jednom danu, odnosno sedmici.
Donošenje ovog i većine drugih pravilnika kojima se regulišu različite aktivnosti u obrazovnom radu obično se dešava na sljedeći način: Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo šalje prijedlog pravilnika školama i sindikatu, koji svoje komentare na njega mogu dostaviti u nekom vremenskom roku, pri čemu često nema značajnih razlika između prijedloga i završnog dokumenta. Dakle, predloženi komentari rijetko se usvajaju. Ovakvom praksom jedino se postiže da nastavnici i stručni saradnici u školama dostavljaju sve manje komentara na te prijedloge jer se stiče dojam da, koliko god truda uložili u promišljanje o predloženom tekstu, ne mogu ništa promijeniti. Taj fenomen zove se i naučena bespomoćnost, odnosno pasivnost u situacijama u kojima bismo mogli promijeniti negativan ishod, ali smo prethodno naučili da je on neminovan bez obzira na naš trud.
U praksi sve izgleda malo drugačije jer djeca mole da ih nastavnici ne pitaju ni usmeno ni pismeno, iz raznih opravdanih i neopravdanih razloga. Vrlo često, vjerovatno češće nego bismo trebali, mi i promijenimo početni cilj nastavnog časa u neki drugi na molbu učenika, čime stvaramo ozbiljan problem, jer – ako smo nešto potvrdili na sjednici nastavničkog vijeća i stoji na službenoj stranici škole – kako to sada promijeniti?
Naravno da je planiranje pismenih ispita korisno u nekim situacijama, npr. kada nastavnik/ca ne poštuje osnovne pedagoške zahtjeve, pa često kažnjava dječije ponašanje uzvikom: Sklonite sve sa klupe! Izvadite dvolisnicu, pišete test! Pravila i služe da bismo se zaštitili od onih koji se vode ličnim normama. Ali, je li moguće u takvoj dinamici odnosa nastavnik–učenik–razred biti fleksibilan? Da li je uopće dozvoljeno biti fleksibilan? Ili je rigidnost u školi bolja? Ako ništa, izgleda da je to sigurnija opcija.
Kako ovo rigidno planiranje koristi djeci? Imamo plan koji će prvi učenici pokušati prekršiti kad im bude odgovaralo, imamo vrlo česte i iznenadne promjene nastavnog kalendara samog ministarstva, da ne spominjem individualne faktore, kao naprimjer kada se nastavnik/ca razboli. Pritom se zna desiti, a o čemu ste mogli čitati u drugim tekstovima Školegijuma, da nastavnik želi upisati djetetu treću ili četvrtu peticu, ali ne može jer nije dozvoljeno toliko ocjena upisati u dnevnik na isti datum.
I meni se dešavalo da mi učenici kažu kako bi rado odgovarali na dan kad su već odgovarali maksimalan broj predmeta, pa da upišem neki drugi datum. Ali ne smijem upisati drugi datum jer bih, u slučaju inspekcije, morala platiti kaznu. I dalje je forma rigidna, makar i ako je protiv samog učenika radi kojeg je i ustanovljena.
Pomažemo li ovim pravilima djeci? Izbjegavanjem svakodnevnog stresa pravimo im trenutno olakšanje, ali dugoročno stvaramo veliku štetu u njihovom razvoju. Otpornost na stres (engl. resilience, što nije adekvatno prevedeno, te se koristi pomalo nezgrapan termin rezilijencija) veoma je važan segment života jer nije moguće vječno živjeti pod staklenim zvonom. Prije ili kasnije bićemo izloženi stresorima. Ako nismo naučili kako da se adekvatno suočavamo s njima, sasvim sigurno će na nas uticati negativno. Stoga je potrebno da djecu od ranog uzrasta učimo kako da se uspješno suočavaju sa stresom. Ključ je upravo u samom suočavanju i istovremenoj edukaciji kako da lakše prevladaju stres. Ako djeci izuzmemo svakodnevne i očekivane stresore iz okruženja – kako da očekujemo da se nauče nositi sa znatno jačim stresorima poput eksternih matura koje se sastoje od tri pismene provjere u dva dana, koje obuhvataju nekoliko godina školovanja... Kako da se nose s upisom u srednju školu, s višednevnim iščekivanjem i provjeravanjem preliminarnih rang-listi, s internom evaluacijom koja je stresna iako je anonimna, maturskim ispitom u gimnazijama, prijemnim ispitom na fakultetima... Da ne nabrajam dalje.
Ono što bi se možda moglo uraditi jeste da se svi sudionici nastavnog procesa aktivnije posvete edukaciji učenika i učenica o uspješnim strategijama suočavanja sa stresom, i to od prvog razreda osnovne škole, kroz časove odjeljenske zajednice ili na neki drugi način. Postoji mnogo psiholoških tehnika za koje djeca nikad nisu čula, a koje bi im bile jako korisne, ne samo u školi. Neke od njih su: tehnika rješavanja problema, tehnika donošenja odluka, razne tehnike umirivanja u stresnim situacijama, učenje kako da se fokusiramo na problem, a ne na emocije koje su nas preplavile, emocionalna kontrola, pravilna organizacija vremena... Učenici i učenice kojima predajem psihologiju u trećem razredu gimnazije kažu da su im neke od nabrojanih tehnika, koje stignemo proći tokom nastave, pomogle pri određenim problemima i da žale što ih nisu ranije naučili, čak u osnovnoj školi. Zamislite da smo ih ovim tehnikama učili ranije u školi! U tom slučaju dugoročno bismo razvijali potrebne vještine i gradili zrelije i zadovoljnije ljude koji bi se znali uspješnije izboriti s raznim oblicima stresora. A onda je svejedno koliko pismenih provjera djeca imaju u sedmici!
Negdje smo se, tokom godina, svi izgubili u postavljanju adekvatnih ciljeva obrazovanja, a trebali bismo se početi polako fokusirati na zaista važne ciljeve... Dok nije prekasno.
