Univerzitetska profesorica Lamija Tanović nedavno je ocijenila da nastavnici nisu dovoljno spremni za poziv kojim se bave, te da ne posjeduju potrebno znanje i kompetencije. Pandemija COVID-19 pokazala je da je većina kadra nespremno dočekala online nastavu i upotrebu novih tehnologija. Istaknut je i problem što se obrazovanju ne pridaje važnost u društvu u cjelini, čemu u prilog idu mnoge afere u vezi s kupovinom diploma. Sve što je navedeno je tačno, bez obzira na to da li se odnosi na nastavnike koji rade ili one koji se tek obrazuju za ovu profesiju. Međutim, konstantno se zanemaruje činjenica da se nastavnici stalno educiraju na seminarima i webinarima u organizaciji pedagoških zavoda. Mnogo je i onih koji prisustvuju obukama u organizaciji nevladinih organizacija ili u inostranstvu, privatno plaćaju učešće, pokušavajući svoje kompetencije podići na viši nivo. Tu su i oni koji u praksi postižu izuzetne rezultate, ali ih obrazovni sistem ne prepoznaje kao značajan resurs, a mnogo bismo mogli naučiti od njih.
Dakle, uzalud mnoštvo certifikata i potvrda o edukaciji u dosjeima nastavnika kad nisu u mogućnosti da primjenjuju to znanje ili ga prenesu drugim kolegama i kolegicama. Istovremeno – zalud znanje, kompetencije i vještine ako nemate tehničkih mogućnosti da nastavnik primijeni znanje i prenese ga đacima.
Za realizaciju projektne nastave, servisnog učenja, primjenu STEM-a potrebni su odgovarajući resursi, koje škole nemaju. Ili se očekuje da to sve nabave nastavnice?
Izvođenje nastave bazirane na ishodima učenja uz upotrebu savremenih metoda u direktnoj je vezi s nastavnim planovima.
Za primjenu znanja o podršci dječijem rastu i razvoju, posebno djece s poteškoćama u razvoju, u nastavnom procesu treba osigurati mnogo individualnih sredstava.
Dodamo li tome i činjenicu da ćemo u mnogim sredinama naići na otpor prema nečemu novom i na etiketiranje inovativnih nastavnika da pametuju, problem postaje još složeniji.
Ustvari, mi nemamo sistem, već skup obrazovnih politika u kantonima i onu u Republici Srpskoj.
Na nivou Bosne i Hercegovine imamo Agenciju za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje kao samostalnu upravnu organizaciju. Nadležna je za uspostavljanje standarda znanja i ocjenjivanje postignutih rezultata, razvoj zajedničke jezgre nastavnih planova i programa i druge stručne poslove u oblasti standarda znanja i ocjenjivanja kvaliteta. Njena misija je doprinijeti kvalitetu obrazovanja u BiH.
Na nivou Federacije BiH imamo ministarstvo obrazovanja i nauke, a u Republici Srpskoj ministarstvo prosvjete i kulture. Ona imaju nadležnost stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnog osoblja.
Kantonalna ministarstva obrazovanja i pedagoški zavodi donose programe stručnog usavršavanja nastavnika i pružaju stručnu pomoć u obliku savjetodavno-instruktivne djelatnosti.
Kada bi sve ove institucije zajedno napravile strategiju razvoja odgoja i obrazovanja u BiH, iskoristile sve raspoložive tehničke, ljudske i materijalne resurse, tek onda bismo krenuli naprijed.
Navest ću samo jedan primjer.
U Strategiji razvoja FBiH 2021–2027 (na 36. str.) piše: Neophodno je uvođenje STEM edukacije u osnovne škole u ranoj fazi školovanja i specijaliziranih STEM odjela u srednje škole, te adekvatna obuka za nastavni kadar.
Kako taj cilj brzo i efikasno ostvariti?
Agencija na nivou BiH mogla bi utvrditi u kojim se dijelovima zajedničke jezgre nastavnih planova i programa može uvesti STEM edukacija. Sa federalnim ministarstvom mogao bi se napraviti akcioni plan sa konkretnim aktivnostima, rokovima i odgovornim osobama, neophodnim finansijskim, materijalno-tehničkim sredstvima i ljudskim resursima.
Ministarstva obrazovanja i finansija mogu obezbijediti finansijska sredstva iz svojih budžeta ili pronaći donatore, a u svakom kantonu imamo nastavnice i nastavnike koji su sposobni da provedu obuku nastavnog osoblja. Pedagoški zavodi provodili bi edukaciju i provjeravali primjenu u školama. Takvim, zajedničkim djelovanjem brzo bi bio ostvaren cilj. Dok ne bude planskog djelovanja sigurno je samo jedno: imamo mnogo nastavnica punih entuzijazma. One rade, reformišu što se reformisati da i stvaraju učionice u kojima djeca vole da uče.
Samo je pitanje kad će i one izgubiti volju. Za sada samo govorimo o tome kako da popravimo ili osavremenimo obrazovanje u BiH, ali značajnog napretka nema. Najčešće to radimo tako što mijenjamo ili revidiramo nastavne planove i programe, a to očito nije dovoljno.
