Kako je 21. januara Međunarodni dan zagrljaja, u zbornici sam potegla pitanje smijemo li grliti svoje učenike. Ta tema podigla je veliku prašinu, pa sam provela anketu među kolegama. Nastavnici su vagali: neki kažu da su zagrljaji od presudnog značaja za učenike, a drugi pak da je to neprihvatljivo ponašanje.
Evo i nekih odgovora:
- da, preporučujem zagrljaj ako je u pitanju podrška, utjeha, čestitka za rođendan i vjerski praznik;
- da, preporučujem od srca. Djeca osjećaju toplinu, sigurnost i povjerenje samim zagrljajem. Ne doživljavaju strah od profesora, koji ih u većini slučajeva blokira;
- da ukoliko je to potrebno učeniku u smislu da se osjeća sigurnije ili opuštenije, ukoliko će mu to pomoći da napreduje u učenju i njegovom odnosu prema drugima, jer jedan zagrljaj može puno pomoći;
- ne, ne smiješ, to je općepoznato pravilo. Odavno to izbjegavam, iako smatram da je djeci mnogo puta potrebno, čuvam se toga;
- ne, nema potrebe da ih grlim;
- zavisi od situacije do situacije. Ako je uloga razrednog starješine i razgovor o nekim povjerljivim stvarima kada učeniku treba zagrljaj utjehe, bilo zbog smrti ili neke nesreće – zagrljaj je potreban. Ako predmetni nastavnik tako hoće da motiviše učenike da rade neki predmet, ne vidim potrebu grljenja, jer učenike možemo motivisati na mnogo drugih načina;
- učenici osnovnih škola očekuju od nastavnika prisnost i jedan majčinski odnos, tako da je ponekad neophodno da nastavnica fizičkim kontaktom pruži osjećaj sigurnosti i povezanosti. Takvo nešto ne vrijedi za učenike srednje škole, gdje nastavnice i nastavnici moraju zauzeti izvjesnu distancu i izbjegavati fizički kontakt;
- pravilnik kaže ne, učenici kažu da. Mnogim učenicima nedostaje majčinska ljubav, nedostaje im neko kome se mogu povjeriti bez osude, neko ko će ih posavjetovati, jer su roditelji zauzeti zbog borbe za egzistenciju. Učenici su depresivni, tužni, usamljeni. Prva ne bih inicirala zagrljaj, ali ne bih ni odbila dijete koje iskaže želju za njim. Nekada je to sve što im treba i – ako će im pomoći – pravilnik postaje manje bitan;
- zagrliti ili ne zagrliti? Neke škole oštro zabranjuju taj nivo fizičkog kontakta između nastavnika i učenika, dok druge potiču nastavnike da pružaju utjehu kad je to potrebno. Najviše im je potreban zagrljaj kada im se učini nepravda, to ih boli i tada osjete kome se mogu obratiti. Riječi im nisu tada potrebne koliko zagrljaj, toplina, osjećaj da ih neko razumije;
- znali su mi se obratiti za zagrljaj kada su odbačeni od društva, svojih prijatelja, ako nisu na istoj ekonomskoj razini... Djeca se tako nekad dijele, npr. na onu iz ruralnih i onu iz urbanih područja. Nažalost, toga ima puno;
- ne, ne smijete grliti učenike. Barem ne uvijek. Imali smo u školi profesoricu, zvali smo je čelična lady. Bila je jako ljuta kada bi vidjela nas mlađe profesorice da grlimo učenice i učenike. Govorila je da moramo biti sa učenicima na distanci, nema priče, razgovora ni smijeha, da to ne dolikuje nama nastavnicama. Samo dobar dan za dobar dan.
Ova tema nedavno se pojavila i na Facebook-stranici WeAreTeachers Helpline, iz čega je jasno da i nastavnici na Zapadu imaju dilemu da li grliti ili ne grliti učenike.
Ovako su odgovorili:
- vaš zagrljaj može biti jedini koji dijete dobije cijeli dan;
- ponekad smo mi sve što imaju. Rijetko iniciram zagrljaj, ali nikad ga neću odbiti;
- dan kada će mi neko reći da ne smijem zagrliti učenika je dan kada ću otići u penziju. Neka se djeca osjećaju dostojnim zagrljaja, jer ih ne primaju kod kuće;
- zagrljaj čini da je škola brižno mjesto;
- istraživanje je pokazalo da su učenici koji se grle sretniji i bolji od onih koji se ne grle. Svojim učenicima kažem da ako ikad požele zagrljaj mogu doći meni u bilo koje vrijeme. Ipak oni moraju biti pokretači;
- škola može biti tako brutalno mjesto, prepuno segregacije. Mislim da bi više zagrljaja pomoglo u borbi protiv nasilja, u borbi sa zlostavljanjem i problemima s drogama koje vidimo u srednjim školama;
- nekoj djeci treba samo zagrljaj;
- imam učenike koji dođu i kažu: Gospođo, treba mi zagrljaj. Mi se zagrlimo, a onda svako nastavi raditi svoje aktivnosti. Oni samo trebaju znati da se neko brine o njima i da je nekome stalo do njih. Iza toga stoji čudna nauka;
- zagrljaji donose utjehu kada se dogodi nešto najgore;
- nikada nisam grlila svoje učenike. Kada sam u saobraćajnoj nesreći izgubila tri učenika, postala sam toliko slaba da ne mogu odbiti pružiti im zagrljaj. Upozorenje? Nikada ne iniciram. Pustila sam ih da sami odaberu kada žele zagrljaj;
- postoje bolji i prikladniji načini da se učenicima pokaže ljubav;
- volim zagrljaje. Dajem bočne zagrljaje, tako da je to prikladnije. Mnogi drugi nastavnici istog su mišljenja – da su bočni zagrljaji ispravan način grljenja;
- postoje alternative grljenja, drugi načini da se iskaže određeni stepen bliskosti, a to su pozdrav šakom, tzv. fist bump, petice, pozdrav laktovima...;
- zagrljaji su prikladni samo u određenim situacijama;
- to ovisi o dobi učenika, mjestu na kojem se nalazite i potrebama vaših đaka. Svima nam je ponekad potreban zagrljaj, ali budite oprezni;
- postoji rodna neravnoteža kad je riječ o grljenju. Ja sam muški nastavnik u srednjoj školi i mislim da bi bilo čudno da grlim svoje učenice, tako da definitivno nisam za grljenje;
- najsigurniji put je izbjeći zagrljaje;
- roditelji uvijek proganjaju nastavnike za ovo ili ono. Ne grlite ih, ne dajite im povoda;
- morali smo potpisati dokument na kojem je pisalo da nećemo dodirnuti dijete ni na koji način. Ako to učinimo, moramo podnijeti izvještaj i pribaviti izjave svjedoka.
Stavovi nastavnica i nastavnika su različiti i zavise od toga da li rade u osnovnoj ili srednjoj školi, da li su muškarci ili žene... Prioritet bi, zapravo, trebao biti da se ispoštuje politika škole u kojoj se radi, a iz ankete se može zaključiti da većina kolega smatra da može i treba zagrliti učenike, da djeca ponekad sama hrle u zagrljaj, te da ih nema potrebe odbijati, ali pritom treba imati mjeru – kako se ne bi izgubila distanca koja mora postojati između nastavnika i učenika.
