Kao nastavnica fizike predlažem da se Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona, Društvo fizičara, aktivi prirodnih nauka, Prirodno matematički fakultet i općine Tuzlanskog kantona koje mogu biti donatori uključe u stručno usavršavanje nastavnika i da organizuju međunarodne konferencije, jer nastavnici fizike žele da poboljšaju svoje kompetencije i žele da razmijene iskustva s kolegama iz susjednih država u kojima je izvršena reforma obrazovanja.
Ta razmjena znanja i iskustava će osnažiti nastavnice, a to nam je potrebno ako želimo obrazovni sistem u skladu sa svjetskim standardima. Naime, u pojedinim zemljama nastavnici su prepoznati kao bitni za ekonomsku, političku i socijalnu dobrobit nacija i izgrađeni su čitavi sistemi za njihov razvoj, zadržavanje u struci i napredovanje.
U Finskoj sami odlučuju koje metode i materijale za učenje žele koristiti, a za stručno obrazovanje odgovorni su oni sami i njihovi poslodavci, najčešće općine. Minimalno trajanje edukacije je tri radna dana izvan školskih dana po akademskoj godini, a visokoškolske ustanove samostalno odlučuju o sadržajima edukacije.
U Francuskoj nastavnice u osnovnoj školi moraju imati između 9 i 18 sati stručnog usavršavanja godišnje.
U Mađarskoj je za status samostalnog nastavnika potrebno završiti dvogodišnje stručno usavršavanje.
U Austriji minimalan broj obaveznih sati stručnog usavršavanja godišnje nije određen na državnom nivou, ali je obavezan za svaki stepen obrazovanja.
U Ujedinjenom Kraljevstvu svaka nastavnica mora proći barem dva stručna usavršavanja prema odgovarajućim kompetencijama koje je utvrdilo Opće nastavničko vijeće.
U Švicarskoj je minimalan broj sati stručnog usavršavanja različit među kantonima.
U Singapuru nastavnike nazivaju graditeljima nacije i oni imaju pravo na 100 sati profesionalnog razvoja godišnje.
U BiH prosvjeta, nažalost, sve više biva shvaćena kao trošak, a ne kao investicija. Kod nas svaki kanton samostalno odlučuje o minimalnom broju sati stalnog stručnog usavršavanja, a prosjek je 12 sati godišnje. Usavršavanja koja se nude obično su predavanja nekoliko puta godišnje, iako bi to moralo izgledati drugačije – sa više interaktivnih radionica i grupnih diskusija, više vremena za isprobavanje novih metoda i tehnika učenja, digitalnih alata i aplikacija koje mogu koristiti u nastavi.
Cilj edukacije je stvoriti nastavnike koji su sposobni samostalno rješavati probleme i koji imaju kapacitet da koriste najnovija istraživanja u područjima obrazovanja i predmetima koje predaju. Kvalitativne i kvantitativne razvojne potrebe edukacije nastavnica trebalo bi redovno istraživati različitim evaluacijama, prognozama i prikupljanjem podataka. Nastavnicima u BiH neophodne su kompetencije za primjenu novih tehnologija, potrebno je mijenjati pedagoške prakse, podučavati ih da budu istraživači, kako bi efikasnije odgovorili na potrebe đaka, a to znači da se mora više ulagati u postojeće škole i nastavnice, tražeći njihovu predanost reformama i podržavajući njihovo poboljšanje. No, važno je i da nastavnici prepoznaju značaj ovih obuka i edukacija, da prihvate praktične smjernice i ideje za drugačije planiranje i provođenje časova.
Kolegice i kolege s kojima sam razgovarala kažu da bi željele praktična predavanja o popularnom pristupu nauci, kako bi apstraktne pojmove približili učenicima; o primjeni interaktivne table u nastavi fizike; o konceptualnim testovima iz svih oblasti fizike... Još oni nisu zaživjeli u našem nastavnom procesu, a i zadaci na PISA testovima bazirani su na primjerima i problemima iz stvarnog svijeta i svakodnevnog života, i napravljeni su kao konceptualni testovi. Žele predavanja o tome kako nastavu zasnovati na ishodima učenja kojima utvrđuju šta će učenica znati i moći uraditi ili demonstrirati po završetku ili pohađanju programa, aktivnosti ili nastave...
A na kraju i ovo: nedavno istraživanje Međunarodne komisije za finansiranje globalnog obrazovanja pokazuje da bismo, ako bismo do 2050. godine svu djecu u svijetu obuhvatili obrazovanjem, postigli smanjenje stope mortaliteta zbog poboljšanja u edukaciji, koje bi, u stečenim godinama života, bilo gotovo jednako iskorjenjivanju smrti od HIV-a i malarije danas, a bruto društveni dohodak po stanovniku u zemljama s niskim prihodima bio bi 70 posto viši u odnosu na to da ne poduzmemo ništa. Obrazovanje povećava mir i stabilnost, a svaka dodatna godina školovanja za 20 posto smanjuje rizik da se adolescent uključi u sukob. No, ovo istraživanje pokazuje da ulaganja u obrazovanje treba usmjeriti na provjerene politike i intervencije – u zemljama u razvoju to uključuje, između ostalog, prelazak na nastavu maternjeg jezika, proširenje osnovne edukacije, pružanje dodatne edukacije za rizične đake. Da bi se ovo postiglo, političari moraju shvatiti da neulaganje u obrazovanje može imati nepopravljivu štetu za buduće generacije i da je ono globalni prioritet koji više ne može čekati. Dostupni podaci pokazuju da je u posljednjem desetljeću značajno povećano globalno ulaganje u zdravlje jer su rezultati lakše mjerljivi, a i prijetnja globalnih zaraza je izraženija, ali donatori zaboravljaju da i loši obrazovni sistemi doprinose globalnoj krizi. Djeca u budućnosti neće moći voditi zdrav život bez pristupa kvalitetnim školama, piše https://medium.com. Mislim da je vrijeme da i u BiH ovo shvatimo.
