Školska 2017/18. godina u Unsko-sanskom kantonu završila je štrajkom, a i naredna će njime početi ukoliko ne uspiju pregovori o kolektivnom ugovoru koje prosvjetari vode s kantonalnom Vladom.
Pregovore vode oko plaćanje minulog rada za period koji nije bio u obrazovanju, donošenja Pravilnika o napredovanju radnika zaposlenih u predškolskom i osnovnom obrazovanju, definisanja Sporazuma ili plana isplate dugovanja naknada na plaću i sustizanja isplate plaće u zakonskom roku, što je 30 dana od zarade, te oko vraćanja predškolskih ustanova na budžet Kantona. Štrajk upozorenja provođen je svakodnevno od 2. juna do kraja školske godine. Podsjećanja radi, prosvjetari u ovom kantonu su 2000. godine potpisali kolektivni ugovor za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje, čime im je povećan koeficijent za obračun plaća, odnosno izjednačen s koeficijentom zaposlenih u organima uprave, ali njegova primjena još nikada nije počela.
U skladu sa Zakonom o radu u FBiH, koeficijenti su napravljeni za radno mjesto, a ne za stručnu spremu, kao što je bilo do sada. Time je ujedno došlo do povećanja plaća, ali one još nisu izjednačene s plaćama radnika u organima uprave sa istim koeficijentom jer nam nisu iste osnovice. Kolektivnim ugovorom definisali smo da bi i to trebalo da se izjednači od septembra 2018. godine. Hoće li to značiti povećanje plaća u obrazovanju ili smanjenje u organima uprave – vidjećemo, kaže Zehra Hadžić, predsjednica Sindikata zaposlenih u obrazovanju u Unsko-sanskom kantonu.
No, ovim nastavnicima plaće, koje primaju sa 15 dana zakašnjenja u odnosu na zakonski rok isplate, nisu najveći problem. Oni smatraju da sistem devetogodišnjeg obrazovanja, uveden 2004/2005. i konceptualno potpuno drugačiji od osmogodišnjeg, nije donio očekivane rezultate u unapređenju samog obrazovanja i sticanja znanja kod učenika.
Devetogodišnjim obrazovanjem izgubljen je kvalitet jer su nastavni planovi i programi loši, djeci i nastavnicima nametnuto je breme u kom moraju za manje nastavnih sati savladati, odnosno obraditi iste programske sadržaje kao u osmogodišnjem obrazovanju, kada su imali veći broj sati za određene predmete. Djeca su opterećena mnogim nebitnim stvarima, dok su izostavljene one koje su od životne važnosti – kaže Zehra Hadžić. Naglašava da je najteže nastavnicama i nastavnicima jer je s novim sistemom uvedeno opisno ocjenjivanje učenika.
To uzima mnogo vremena, jer ako za jednu ocjenu napišemo najkraću rečenicu – sličnu trebamo napisati i do 25 puta, zavisno od broja učenika i učenica u odjeljenju. Deskriptivno ocjenjivanje je područje koje bi učitelj trebao poznavati i kojim treba kvalitetno ovladati kako bi gradio uspješnu školu u kojoj će ostvariti ulogu kreatora i voditelja, a ne naredbodavca. Sam ovaj koncept rada zahtijeva kreativnost i mnogo priprema, a to znači i potpuno drugačiji pristup učeniku i način rada u nastavi – pojašnjava Z. Hadžić.
Upozorava da je školama na području Unsko-sanskog kantona, uz neadekvatne nastavne planove i programe, problem ukupno znanje i kvalitet nastavnika i nastavnica, a dodatni problem su kadrovi needucirani za rad s djecom s posebnim potrebama.
Naprosto je nemoguće izdvojiti kvalitetno vrijeme za rad s djecom s posebnim potrebama, pogotovo kada u odjeljenju imate više od 25 učenika. Ako usmjerite pažnju na dijete s posebnim potrebama, za šta je potrebno strpljenje i dosta vremena, druga djeca postaju nemirna. Djeci s posebnim potrebama treba dati pažnje, ljubavi i mnogo vremena, i uspjeh će biti zagarantovan – upozorili su ranije iz Sindikata i napomenuli da je teško govoriti o opštem znanju nastavnog kadra, jer ono zavisi od ustanove u kojoj se nastavnik školovao.
Ono što ja znam jeste da još nijedna visokoškolska ustanova u kojoj se školuje nastavni kadar nema predmete koji bi nastavnicima i nastavnicama pomogli u radu s djecom s posebnim potrebama. Uz to, nemamo ni sistem praćenja rada nastavnica, jer naš kantonalni Pedagoški zavod nema dovoljno stručnih kadrova koji bi mogli vršiti kvalitetno ocjenjivanje. Nedavno smo dobili Pravilnik o praćenju i vrednovanju rada nastavnika u srednjim školama, a osnovno obrazovanje još je na čekanju. Morate priznati da je predugo čekati 23 godine na podzakonski akt koji direktno utiče na ocjenu kvaliteta rada nastavnog kadra, s tim da još uvijek ne znamo kako će on biti implementiran i da li će doprinijeti poboljšanju kvaliteta rada nastavnika – priča Zehra Hadžić.
Ističe da je za mnoge u ovom sektoru vizija boljeg, kvalitetnijeg i uspješnijeg obrazovanja vezana za novac, koji se izdvaja za sve drugo osim za obrazovanje.
Kad ovu rečenicu izgovorite pred ljudima koji odlučuju o izdvajanju za obrazovanje, oni će reći da to nije tačno i da se 60 posto budžeta izdvaja za obrazovanje. To su ljudi koji ni stotinu metara ne mogu preći bez službenog auta jer će ih neko vidjeti da hodaju pješice. Oni istovremeno kasne s isplatom za prevoz učenika, a još duže za prevoz radnika – kaže predsjednica Sindikata. Naglašava da obrazovanju treba strategija koje će se obrazovne vlasti pridržavati, a ne samo računati da ona postoji na papiru.
Kvalitetan rezultat obrazovanja postiže se dobrim nastavnim planovima i programima, naslonjenim na strategiju koja jasno govori gdje idemo. Oni trebaju biti napravljeni tako da sadržaj koji se obrađuje djecu osposobi za samostalan život, ali za to škole moraju biti opremljene mnogo bolje i savremenije od ovoga što imamo sada. Posebna priča su neadekvatni uslovi za rad u školama u ruralnim područjima, u koje se godinama nije ulagalo. To zapravo nisu uslovi za uspješno školovanje – kaže Z. Hadžić.
Upozorava da su obrazovna politika i samo obrazovanje u cijeloj BiH u svojevrsnoj krizi jer je, prema dostupnim podacima, svake godine u osnovne škole upisan sve manji broj učenika, i to prvenstveno zahvaljujući ogromnom padu nataliteta, ali i odlasku porodica iz BiH.
Što se manje djece rađa, to ih je manje u školi. Ovo, uz svakodnevni odlazak porodica i mladih, proizvodi ne samo probleme u obrazovanju, već će nas jako brzo proizvesti u zemlju staraca kojima neće imati ko da zaradi penziju – kaže Z. Hadžić i dodaje da odlaze porodice srednjih godina i odvode djecu, što je još veći problem.
To su porodice u kojima su oba roditelja bila zaposlena, stambeno zbrinuta, porodice koje su imale uslove za pristojan život. Najčešće objašnjenje je da idu kako bi njihova djeca imala bolju perspektivu i uslove za život. Ovom problemu niko ne pristupa ozbiljno. Najviše smo zabrinuti mi, radnici u obrazovanju, jer je sve manje radnih mjesta, a sve više tehnološkog viška. Bojim se da ćemo vrlo brzo ostati i bez radnog kadra u pojedinim strukama jer odlaze i ljudi koji su radili u obrazovanju. Tako ćemo imati jednih struka previše, a drugih nikako ili jako malo – pojašnjava ona i napominje da je obrazovni kadar uvijek trpio zbog nedovoljno novca za obrazovanje i da se uvijek kola lome preko njih, zato što vlasti očito smatraju da je obrazovanje manje bitno od ostalih segmenata života.
U Sindikatu obrazovanja u Unsko-sanskom kantonu cijene da su primanja njihovih učitelja i nastavnika dosta niža u odnosu na primanja kolega u drugim kantonima u FBiH, te upozoravaju da, iako je učenika sve manje – broj nastavnika iz godine u godinu raste.
Iz budžeta Unsko-sanskog kantona 2018. godine je za obrazovanje izdvojeno oko 100 miliona od ukupno 224 miliona KM, a u ovom sektoru je zaposleno više od 3.400 ljudi u 47 osnovnih, 22 srednje škole, te na bihaćkom Univerzitetu. No, iz Ministarstva obrazovanja u Vladi Unsko-sanskog kantona nismo uspjeli dobiti tačan broj uposlenih u obrazovanju. Objavljeno je da je budžetski inspektorat USK prethodnih godina utvrdio kako postoje nepravilnosti u poslovanju nekoliko škola koje su zbog upošljavanja novog kadra trošile više novca nego što im je bilo dodijeljeno, i to zbog upošljavanja novog kadra. U Sindikatu procjenjuju da Kanton za obrazovanje izdvaja više od šest miliona KM mjesečno i da će ove godine doći do povećanja budžeta za obrazovanje zbog novih zapošljavanja (početkom augusta Ministarstvo je obznanilo koji kadrovi nedostaju u obrazovanju). A novi kadar biće u najvećoj mjeri zaposlen na određeno.
U Federaciji BiH u 10 kantona djeluje 10 ministarstava obrazovanja, od kojih svako vodi svoju politiku, neovisno od Federacije BiH i same države. Pa, dok jedni imaju dvije škole pod jednim krovom, u USK mjesecima pregovaraju s Vladom. Za to vrijeme u Bosni i Hercegovini, prema posljednjim podacima Agencije za statistiku BiH, više od polovine stanovništva ima završenu samo srednju školu, a anketa o radnoj snazi iz 2017. godine pokazuje kako gotovo 38 posto građana i građanki BiH ima završenu osnovnu školu, dok samo 9,5 posto stanovništva ima visoko obrazovanje.
