Juče sam srela kolegicu koja je otišla u penziju i prvi put sam joj zavidjela na tome.
Naravno, kad se sretnu dvije učiteljice, osnovna tema razgovora je škola. Već je primijetila da sve kolegice i kolege izgledaju iscrpljeno kao da je kraj, a ne početak školske godine.
Pokušala sam joj objasniti situaciju, jer ona može razumjeti i neće to doživjeti kako kuknjavu.
Zamisli da ti dan počinje sa toplomjerom u ruci i da rezultat mjerenja svaki dan upisuješ u poseban blok koji nosiš u torbi, sa listom kontakata u toku dana. (Obećala sam sebi da ću, poslije ovog svega, sve toplomjere sakriti da ih više ne gledam.) U školu moraš doći ranije i s djecom proći sve dezinfekcione barijere, pregledati stanje temperature i biti s đacima kako bi poštovali distancu. Poslije ulaska škola se zaključava. Nekadašnjeg okupljanja u zbornici nema, niti ima odmora za nastavnike i nastavnice. Djeca svu nastavu prate u istoj učionici, a nastavnici nose nastavna sredstva iz kabineta u kabinet. Sve više ličimo na zombije koji se slučajno sreću i pozdravljaju klimanjem glave, teško prepoznatljivi pod maskama i vizirima. Kretanje školom svedeno je na minimum. Sve je pusto...
Sve obaveze iz radne sedmice moraš izvršavati, osim dopunske nastave i sekcija. Saradnju s roditeljima realizuješ telefonom. Tu još dodaj i obaveze koje stignu iz Ministarstva obrazovanja.
Razred je podijeljen u dvije grupe. U školi radiš s jednom, a s drugom ćeš kasnije putem mreže. Časovi traju pola sata, a plan i program ostao je isti. Možeš zamisliti koliko toga se može realizovati u pola sata, a da pritom ispoštuješ sve metodičke principe. Nema ni one razredne atmosfere koja ponese učenice i učenike pri učenju. Sve je frontalni i individualni rad, a radiš sa desetogodišnjacima. Njima je grupni oblik rada najbolji. Često otvarate prozore, a ruke toliko perete da vam svaki dan nedostaje ubrusa. Fokus u školi pomjeren je s nastavnih sadržaja na zaštitu od virusa. Sad preuzimaš i ulogu medicinske radnice i posmatraš djecu tražeći simptome nekog zdravstvenog problema. Neprestano nosite maske i često taj povišeni ton govora kroz masku ostaje i poslije nastave, pa te ukućani pitaju zašto vičeš.
Poslije nastave trčiš kući i odjeću obavezno iznosiš na balkon. Nešto nabrzinu pojedeš i pokušaš skuhati ručak prije nastave s drugom grupom.
Iako ti je plan i program isti, znaš da rečenica u učionici nije ista kao ona na mreži. Grupi koja radi kod kuće prilagođavaš sadržaje za taj oblik rada. Mnogo vremena trošiš za kreiranje prezentacija ili pronalazak adekvatnih igrica koje će zainteresovati đake za učenje kod kuće. Istovremeno trebaš razmišljati i koliko će vremena provesti gledajući u ekran, brinuti o dječijem vidu i kičmi.
Dok rade, moraš biti na mreži da im pomogneš ako nešto ne shvataju, imaju pitanja, a uvijek ih imaju.
Oni koji su kreirali ovu kombinovanu nastavu zamislili su da djeca kod kuće samo vježbaju usvojeno u školi, što je nemoguće bez revidiranja planova. Odlično znamo šta se sve nalazi u našim planovima, a oni su zakonska obaveza.
Nemoj misliti da je tu kraj radnog dana... Tek sad počinje najteži dio.
Pregledaš radove učenika i učenica iz škole jer moraš zadovoljiti frekvenciju i distribuciju ocjena. Poslije njih pregledaš radove grupe koja radi kod kuće jer i te đake pratiš. Pokušavaš to sve uredno evidentirati jer ti se često desi da više ne znaš ko radi u školi, ko kod kuće... Nekad ne znaš šta je rađeno i rečeno u školi, a šta na mreži... Sve ti se pomiješa...
Pokušavaš se skoncentrisati da napišeš pripreme (scenarije) za sutrašnji dan. Za svaki čas druga tema, a sve to treba biti povezano i olakšati učenje u ovim uslovima. Trebaš misliti i na odgojnu ulogu i sve to upakovati u neki zabavni format. Djeca se sve manje smiju...
Uveče se obavezno javi neki roditelj s pitanjima. Dužnost ti je posvetiti vrijeme i njima, razumjeti da ni njima nije lako. Sva sreća da poštuju i ne zovu poslije 21 sat.
Tek tad možeš provjeriti kakav je dan bio tvojoj porodici, ali umor već čini svoje...
Nastava od marta do juna bila je naporna, ali ova sad te pretvara u robota koji automatski, u hodu, rješava sve zadatke. Ali ni roboti ne mogu beskrajno raditi. Da li je ovo put na kojem ćemo ostati bez prosvjetnih radnika i radnica?
