Ustajem u pola šest i počinjem se spremati za posao. Prvo što uradim svaki dan jeste da popijem kafu. Ovog mjeseca nisam imala novca za veću kupovinu; danas ću popiti samo lijek za upalu sinusa uz kafu. On mi smanjuje apetit i daje energiju da preguram dan.
Kćerku vozim u školu i ostavljam je tamo u 7, sat vremena prije početka nastave. Tako sam se dogovorila sa direktorom škole, jer nisam imala drugu opciju. Često je ona prva osoba koja dođe ujutro, što znači da mora čekati da neko dođe i otključa školu, bez obzira na hladnoću. Često ni ne traži doručak, nego se strpi i čeka ručak u školi. Ako je baš gladna, sa osobljem iz jaslica sam se dogovorila da joj tamo daju da pregrize nešto do ručka. Ja pokušavam ne misliti na glad, a kafa mi, ukoliko je ima, puno pomaže u tome.
Kćerka mi često kaže da se brine jer ne jedem dovoljno. Ali ja osjećam da ne mogu jesti: otvorim frižider, uzmem nešto, i onda malo bolje razmislim i vratim to što sam uzela jer želim da ona prva jede. Ali sam primijetila da i ona radi isto. Skoro nikad ne jedemo vani, ali ponekad svratimo do Subwaya i pojedemo sendvič popola – izađe jeftinije nego kupiti namirnice za obrok kod kuće, gdje uglavnom jedemo krompir i jeftinu tjesteninu. Nikad ne jedemo meso; mislim da je ta navika donekle pomogla da postanem vegetarijanka. U školi gdje radim hrana je preskupa, uglavnom nosim sendvič (od kikiriki putera) od kuće. Nemam pravo na prehrambenu pomoć od države jer prema njima zarađujem dovoljno, pa povremeno odem po hranu u narodnu kuhinju. Međutim, nikad ne idem u onu koja je u našem okrugu i nikad nisam rekla kćerki. Uglavnom pokušavam izbjeći glad i istina je da mi je nakon nekoliko godina sve lakše i lakše podnositi je.
Međutim, mojoj kćerki nije lako. Ima 13 godina i mama joj je nastavnica: ne idemo na odmor, nikad ne idemo van grada, a često moramo ići biciklima kako bismo uštedjele na gorivu. Njoj se, recimo, jako dopada umjetničko klizanje, pa idemo kad god je termin besplatan. Vidim da joj klizanje služi kao ventil i prilika da se opusti i zaboravi na svakodnevnicu.
Najviše kupujemo u prodavnicama tipa Sve po 1 dolar i kada su sniženja u drugim. Odjeću kupujemo samo u posebnim prilikama i to u second-hand prodavnicama, nikad novu. Većinu odjeće koju moja kćerka nosi poklonila joj je baka. Samo sam joj u dva navrata kupila stvari koje su koštale 5 dolara: jedne helanke za Božić i jedne hlače. Bila je presretna zato što vrlo rijetko imamo novca za novu odjeću ili kuglu sladoleda u gradu.
Zdravstveno osiguranje za nas dvije košta 800 dolara mjesečno, pa sam kupila ACA paket razmjene za nju, koji me košta 311 dolara mjesečno (više od rate za auto, i skoro polovinu kirije), što znači da je odlazak doktoru luksuz. Zbog toga sam tri mjeseca vukla infekciju uha i zbog toga mi ona često prešuti kad je nešto boli. Svjesna je da bi odlazak doktoru značio manje novca za hranu, što našu, što za njene mace i pse. Jedna nas je nezgoda nedavno koštala 1500 dolara (nekoliko šavova u bolnici), i još otplaćujem po 50 dolara kad god mogu.
Plaćam ogromnu ratu studentskog kredita zbog kojeg noćima ne mogu spavati. Iako sam presretna jer su nam nedavno ponudili program za opraštanje duga, osjećam se kao da nisam u stanju izaći iz ove situacije. Da biste učestvovali u programu, morate raditi u državnoj službi. Međutim, sa platom nastavnice ne uspijevam sastaviti kraj s krajem. Zakon nalaže da plaćam 9,8% iznosa plaće za penzioni fond, i kad tome dodam studenstki dug, ne ostaje mi skoro ništa.
Jednom sam iz očaja potrošila 5 dolara na listić za loto. Nastavnica sam matematike i znam da su šanse da dobijem na lotu približne nuli, ali nastavit ću da radim kao nastavnica. Vjerujem da će se stvari promijeniti: za mene, za moje đake, za moje dijete. Obje potpadamo u tu čudnu kategoriju, ničiju zemlju, jer nemamo novca, ali nismo dovoljno siromašne. Nema te srednje klase u koju bismo se mogle svrstati.
Autorica: Elizabeth Mach
Originalni tekst dostupan na: I'm a Teacher, and I Do Whatever It Takes to Make the Hunger Go Away
Prevela: Merima Dervišić
Pročitajte i dnevnike naših nastavnica:
i druge priče nastavnika poput:
Zašto predajem Platona vodoinstalaterima,
