I ovog je 25. novembra obilježen Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (i obilježavanje se nastavlja sa 16 dana aktivizma, do 10. decembra koji je svjetski dan zaštite ljudskih prava). Tom su prilikom sa globalne i državnih razina odaslane poražavajuće brojke o prijavljenim slučajevima nasilja nad ženama i femicida, koje s protokom vremena, umjesto da očekivano padaju, upravo suprotno – rastu.
Ako bismo generalizirali, što nije popularno, ali je za ovo propitivanje nužno, žene su emancipovanije, ekonomski nezavisnije, osvještenije i solidarnije više nego bilo kada u istoriji, barem otkad je zapisujemo. Pa kako onda sve češće bivaju ponižene, premlaćene ili usmrćene? Ili samo češće prijavljuju? I čemu to o ovoj temi škola edukuje djecu od najranije dobi?
U Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju školu u Federaciji BiH, tom vječno inspirativnom dokumentu na 603 stranice koji je stvaralo 340 stručnih i pametnih glava, mnogo toga je, reklo bi se, na svom mjestu.
Već nakon završenog prvog razreda očekivani ishodi iz predmeta moja okolina su: razvijen gender stav u okruženju, te poštovanje drugarica u učionici. To bi, makar tako čitam, iz mladih, ali već patrijarhalno treniranih glavica trebalo da izbije tabue da su djevojčice slabiji spol, da je roze ženska boja i da se poslovi dijele na ženske i muške.
Nakon nastave iz predmeta tjelesni i zdravstveni odgoj, prema Okvirnom nastavnom planu i programu, dijete posjeduje informacije da može potražiti pomoć ukoliko je zlostavljano i zanemareno ili zna za takav slučaj. To bi značilo da zna kome se ako ovo doživi može obratiti ili su mu poznati brojevi telefona koje treba okrenuti, pa i ako najdraži tata obasipa mamu šamarima. Poznajete li svršenog prvačića sa ovim znanjima?
Iz istog predmeta očekivani ishod na kraju prve godine školovanja je i da dijete ni na koji način ne ugrožava one koji se od njega razlikuju. Inzulinska olovka školske drugarice i kičmena ortoza moje kćeri su primjeri razlika koje su u školi prepoznate tek kada su, gle čuda, mame ukazale da su djevojčice zbog toga ismijavane.
Maternji jezik u drugom razredu osnovne škole ishodovaće to da će djeca posjedovati svijest o štetnosti djelovanja sadržaja sa TV-ekrana i neće mnogo vremena provoditi pred TV-ekranom. Tako će već prije nego sjednu u klupe u trećem razredu znati da je ideal ženskog tijela biti zdravo, a ne izvajano prema veličini muške šake, i da nema onih dana u mjesecu kada će djevojčice zahvaljujući super upijajućim ulošcima osjećati da mogu sve. One to mogu svakako i svakog dana, ali im škola na štetnost takvih reklama neće ukazati. Ostaviće to mamama, rijetkim.
Kad već završe treći razred, zahvaljujući zalaganju predavača matematike, učenici će pokazivati više samopouzdanja i odgovornosti, te poštovati različite stavove. Ovaj je ishod, valjda kao dokazano proizvodiv, poput pelcera presađen u više predmeta u različitim godinama školovanja.
U četvrtom razredu, piše u Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju školu u Federaciji BiH, djeca su misaono jača, iskustvom bogatija. Zato valjda, kada ga završe, na osnovu gradiva iz moje okoline poznaju rodne (spolne) karakteristike i uvažavaju suprotni spol. U tom trenutku škola već četvrtu godinu njeguje rodnu ravnopravnost i usađuje im prednosti činjenice da smo različitih spolova, ali u pravima isti, pa je prosto nevjerovatno da nakon ustrajnog i temeljitog upisivanja ovih vrijednosti iz škola uopšte mogu izaći budući nasilnici i ženoubice.
U petom uče o ulozi članova porodice, ravnopravnosti i uvažavanju članova porodice, nenasilnom ponašanju u porodici, oblicima nasilja u porodici i uopće u društvu, kulturi dijaloga. Zapravo nadograđuju znanje jer, vidjeli smo, već četiri prethodne godine se istim i sličnim temama redovno bave u nastavi. No, u petom stvari počinju bivati i upitne. Sadržaj predmeta tjelesni i zdravstveni odgoj navodi da slijedom bioloških i popratnih psihosocioloških različitosti između djevojčica i dječaka, sa stajališta naučnih i stručnih saznanja (bez navođenja izvora saznanja), predmetna nastava tjelesne i zdravstvene kulture mora biti organizirana posebno za djevojčice, a posebno za dječake. Pa tako dobijemo specijalizirano Always predavanje o prvoj menstruaciji, menstrualnoj higijeni i pratećim pojavama na koje dječaci nisu pozvani jer to su, pogađate, ženske stvari. Sasvim uzgredno, ali primjereno, i danas postoje bolnice koje se zvanično zovu klinike za ženske bolesti.
U šestom razredu već solidno educirana djeca ishoduju da iskreno i dobronamjerno iskazuju svoje mišljenje i kritiku, a poštuju i cijenu mišljenja i stavove drugih. Temelji ne samo da su čvrsti i solidni, već su takvi i spratovi druge trijade školovanja.
Dok kažeš keks završe sedmi razred, a tamo dobiju osnovna znanja o morfološkim, funkcionalnim i psihomotoričkim promjenama u pubertetu, djelovanju spolnih hormona i menarhi kod djevojčica. Ruku na srce, dobiju i nagovještaj vječnog ognja ako od spolnih aktivnosti ne budu apstinirali do potpune emocionalne zrelosti (ko i kada izmjeri dostizanje potpune emocionalne zrelosti?) i kaže im se ponešto o maloljetničkim trudnoćama.
U osmom debelo učvrste znanje o nenasilnom rješavanju sporova kojeg se dječaci sjete kad god podignu ruku na partnericu, pa odustanu u imaginarnom strahu od odlaska pedagogu i direktoru i 20 godina nakon škole. Na kraju devetog, kad ih preplavljuje hormonski cunami, kad nikoga ne slušaju, a sve znaju, kad su razapeti između eksterne mature i upisa u srednju, od njih se ne očekuje mnogo. Tek da sa sigurnošću poznaju zaštitu od spolno prenosivih bolesti ABC tehnikom. Prvi put čujete? A je za apstinenciju, B za biti vjeran jednom partneru, a C za kondom. U Okvirnom planu piše i da učenici trebaju savladati samo AB tehniku, ako je C neprihvatljivo za nastavnika???
Sa ovakvim sadržajima i ishodima učenja, biće da su brojke o nasilju nad ženama i femicidu samo, kako su nas od malih nogu učili, mala laž, velika laž, statistika.
Koliko ste samo puta čuli da je jedan od preduvjeta za rješavanje nekog problema u društvu edukacija od najranije dobi? Ja, da ne pretjeram, stotinjak. Saobraćajna nekultura, niska ekološka svijest, nasilje u porodici kao i ono međuvršnjačko, zloupotreba droga, marginalizacija ranjivih grupa – sami nastavite niz – sa svim tim nužno se boriti, između ostalog, educiranjem od malih nogu. Zašto baš nogu, uvijek sam se pitala, kad ti je malom sve maleno, a ne samo noge, ali o vrednovanju nogu u odnosu na ostale dijelove tijela drugom prilikom.
