Sve ovo sam odlučila napisati jer je moj sin od trinaest godina rekao da ne može večerati, veoma je umoran i želi da spava. Pitao me da li mislim da li je sve ovo previše za jednog dječaka od trinaest godina? Napominjem da se ovaj razgovor vodio u ponedjeljak, nakon vikenda koji je proveo pripremajući se za testove iz: informatike, matematike, njemačkog jezika, biologije; za pismenu vježbu iz bosanskog jezika i za časove provjere znanja iz: tehničkog odgoja, geografije i engleskog jezika. Ako se dijete tako osjeća poslije ponedjeljka, upitala sam se kako će biti tek u petak? Nespretno sam promijenila temu i nisam mu odgovorila, a odgovor sam znala. Nisam htjela da mu kažem da jeste previše, jer je on dijete i zbog toga kao krivce neće vidjeti neke tamo ljude koji su napisali i naredili da tako treba biti. On će kao krivce vidjeti svoje profesore u školi, a to mi nije cilj, jer ti profesori ispunjavaju svoje zadatke.
Već dvadeset i tri godine radim u osnovnoj školi, podučavajući učenike od prvog do petog razreda. Volim svoj posao i uživam družeći se sa dječicom. Uživam sve do trenutka kada zapazim da se djeca prestanu radovati školi zbog pretjeranih obaveza koje im nameće Nastavni plan i program (NPP) koji moramo da pratimo. Početak te školske agonije najčešće primijetimo već u trećem razredu devetogodišnje osnovne škole – tablica množenja, drugo pismo, preteški i nerazumljivi sadržaji iz predmeta moja okolina, a pored toga nebrojeno mnogo definicija, apstraktnih pojmova, nerazumljivih tekstualnih zadataka... Sa svim tim počinje se susretati jedno malo dijete, i škola više nije tako privlačna i zanimljiva kakvom se činila. Pokušavam, kao i sve moje kolegice i kolege, ublažiti ovaj teret i donekle uspijevam kreativnošću, maštovitošću i ispreplitanjem onih teških sa onim manje teškim nastavnim predmetima.
Kad odmoriti?
A onda djeca dođu u predmetnu nastavu. Tamo svako radi svoj posao, a djeca imaju radno vrijeme duže nego njihovi roditelji na svojim radnim mjestima. Ako žele biti odlikaši, nemaju odmor niti za dane vikenda. Pitam se, zašto smo djecu učili još od prvog razreda da je za dobar uspjeh potrebno dobro isplanirati vrijeme rada i odmora (Predmet: Moja okolina, nastavna jedinica: Planiranje rada i odmora)? Očigledno, odmor nam nije potreban. Ne smijem ni spomenuti mogućnost ili potrebu da se dijete, pored školskih obaveza, bavi i nekom vanškolskom aktivnošću.
Majka sam dva sina blizanca koji idu u osmi razred jedne od sarajevskih osnovnih škola. Završili su svih sedam godina školovanja odličnim uspjehom. Moj suprug i ja pomažemo im u izvršavanju školskih obaveza onoliko koliko smatramo roditeljskom obavezom. Naša djeca već odavno znaju da je učenje njihova primarna odgovornost i da je neophodno izvršiti ono što profesori u školi zadaju. Nikada ne odlaze u školu bez traženog pribora, uvijek pišu domaće zadatke i redovno uče nastavne sadržaje. Oni se suočavaju sa svim što je pred njih postavljeno i pokušavaju četrdesetak sati staviti u ona dvadeset i četiri koja su im na raspolaganju u jednom danu.
Malo časova, mnogo gradiva, nejasne definicije
Da bih sve ovo slikovitije prikazala, navešću nekoliko primjera vezanih za pređeno gradivo iz pojedinih nastavnih predmeta koji su odabrani sasvim slučajno. Iz geografije koju su djeca imala tri puta do sada, prerađeno je ogromno gradivo o Aziji (naziv, granice, geografski položaj, reljef, klima, vode, biljni i životinjski svijet, stanovništvo, privreda); iz biologije koju su djeca imala tri puta do sada, prerađene su sljedeće lekcije: Uvod u ekologiju, Proučavanje ekologije, Ekološki faktori, Organizacija živog svijeta u prirodi; tehnička kultura od đaka, nakon održana četiri časa, traži da znaju: osnovne pojmove elektrotehnike, izvore električne energije, pojam energije, vrste izvora električne energije, elektrane, hidroelektrane, termoelektrane, nuklearne elektrane, geotermalne elektrane, vjetroelektrane, solarne elektrane, agregat, baterije i akumulatori.
Ne želim nabrajati pređeno gradivo ostalih nastavnih predmeta, kojih u osmom razredu ima petnaest, jer navedeni primjeri za mnoge koji čitaju članak nemaju nikakvog značaja. Ovo gradivo treba pročitati pa bi tek onda sve postalo mnogo jasnije. Prepuno je definicija, nabrajanja, nepoznatih pojmova, sa mnogo potpuno nepotrebnih podataka. Naprimjer: Električne mreže i četveropoli su područja elektrotehnike koja proučavaju pojmove i svojstva različitih električnih mreža, njihovih sastavnih dijelova (izvora, provodnika, filtera i trošila) i raspodjelu napona i struja. Elektronika je oblast elektrotehnike koja se bavi proučavanjem kretanja elektrona kroz vakuum, gasove i poluprovodnike i na temelju toga se projektuju elektronski uređaji. Između zemalja regije postoje značajne razlike u stopama prirodnog priraštaja. Na jednoj strani su zemlje s visokim stopama, koje se kreću od 13 do 20%: Turkmenistan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan, a na drugoj strani zemlje s umjerenim i niskim stopama prirodnog priraštaja: Kazahstan 6,4%, Azerbejdžan 7,5% i Armenija 1,5%. Gruzija ima negativne stope prirodnog priraštaja (oko 3,5%).
Gdje je osnovno znanje u osnovnoj školi?
Moj dobar kolega je rekao da većina ljudi koji su na neki način vezani za obrazovanje nije pročitalo da iznad ulaznih vrata na školama stoji tabla OSNOVNA ŠKOLA, što bi trebalo našoj djeci dati temeljna znanja, a ne od njih praviti gotove književnike, geografe, biologe, fizičare, hemičare, matematičare, historičare, informatičare, elektrotehničare, likovne umjetnike... Svaki učenik u završnim razredima osnovne škole, dok je u punom pogonu, bolje bi prošao na kvizu znanja od profesora koji mu predaju. Sasvim je razumljivo, učenici treba da su eksperti u svim oblastima, a profesori samo u oblasti koju predaje. Pitam se zbog čega su nam potrebne srednje škole i fakulteti? Ako djeca nauče sve u osnovnoj školi, onda nastavak školovanja nema svrhu. Žalosno je i to što naša djeca nakon toliko uloženog truda ostaju nezaposlena.
Djeca nemaju djetinjstvo, nisu poželjela ići u školu nakon raspusta, u školi se ne šale jer imaju mnogo obaveza, a i šale više nisu popularne za pojedino nastavno osoblje, koje je sa pravom također nezadovoljno. Našim učenicima nije od značaja da li je radni dan, praznik ili vikend. Roditelji svojoj djeci plaćaju instrukcije iz više nastavnih predmeta u osnovnoj školi. Nije čudo – pogledajte zahtjeve, pa će vam sve biti jasno. Šta će našoj djeci ostati kao trajno znanje, to je pitanje koje postavljam kao dugogodišnja prosvjetna radnica? Koliko je kvalitetnih podataka u onome što uče? Porazno je – ogroman je kvantitet, a minimalan kvalitet.
Zbog svega napisanog i još mnogo toga što nije napisano, zamolila bih sve one koji su u mogućnosti, a usput to i žele, da pomognu onima koji ne znaju šta je i u kom obimu potrebno izučavati u osnovnoj školi, a uzeli su sve u svoje ruke i kao veliki znalci pišu NPP-ove za moju i vašu djecu. Moji sinovi će školu završiti prije nego što bude moguće nešto promijeniti, ali mi imamo mnogo djece i generacija koje čeka ova agonija.
