Kao u priči o Damoklu, mač je i u ovoj priči važan rekvizit. Budući da nismo sigurni kako početi našu priču o Narcisu jer je gradimo iz različitih drugih priča o njemu, priznajemo da imamo problem. Taj problem, to jest: kako početi?, imamo još iz školskih vremena i znamo – problem nije samo naš. Pouzdano znamo i to da je najbolji onaj početak koji će nas sigurno dovesti do kraja pa ne znajući koji bi to početak bio, počinjemo evo ovako: jednim pasažom ili stavkom o – rekvizitu.
Izvan sportskog i pravnog okvira, rekvizit je samo predmet potreban za kakvu predstavu i mada je samo predmet, bez njega (ako nije samo dopuna ili element vizualnog dojma) nema ni dramske ni epske radnje. Bit rekvizita je sadržana u značenju te riječi u latinskom jeziku: requirere: tražiti, zahtijevati. Zanimljiv je uzajamni odnos između rekvizita i priče: priča zahtijeva rekvizit i rekvizit zahtijeva priču. Taj da tako kažemo (kako se kakvom površnom čitatelju ili gledatelju može pričiniti) uzgrednik, sporednik, slučajnik, mimogrednik može biti onaj movens, pokretač radnje kad ga aktivira neki od junaka priče. Tad takav movens postaje nešto više: spiritus movens: onaj ili ona što pokreće, smišlja ili organizira – pokretački duh. Zaludnik koji bi se upustio u možda jalov posao inventarisanja svjetske pozorišne, dramske, epske i cirkusko-varijetetske rekvizitarnice otkrio bi da je mač u toj rekvizitarnici najčešći rekvizit. U jednoj od varijanti priča o Narcisu on je glavni rekvizit i u rukama je boginje Nemeze, koja je spiritus movens glavnog dijela verzije priče što upravo počinje. U njoj je:
Narcis je rođen u gradu Tespiji u kome su najveća čast i poštovanje ukazivani bogu ljubavi Erosu. Mimo svih drugih, Narcis je prezirao Erosa i nije volio nikog, dok su mnogi mladići i djevojke zavoljeli Narcisa zbog njegove ljepote. Ptice su o njoj cvrkutale, drveće je o Narcisovoj ljepoti šumjelo, cvijeće je gdje god bi ga i kad god bi ga ugledalo rasipalo oblake mirisa sve gore do oblaka koji su zauzvrat slali blage ozonske životvorne kiše. Nije Narcisu mogao odoljeti niko pa ni Amenija, mladić koji se beznadno u Narcisa zaljubio. Narcis nikom pa ni Ameniji nije ljubav uzvratio i Nemeza odluči djelovati po pravdi onako kako je ona ovaj slučaj razumjela. Ona usadi Narcisu čudnu misao da Ameniji umjesto ljubavnog dara koji bi značio prihvaćanje ljubavi pošalje mač. Amenija primi mač razumjevši poruku, s mačem se prikrade Narcisovoj kući i na njenom pragu oduze sebi život Narcisovim darom. Nedugo zatim, Narcis u nekom izvoru nad koji se nagnuo da se napije vode ugleda svoj lik i strasno se zaljubi u samog sebe. Nemeza, koja je sad upravljala Narcisovim životom kao što lutkar upravlja marionetom, učini da Narcis shvati da je njegova ljubavna strast prema samom sebi kazna za njegovu oholost prema Ameniji. I Narcis mačem koji je Ameniji poslao oduze sebi život. Uzajamni odnos rekvizita i priče o dvostrukoj ljubavi: Amenija – Narcis i Narcis – Narcis ostvario se do tragičnog kraja.
Jedno od pitanja koja nam se otvaraju iz ove priče, a čini nam se važnim, jeste: Da li je Nemezina kazna pravedna (sjetimo se kazne: Narcisovo samoubistvo nakon spoznaje svoje krivnje za Amenijino samoubistvo)? Ona što kažnjava sudi na temelju vrlina koje su joj svojstvene. A da bacimo malo više svjetla na pojam vrline, sjetićemo se Sokrata. Smatrao je Sokrat da se sve vrline sastoje u znanju šta treba činiti i čega se kloniti. Misleći tako, Sokrat je postavio važan princip (ovo preuzimamo iz knjige Istorija helenske etike Miloša Đurića, a isticanja su naša): sve vrline ukoliko su znanje čine jedinstvo, te je vrlina zapravo samo jedna. Da li je Nemeza kaznila Narcisa vođena vrlinom koja joj je kao boginji svojstvena, a to je znanje šta treba činiti? (Dakle: ubiti!) Ako bogovima pripada značenje: ‘ono što je oduvijek’, Nemeza je prije poosobljenja bila apstraktan pojam za onu silu koja je sadržana u mnogim vjerovanjima širom svijeta a posao joj je upravljanje životom ljudi i odvijanjem događaja. Koja je to sila? Ona kojoj se izmaknuti ne možeš: sudbina, usud, kob. (Od rimskih vremena ona je fatum – personifikacija dobre i zle sreće.) Tragični junak priče koju pokušavamo uobličiti, budući da je bio zle sreće, nije bio na popisu sretnih koji je sila držala u rukama. Ako je pak istina u drugačije zamišljenom uvjetu kako biti sretan, onom: Svako je kovač svoje sreće, naša bi priča išla pravcem otklona od sudbinske predodređenosti Narcisova kratkog životnog puta. Dakle: šta je Narcisa odvelo u nesreću – sudbina ili kovačka (ne)vještina u malo ranije navedenom smislu? Ulazimo li to sad u začarani krug: Narcis je mogao izbjeći Nemezinu kaznu da je odgovorio na Amenijinu ljubav, ali nije mogao tako jer mu je sudbina odredila put kojim vlada tragedija? Ne možemo odgovoriti na pitanje da li je svačiji život circulus vitiosus (pročitaćemo tu klasičnu latinštinu: cìrkulus viciózus), začarani krug koji nije moguće napustiti dok život traje i u kojoj je u osnovi prve riječi circ iz koje je izvedena i riječ circus: circus, koja je česta metafora za život. Nego, vratimo se Nemezi. U helenskim prapripovijedanjima, u podjeli poslova među bogovima dobar dio onih što su u Popisu poslova navedeni u poglavlju Sudbina bio je na popisu poslova Nemezinih. Kako to već biva, istraživači Popisa se ne slažu za šta je sve Nemeza bila zadužena. Jedni tvrde da je Nemeza boginja osvete (ako su oni u pravu, osveta je Narcisu došla glave). Drugi pak tvrde da je Nemeza darovateljica: obdarivala je ljude srećom ili nesrećom, po zasluzi (ako su ovi u pravu, Narcis je zaslužio smrtni Nemezin dar jer nije odgovarao na ljubav). Treći misle da je njeno bilo da kažnjava taštinu i oholost (ako su oni u pravu, Narcis je stradao zbog potcjenjivačkog odnosa prema okolini, zbog nadmenosti, uobraženosti, umišljenosti). Kako god, čini se da su se helenski bogovi, kad je o podjeli poslova riječ, redovito jedni drugima miješali u nadležnosti. Nešto više svjetlosti u ovom složenom pitanju nalazimo u likovnim djelima svjetske umjetnosti u kojima prepoznajemo Nemezine atribute: uzda, vaga, mač, bič. Svaki od ovih atributa omogućuje najmanje jednu a najviše bezbroj priča. Budući da nas zanima Narcis, mi biramo mač. (Sjetimo se uzajamne povezanosti rekvizita i priče. Naš je razlog izbora time opravdan.) Mač je u Nemezinoj ruci simbol. Simbolika mača je veoma složena, ali uz našu priču i Nemezu čini se da simbolski arhipelag valja svesti i dovesti u vezu s pravdom: mač dijeli dobro od zla, a krivca – udara. Nemeza, prikazana s mačem, kažnjava taštinu i oholost. Nimalo ne sumnjajući u čitaočevo poznavanje značenja ovih riječi, već samo zbog pokušaja unošenja kakva-takva svjetla u problem Narcisove krivice (ako se o krivici uopće može govoriti jer ona do dana današnjeg nije dokazana, mada je Nemeza izrekla kaznu), podsjetićemo da taština (inačica ovoj je riječ ruskog porijekla sujeta) znači izrazitu brigu, rekli bismo čak pretjeranu brigu za ego, za prenapuhano JA i za spoljašnje znakove svoje vrijednosti. I još znači: sebeljubivost! I još: ispraznost. A oholost: uobraženost, nadmenost, umišljenost. Da li je Narcis bio oličenje taštine i oholosti? Bio-ne bio, boginja ga je držala takvim, a zna se da je baš imala pik na smrtnike koji su se taštinom napuhali i uzoholili se zbog svoje ljepote, ili bogatstva, ili snage – ali se na Narcisa odnosi samo ono prvo: ljepota. Svakako, svima je znano da u bogovskom sudstvu príziva to jest žalbe višem sudu protiv presude nižeg suda nema. Kad je Nemeza osudila Narcisa (sjetimo se: da umre od ljubavi prema samom sebi), ovaj nije uložio žalbu već je samo počeo služiti kaznu i ne znajući da je njegova ljubav zapravo samo dosuđena mu kazna. (To se, mislimo, protivi svim definicijama ljubavi, ali kad je o ovom slučaju riječ, sjetimo se da smo možda zarobljeni začaranim krugom.) “Divno pevaju zablude” – stih je pjesnika Branka Miljkovića. Ljubav, koja bi u helenskom ključu trebala biti Afroditin dar, u ovoj je varijanti priče o Narcisu kazna Nemezina koju je on počeo služiti kad je ugledao svoj divni lik u vodenom zrcalu i zaljubio se beznadno. Kakva zabluda! Jedna druga varijanta priče vodi nas drugim putem. U toj varijanti, Narcisa kažnjava Afrodita, boginja ljubavi.
Kad je ono umro Narcis izgubivši tako zauvijek iz vida divni lik u koji je danima gledao u vodi Kopaidskog jezera u Beotiji ili Beociji (čini se da su se, kasnije, južnoslavenski lingvisti odlučili za Beotiju a južnoslovenski za Beociju), bješe on, Narcis, možda i najnesretnije biće među ljudima jer mu onaj u koga se zaljubio nije uzvratio ljubav. On, neostvarivi ljubimac neostvarivog ljubavnika Narcisa, nestade zauvijek i niko ga nikad i nigdje više ne ugleda. (Bojimo se da bi sad valjalo baciti barem malo kakvog-takvog svjetla na davno otvoreno pitanje ljubavnika i ljubimaca. Neka to staro a i danas veoma aktualno pitanje bude predmet neizbježne, tako nam se čini, digresije koja slijedi. I bojimo se da se bez takve digresije ne bismo nimalo približili odgovoru na pitanje zašto je umro Narcis (ako nam je uopće moguće na to pitanje odgovoriti).)
Digresija to jest (malo) skretanje od predmeta o kojem se raspravlja: Otkad je Platon (427–347. pr. Kr.), učenik Sokratov a učitelj Aristotelov, napisao onu zlatnu knjigu Gozba ili o ljubavi, ono pitanje koje smo maloprije pomenuli dobilo je (možda!) odgovor, ako i ne potpuno izravan i jednoznačan. Pitanje se odnosi na istospolne muške ljubavi. U dorskim starogrčkim državama je „pederastija bila raširena i stajala pod zaštitom porodice, društva, države i religije“ – zapisao je Miloš N. Đurić u komentarima Platonove Gozbe. A u jednoj od besjeda na gozbi o kojoj Platon u Gozbi piše, besjedi Fedrovoj, besjednik kaže: „A odista, (...) i Homer je prikazao Ahileja kako je naročito pokajao Patrokla ne kao ljubimca nego kao poginula drugara. I Orest i Pilad, i Tesej i Piritoj, i mnogi drugi od polubogova najbolji, slavljeni su ne zato što su zajedno spavali, nego zato što su se jedan drugome divili i najveća i najslavnija dela zajedno izvršili.“ Vidimo, čini nam se sasvim jasno, da je odnos ljubavnik : ljubimac bio dio svakodnevice i da je ljubavnik onaj koji voli svog ljubimca koji (taj ljubimac) takvu ljubav može uzvratiti ili ne uzvratiti. Neuzvraćena je ljubav, dakle, nesretna ljubav. Takva je bila ljubav Narcisova. Koliko znamo, do nas današnjih nisu doprli nikakvi izvještaji da se neki od kasnijih posjetilaca Kopaidskog jezera toliko u sebe zaljubio koliko Narcis u odraz svog lika u jezerskom zrcalu. (Doduše, izvori se u ovom pogledu ne slažu: neki tvrde da se nije radilo o jezeru već o nekom izvoru nad kojim se Narcis nagnuo oduprijevši se rukama o kamen koji je virio iz vode i ogledao se u tom izvoru. Iz slike Narcis, za koju dogrobnu zahvalnost zato što ju je naslikao 1594. godine valja dugovati Michelangelu Merisiju da Caravaggiju, nismo uspjeli sigurno razabrati da li je Narcis nagnut nad jezerom ili nad izvorom. U svakom slučaju, čim je Narcis ugledao prekrasni lik u vodenom zrcalu obuze ga silna ljubav. Ovo je bio razlog naše digresije; imamo ljubavnika (nad vodom) i ljubimca (u vodi). Zašto se, kad je o ljubavi riječ, u Narcisovom slučaju radi o Afroditinoj kazni a ne o ljubavi kao Afroditinu daru možda će se malo kasnije razjasniti; bar se tome nadamo.
Ovdje je ovoj digresiji kraj jer, nastavljajući se na već rečeno, počinje kratka pripovijest o početku Narcisove ljubavi i o tom šta je na kraju bilo. Pripovijeda se kako se nimfa Eho kad je prvi put ugledala Narcisa zaljubila u njega na prvi pogled, ali joj on ni tad ni kasnije nije na ljubav ljubavlju odgovarao. Čak: nije je ni primjećivao. Nesretna Eho se potuži Afroditi. E sad se rasrdi moćna boginja Afrodita. Kako i neće kad ovaj momak odbacuje njene darove to jest ljubav u njenim mnogim fasetama (objašnjenje značenja ove riječi ako ga neko slučajno ne zna valja potražiti u našoj priči Afroditin uzdah). I Afrodita, kao i Nemeza u prethodnoj varijanti priče, kazni Narcisa: „E kad neće da voli tebe, draga, a i druge su mi se nimfe s istim razlogom na njega žalile, baš ću ispuniti želju one... kako se ono zvaše... ma isto je nimfa ko i ti, ajd nema veze, al ću joj ispunit želju. Htjela je da se Narcis kad već neće u nju zaljubi u sebe. E, nek bude tako!“ I bi tako, i ispuni se njena riječ i vidje boginja da je dobro, jer još se neke pozaljubljivaše u Narcisa a on, međutim, ni mukaet: on je beznadno zaljubljen u svog ljubimca u zrcalu, ili ogledalu (još jedno od bitnih neslaganja u južnoslaviji). Ali ljubimac mu na ljubav ne odgovara. Naginjao se Narcis nad ogledalom vodenim da poljubi svog ljubimca, a ljubio je samo studenu vodu. Niti je jeo, niti je pio, niti mu je onaj ljubav uzvratio. „Pa šta nas to razdvaja? Ni mora ni planine, ništa, a opet smo tako blizu a tako daleko.“ I izjeca očajni Narcis krilate riječi, koje je s neznatnim izmjenama kasnije s neba prepisao rimski pjesnik Katul kad je, kao i Narcis, u srcu stradao zbog ljubavi: Jadni Narcise, ne daj se više. / Što misliš da je propalo, propalo je znaj. / Dok si ljubio ovog dražeg ti od sviju, / Raskošno ti je blistao sunčev sjaj. / Ti njega svim srcem želiš / a on ti ljubav ne uzvraća. U ovom Narcisovom izjecaju ključna je riječ propalo. To prosvjetljenje, ta misao o propasti rezultat je spoznaje: „Pa ja... pa ja ljubim samog sebe!, zaljubljen sam u sebe!, moj On je ja!, Njega nema!“ Rasplaka se Narcis i suze njegove kapahu u vodu iz koje ga je gledao dragi lik. Suze uznemiriše površinu vode i lik se Narcisova ljubimca izgubi u njoj zauvijek. „Zbogom, zbogom“, prošapta Narcis gutajući slane suze, a bilo ih je toliko da se prilikom gutanja zagrcnu, zakašlja strašno i nezaustavljivo, dah mu se prekide i – umrije Narcis. Nimfe, sve one što su ga voljele vidješe smrt njegovu i na najljepšem mjestu u okolini jezera dadoše se na težak i tužan posao da iskopaju grob svom ljubljenom. Kad iskopaše grob, dođoše po Narcisovo mrtvo tijelo, ali ga ne mogahu naći. Imperfekt ne mogahu toliko ih rasplaka da slana rijeka suza umalo ne uništi zelenkasto-modri cvijet što ga vidješe na mjestu gdje su tražile Narcisovo tijelo. Nimfa Mudrijana, koja je izgleda shvatila o čemu se radi, to jest da je cvijet nikao iz Narcisova mrtva tijela, povika na ostale da prestanu plakati jer cvjetovi uglavnom ne podnose slanu vodu. I tako sačuva cvijet od propasti. Iz lukovice zgaženog cvijeta razvili su se drugi i Narcisov se cvijet smrti raširio širom svijeta. Kad je doba mitova prošlo i nauka preuzela zadatak ispitivanja i tumačenja pojava, cvijet je dobio znanstveno botaničko ime Narcissus. Kod nas u Regionu (kako sad svi osim proskribiranih jugonostalgičara nazivaju one zemlje što su nekad bile šest-u-jedno to jest šest republika u jednoj zajedničkoj – da joj ne pominjemo imena) taj cvijet zovu narcis. Razvio se Narcisov cvijet u četrdesetak vrsta, rasprostranjenih naročito u Sredozemlju. Narcisoidni Regionjani uglavnom misle da su naši narcisi najljepši, a naše su vrste Narcissus poeticus, Narcissus tazetta i Narcissus serotimus. Niko nikad nije čuo bilo kog da se za valentinovskih ili osmomartovskih cvjetodana prodavačima cvijeća obraća sa „Dajdermi dvaatri ta serotimusa“ ili „Poštotje ta kita poetikusa“. Ako ne traže narcise, onda traže: sunovrate. Otkud sunovrat? Ona grana nauke o jeziku koja se zove etimologija a proučava postanak i razvoj oblika i značenja riječi prema njihovu korijenu otkriva nam najsvjetliji nama poznat horizont priče o Narcisu. Ime njegova cvijeta sunovrata povezano je s riječju sunce, a ova s praslavenskim korijenom sъln- koji se nalazi u složenici sunovrat – „okrenut prema suncu“. U češkom je jeziku slunovrat. Kod nas taj cvijet zovu i zelenkada.
Narcis je ostao zagonetka. Neodgonetnuta ako se suočimo s pitanjem Zašto je umro Narcis? Šta je zapravo rekao Tiresija, slavni tebanski prorok koji je još u mladosti oslijepio, ali stekao moć proricanja, koji je nekom prilikom kad je Narcisova majka Liriopa došla do njega po neki savjet rekao: „Narcis će doživjeti duboku starost pod uslovom da nikad ne upozna sebe.“ A Narcis je, znamo, umro veoma mlad. Zašto? Zato što je spoznao sebe? Da nije Tiresija tako izrazio misao kako istinita samospoznaja ubija, da se s otkrivenom najdubljom istinom o sebi ne može doživjeti duboka starost? Da je filozofski zahtjev spoznaj samog sebe opasan jer bi valjana spoznaja otkrila naše uobražene vrijednosti? Da smo mi kao vrsta promašaj? Nije li takva pretpostavka sokratovski ključ problema budući da je Sokrat rekao da samo spoznaja koja dolazi iznutra jeste istinska spoznaja? Narcis je u vodenom zrcalu vidio istinskog sebe i zato umro, jer je nadvladao čulnost – koja pripada onom erotičkom u biću živog svijeta, od buhe, komarca, žohara i vilina konjica do čovjeka? Tako, možemo i završiti kako smo i počeli, pitanjem: Zašto je umro Narcis?
Narcis je postao simbol beznadne ljubavi, ali i hladne egocentričnosti, pretjerene povučenosti i patološke samozaljubljenosti, sebeljubivosti i samoljubivosti i samodopadnosti, otud: karakterne osobine narcizam i narcisoidnost. Ali je istovremeno i više od pripisanih mu simbola. Narcis je otvoreno pitanje sadržano i u denotacijama i u konotacijama imenice i pridjeva gej.
