Naša je kći ovog ljeta riječ raspust shvatila doslovno i raspustila se potpuno. Oslobođena dnevne rutine, bez višesatnog nadzora odraslih, spava do kasno, jede kad hoće i besposličari sa slušalicama u ušima. Vozi bicikl, s drugarima igra odbojku ili pregledaju shortseve na telefonima. Trenutno je ni omiljeni stripovi ne interesiraju.
- Koliko još imam raspusta? Koji je sada mjesec – pita nekidan, a dobro zna da školska godina počinje u septembru.
- Izračunaj sama – čikam je da makar malo upali motorku.
- Nije ti fazon – mršti se i otvara kalendar na telefonu.
- Jesi li to poželjela školu? – pitam.
- Ti bi baš da provociraš? – odgovara protupitanjem.
- Ma kakvi. Samo se nadam. Dobijaš novi predmet – radujem se umjesto nje.
- Nada umire posljednja – mudruje. I koji opet novi predmet? – cijedi kroz zube.
- Hemiju – velim.
- Bljak – reagira.
- Nije ti fazon – kažem sad ja. Hemija nije bljak, već super cool nauka.
- Možda tebi.
- Možda bi bila i tebi kada bi dopustila da te zainteresuje. Bilo šta u školi – dodajem.
- Paaa, interesuje mene puno stvari u školi – proturječi.
- Na primjer, šta? – pitam.
- Na primjer, jesu li H. i A. i dalje zajedno. I kad će slavina u WC-u u prizemlju biti popravljena. Sva budem mokra, koliko prska – objašnjava školske interese.
- Znaš ti dobro na šta ja mislim – vraćam priču u korito.
- Znaš i ti dobro da se ja ne palim na školu. Kao da ne znam šta će biti iz te hemije. Štrebaj, štrebaj, štrebaj, zadaća, zadaća, zadaća – širi ruke, prevrće očima.
- Zadaća vam pomaže da savladate gradivo ili da dovršite ono što na času niste stigli – branim zadaću, ali jalovo.
- Kad ne stignemo sve na času, to nije moj problem. Kako nikad nemamo zadaću iz tjelesnog? – presreće mi argumente.
Znam i sama da je zadaća često rezultat pretovarenih kurikuluma, da je nerijetko kod kuće odrađuju roditelji, kao i da je neke škole pa i obrazovni sistemi ne poznaju. Jednako tako, svjesna sam i da je rasprava o tome je li zadaća potrebna ili ne bez konca i zaključka. Koliko god je onih što zagovaraju zadaću, tvrdeći da ona olakšava usvajanje gradiva, jača odgovornost učenika i navikava ih na samostalan rad, toliko je i onih koji zagovaraju da je zadaća opterećenje, da frustrira učenike i da njen pozitivan učinak još niko nije dokazao.
Isto tako znam i za lekcije na sedam stranica i na šta misli kad kaže štrebaj, štrebaj, štrebaj.
- Nestalo ti riječi, a? – likuje kad vidi da sam zaćutala na njeno posljednje pitanje.
- Nije ti fer komentar – kažem joj, iako svjesna da je skroz na mjestu.
- Vidiš i sama koliko se s ostalim roditeljima iz tvoje škole trudim da bilo šta promijenim. Sjećaš li se koliko smo se borili da se vratite u škole u pandemiji? Sjećaš li se da sam danima kasno dolazila, to smo se angažirali na kurikularnoj reformi. Pa samo o preteškim ruksacima trubimo godinama i tražimo rješenja – kukam u naletu malodušja.
- I? – podiže obrvu. Šta ste postigli?
Zaćutim opet, nestade mi riječi.
- Eto, ništa – kapituliram. Nego, nisi više mala i uskoro završavaš osnovnu školu. Kad ti je škola toliko bljak i sve ti u njoj naopako, sjedni sa drugarima iz svih odjeljenja svog razreda kad počne školska godina, pa fino napišite šta to sve u školi ne valja i kako biste vi da bude. Onda to što napišete predajte razredniku ili, još bolje, pošaljite e-mailom ministrici odgoja i obrazovanja. I još medijima pride. Pomoći ću ti da skupiš e-mail adrese. Pa kada vam iz ministarstva ne odgovore ili vam kažu da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve, vi lijepo stupite u štrajk – upućujem je.
- Je li me zezaš? – pita tiho i maksimalno iskolačenih očiju.
- Nimalo – kažem, namjestivši glas na ozbiljno. Kad već u ministarstvu ne slušaju roditelje, pojedinačno ili u Vijeću, kad nastavnike i pedagoge ne zarezuju, kad se u medijima samo pravdaju, možda vas djecu ozbiljno shvate.
- Nisam baš ovo zadnje ukapirala, ali ideja ti je cool – veli kći naglo probuđenog interesovanja. Prvo ukinuti zadaću, produžiti veliki odmor i... i ono građansko obrazovanje isto izbaciti – nabraja, više za sebe nego naglas. D. će to najbolje znati, on je naš genijalac. Nadam se samo da će i ostali htjeti – vergla, a oči joj se cakle.
- Znaš kako kažu – velim joj. Nada umire posljednja.
I nešto mislim zašto naše škole ne uče djecu da zahtijevaju smislene promjene u obrazovanju. Djeca često djeluju nezainteresovano i odsutno, ali iz nekih pukotina, kada se otvore, sve gledaju širom otvorenih očiju. Znaju šta žele i šta im treba. Otkrili su kanale komuniciranja i učenja koje mi nikada nećemo dostići. Ako radimo u njihovom interesu – trebalo bi da ih saslušamo, dobro razmislimo o tome, pa nešto prihvatimo, a nešto s jakim argumentima odbijemo. Oni će u zahtjevima nadoći, i možda će prvi biti da odmor traje duže, ali kasnije će to biti sve smislenije i odgovornije. Bez toga sva ta vijeća učenika, vijeća mladih i slični forumi nemaju nikakvog smisla.
