Prije par dana Nacrt zakona o obrazovanju u Kantonalnoj skupštini po drugi put nije usvojen. Ali ne zato što je vladajućoj koaliciji staro obrazovanje postalo važnije od novih trolejbusa, nego zato što je sjednica otkazana. A otkazana je jer je opozicija, koja ni sama ne bi bolje nacrtala ovakav zakon o obrazovanju, sabotirala sjednicu. A zašto? Zato što nije odštampano, prema jednoj procjeni, oko 2.000 listova (po zastupniku) e da bi se oni pripremili za rad. Ništa ekologija, ništa štednja, ništa informatika, ništa digitalni mediji, ništa zdrav razum i mrva pristojnosti.
O 2.000 listova kopiranja mjesečno nastavnik u Kantonu Sarajevo može samo sanjati. Nacrt zakona o obrazovanju ne predviđa investiranje u nastavna sredstva i materijale. Aktuelni budžet uglavnom prepušta školama da se snalaze s tim, iz vlastitih prihoda. Nacrtom se nastavničko zvanje nastavlja ponižavati naveliko i korumpirati nasitno. Nacrt je sklepetala nestručna grupa za mjesec dana, pod pritiskom ne znamo čijim i s razlogom ne znamo kakvim, ali s potpisom vlasti koja se, barem što se obrazovanja tiče, njime predstavlja kao lažna alternativa prethodnoj.
Kad čovjek zida kuću, nacrta prvo nacrt. Pa onda vidi s građevinarom i arhitektom može li to kako je zamislio, i koliko čega treba, ako može. Pa mu stručnjak nacrta plan, sve da svako zna kako će, zidar šta će, da zna tesar, da zna električar, da zna vodovodžija... Lakše je i pametnije nad papirom ispravljati greške, nego kasnije macolom. Kad čovjek dogovara krečenje, izmjeri površinu zidova, raspita se za cijene farbe, dogovori vrijeme s molerima... Kad renovira kupatilo, uzme papir i olovku, po s jedne strane piše kojim će redom kog majstora zvati, a s druge koliko će mu pločica, koliko maltera, koliko cijevi, koliko koljena... trebati. A i to ne računa sam, nego pita majstore... Kad planira godišnji odmor, rezerviše smještaj, isplanira putovanje, provjeri budžet. Kad kupuje cipele, proba ih. Kad bira kapu, stavi je na glavu i stane pred ogledalo. Malo kada i malo šta radi grlom u jagode.
Tako čini i misli svaki čovjek kad su njegove noge u pitanju, njegovo kupatilo, njegov stan, njegova kuća, njegova glava. Osim ako nije neko stvorenje, arogantno i priglupo, ali snalažljivo i lukavo, pa kad zida kuću nađe nekoga da mu jeftino, ako već ne može džaba, uradi nacrt, ali ne zato što će kuću po tom nacrtu praviti, nego da završi posao u opštini, da dobije neku dozvolu, da nešto završi nabrzinu, da uradi što vazda gladna država od njega traži.
Ali kad se donosi zakon o obrazovanju, svi ti ljudi, normalni i pošteni, odgovorni i oprezni, razumni i pismeni, kao da se pretvore u to nesretno stvorenje pa rade sve naopako. Svako vidi i prizna da je taj nacrt faličan, da je u njemu štošta nahero, da nema temelja i da fali para, da se krov za dimnjak drži, da vrata kupatila šolju izvaljuju, da krevet u spavaćoj samo na kant može stati, da slivnik stoji uzbrdo, da je cijela ta rabota notorni natrč-naprč, ali pošto to nije njihovo, ne ide iz njihovog džepa, ne košta ih ništa, ne jede im hljeba, svi reknu nekide. I prođe. Svaki od njih, ne zna se je li gori onaj ko je pravo završio ili koji nije, ko da na normu radi, čim se kamere uključe svako malo diže ruku i galami: ispravka krivog navoda. Ali kad pred njega dođe kriv zakon, u koji se razumije kao Mara u kriv navod, to neka prođe krivo, pa će se poslije ispravljati amandmanima. Tačno se pita čovjek što bi za Farmu i Zadrugu plaćao, kad skupštinu može gledati besplatno.
Ili ne sjede u skupštini normalni i pametni i odgovorni i pošteni ljudi, nego ona stvorenja koja državu vole i poštuju, ali svejedno gledaju kako će je gdje god mogu prevariti, pokrasti i oštetiti. Pa bi onda ovaj krivi nacrt stvarno bio nebitan, jer se ionako ništa neće raditi po njemu, nego će onako kako je gazda i dunđer u svojoj glavi zamislio. Biće to lijepa kuća na tri sprata, a fala bogu i klizištu, biće uskoro i blizu tramvaja. Samo dok se još ovo malo drveća što je ostalo preradi u skupštinske materijale.
