Kutija ili vrećica u kojoj se nalaze slatkiši već godinama mijenja samo svoju glavnu figuru, zavisno od toga koji je lik iz crtanih filmova trenutno najpopularniji. Druga verzija sljedovanja (malo manje poželjna, iako se u kesi nalazi sve ono što dijete voli) je ona roditeljska ili starateljska – prijelazna faza prerastanja paketića u 20 ili 50 KM, koje se troše na...
Ustvari, kako se osmjehuje jedan srednjoškolac sa gomilom novogodišnjih novčanica?
Prvi dernek
Razgovaramo sa grupama učenika i učenica iz različitih zeničkih srednjih škola: Gimnazija, Tehnička, Medicinska, Ekonomska, KŠC Sveti Pavao i Mješovita srednja škola Mladost. Naši sagovornici/e svoje novogodišnje džeparce uklapaju u fondove prvih ozbiljnih derneka, koji sa sobom, manje-više, nose i prve ozbiljne odluke.
Spiskovi sa potrepštinama su dorađeni, dopunjeni i spremni za upotrebu. Jedan srednjoškolac, učenik trećeg razreda Gimnazije, jedva čeka novogodišnji dernek:
Ovo je prva Nova godina koju slavim sa rajom. Biće ludilo. Slavimo je u stanu kod jednog drugara. Njegovi roditelji putuju u Beč, tako da je stan prazan. Još uvijek skupljamo lovu, još samo nekoliko učenika treba da donese. Dogovorili smo se da to bude 15 KM. Napravili smo spiskove šta nam sve treba. Baš sam nestrpljiv, srijeda mi je daleko kao Zimbabve.
Učenica trećeg razreda Gimnazije kaže da se novogodišnje veselje ne razlikuje mnogo od drugih fešti:
Ono što je važno jeste druženje. Ne sređujemo se kao one tete što furaju restorane. A ne slušamo ni njihovu muziku.(smijeh) Za sve važi isto, fina maja i tole, i to je to. Jedina razlika je u tome što se cure šminkaju, sređuju frizure i koriste ukrasne šljokice. Važnije su neke druge stvari. Sad smo u fazi snimanja muzike koju ćemo slušati. Svi smo različiti, svako ima neke svoje bubice, pa nam je teško da se uskladimo. Ovo je najteži dio, sve drugo je lako dogovoriti. Lovu smo već raspodijelili na pet dijelova: sve što treba za mezu, slatkiši, grickalice, alkohol (najveći dio :-)), ukrasi i pirotehnika. Bez toga nema derneka :-). Cigare kupujemo kao i uvijek, svako sebi, kao i marihuanu – ako neko i to želi. To ne ide na spiskove.
Očekivanja su velika. Nadam se da ću provesti noć u plesanju i ludiranju sa svojim prijateljima i simpatijom. Ne izlazim navečer po kafićima, roditelji mi to još ne dozvoljavaju, tako da je za mene ovo jedinstvena prilika da ostvarim sve ono o čemu maštam. Cijeli mjesec ništa ne učim, ne mogu, gledam u knjigu i zamišljam sve to. Nadam se da me roditelji neće zvati svakih pola sata, nekad baš smaraju. To bi mi bio najbolji novogodišnji poklon, kaže učenica trećeg razreda Medicinske škole.
Pušiš da bi bio dobra raja
Uglavnom svi sagovornici - srednjoškolci i srednjoškolke - u svoje dobre provode (kakav je i novogodišnji) uključuju cigarete i alkohol, dok neki od njih ponekad zapale i marihuanu. Pritisak vršnjaka i okoline, dokazivanje, potreba da se bude cool kao stariji dečki i cure, radoznalost, nedostatak komunikacije, loše ocjene, neinformisanost, stres u školi, imitiranje, porodični problemi i dosada, smatraju oni, veoma su značajni razlozi da se zapali prva cigareta, popije prvo pivo, ili smota prvi džoint. Sve to ih čini manje nervoznim, ali i samouvjerenijim pred simpatijom; nisu nespretni, imaju šta da rade dok čekaju da se nešto desi:
Pušiš da bi bio dobra raja. Gledaš druge i tako zapališ. Dođeš u prvi razred, svi u WC-u. Pridružiš se jer hoćeš da se uklopiš. Uzmeš cigaru da se zezaš i postaneš pušač. Pušim već 4 godine. (učenica trećeg razreda Mješovite srednje škole Mladost)
Ma sve iz dosade. Izlazim svaki vikend, pijem stalno, ali znam mjeru. Prvi put sam zapalila u petom razredu osnovne. Ne pušim da se pokažem pred društvom. Dobro, tako se počinje, ali sad već ne mogu da ne zapalim. Ne znam što mi sve to treba. Cijeli život sam u takvom okruženju, još od malena, sve to je utjecalo na mene. Otac mi je umro od droge. Drogirao se pred mojim očima. Od droga nikada ništa ne bih uzela. (učenica četvrtog razreda Mješovite srednje škole Mladost)
Sa porocima ne pretjerujem, volim popiti neko piće kad sam u dobrom društvu, uz dobru muziku. Sve to nekako počne sa društvom, iz neke furke, pa se navučeš. Tako je bilo i sa cigarama, a onda dođeš u situaciju da ne možeš zamisliti početak dana, kafu, bez cigare. (učenica četvrtog razreda KŠC Sveti Pavao)
Pušim četiri godine – za svoje godine već dugo, a i puno. Marihuana je moj spas. Kako vrijeme prolazi, sve sam više navučena. Tu su i zablude sa kojima svi mi živimo, mislimo da će nas, kada smo naprimjer pod stresom, smiriti itd. Alkohol rijetko pijem, obično su to neka slavlja, zabave i sl. Marihuana mi je važnija od cigara. Donijela mi je više dobrog nego lošeg. Prvi put sam je probala prošle godine, nakon toga sam je koristila jednom u mjesecu. U zadnje vrijeme taj broj se znatno povećao, danas je pušim svaki dan. Svjesno to radim, onoliko koliko sam svjesna i mogućih posljedica. Smatram je svojim najvećim spasom. (učenica četvrtog razreda Gimnazije)
U školi je zabranjeno pušenje, ali to niko ne poštuje. Dim kulja na sve strane i u WC-u i iza škole. Počeo sam sa 14 godina, sa društvom, hajmo probati i tako to. Sad pušim kutiju na dan, nekad manje, nekad više. Ispušim po jednu na svakom odmoru, a prije i poslije škole jednu na drugu, k'o lud. Poseban mi je ćeif da zapalim nakon doručka uz kafu. Više se puši vani nego u školi. Kad se izađe, uz pivce, pukne i kutija. Mnogo pušim i uživam. Pušenje me smiri, posebno kad imam neke probleme ili kad je u blizini neka simpatija :-). Nekad želim prestati, kad me uhvati kašljanje (smijeh), ali ne može. Ne ide pivo bez cigare. Kada pušiš dugo vremena onda ne postavljaš pitanje kako bi bilo da ne pušiš, zašto to radiš i sl. (učenik četvrtog razreda Ekonomske škole)
Ima i potpuno suprotnih mišljenja:
Ma pola ovih što puše lažu sami sebe da ne mogu bez toga, samo da budu face, a to im uspijeva samo ako imaju to smeće u ustima, ili još bolje pivo ispred sebe. Nisi zanimljiv samo ako piješ, pušiš i drogiraš se, evo mi smo primjer (smijeh). Niko ne može reći, ako je realan, da je to nešto lijepo, nešto što miriše, da ima neku korist od toga i sl. Bacanje para i ništa drugo. Kao da nije moguće plesati, družiti se, ili dernečiti bez toga. Dati 5 KM za kutiju cigara, moraš biti budala. (učenici trećeg razreda Tehničke škole)
Na ČOZ-u ponavljamo gradivo za sljedeći čas
Poroci su negdje u fusnoti u nastavnim planovima i programima, ali i u nastavi. Čini se da su iskustva sagovornika i sagovornica slična:
Na ČOZ-u ne radimo ništa bitno. Pričamo o tome kad će nekoga isključiti, o jednicama, problemima i izostancima. Ne radimo nikakve prezentacije. Zaobilaze nas i sva važna predavanja. Voljela bih da pričamo o svim postojećim problemima maloljetnika, a ne samo o izostancima. (učenica trećeg razreda Mješovite srednje škole Mladost)
U drugom razredu smo imali spisak tema o kojima smo razgovarali na času sa razrednicom. To nam je baš bilo zanimljivo. Voljela bih da i danas pričamo o raznim problemima, naprimjer ovisnosti (šta ko uzima i zašto), problemima u porodici (da pokušamo da ih riješimo) i sl. Jednom smo imali i predavanja o tome koliko ima maloljetnica u drugom stanju, koliko djevojaka završi sa narkomanima, koliko djece se rađa sa ovim ili onim hepatitisom. Sve to nas je interesovalo. Mislim da bi trebalo biti mnogo više takvih predavanja, posebno u ovoj školi. (učenica četvrtog razreda Mješovite srednje škole Mladost)
Što se odjeljenske zajednice tiče, većinom ne obrađujemo neke važne teme, taj čas iskoristimo za ponavljanje gradiva. Sa razrednicom pričamo jedino ako je neko napravio neki problem ili oko neopravdanih – kojih ima previše. Ne bih ništa mijenjala, obrađivala neke posebne teme, taj čas mi dođe kao neki odmor. (učenica četvrtog razreda KŠC Sveti Pavao)
Na času odjeljenske zajednice uopšte ne slušamo nikakva predavanja, samo se bilježe izostanci. Zanimljive teme bi bile one iz kojih bi učenici mogli nešto da nauče, teme o obrazovanju, odgoju, porodici i sl. (učenica četvrtog razreda Gimnazije)
Predavanja, koja imamo u školi su uglavnom dosadna, ili su, zavisno od teme, zanimljiva u granicama. Sve to isto su nam pričali i starci, onako usput. Slušam ih reda radi, kao i sve druge definicije (smijeh), jer moram. (učenik četvrtog razreda Ekonomske škole)
Bez argumenata
Roditelji su svjesni potrebe da se razgovara o stvarnim problemima tinejdžerskog uzrasta (poput pušenja, alkohola, droga...), ali nekada samo biraju manje zlo:
I moje dijete puši. Razgovarali smo o štetnosti, ali pošto sam i ja godinama pušač, nisam imala neke velike argumente. Damo mu novac i za cigare i za sendvič – da ne žica okolo od drugara, ili u gorem slučaju, da potroši novac od sendviča za cigarete. Možda nije pedagoški, ali je realno. Ako mu zabranim, može biti samo još gore. Znam i takve primjere, ali sva ta djeca se i dalje isto ponašaju, možda čak i ekstremnije iz tog nekog mladalačkog prkosa. Svi mi znamo da je to štetno, ne trebaju nam neka posebna naučna objašnjenja. (roditeljka učenika četvrtog razreda Tehničke škole)
Škola kao odgojno-obrazovna ustanova ne bi trebala odustajati od prevencije zloupotrebe duhanskih proizvoda, alhohola i narkotika i ukazivanja na njihovu štetnost, bez obzira na strukturu učenika – da li su to manje ili više problematični đaci. Rješenja bi se trebala kreirati prema stanju i potrebama, ali realnost je da sistem kakav imamo nije osjetljiv ni prema učenicima generacije. Učenici piju alkohol na času, puše cigare u školskom prostoru, drže noge na klupama… Profesori neće javno o tome da govore, ma i ne interesuje ih, završe svoj čas i zdravo. Samo otvoren razgovor, poštovanje kućnog reda i stalna edukacija učenika, osoblja škola i roditelja, kroz prezentacije, rasprave, radionice, predstave i sl. mogu riješiti ovakve probleme i poticati učenike na zdrave životne navike. Učenici bi trebali što više iznositi svoja mišljenja i stavove, družiti se, upoznavati različitosti – na taj način bi razvijali samopouzdanje. Prevencija, kroz kvalitetne edukativne programe, je jedino rešenje, a za nju nije rano čak ni u prvom razredu osnovne škole. Ni uvođenje zdravstvenog odgoja, kao zasebnog predmeta u nastavu, ne bi bila loša ideja. Sve to ne bi moglo da ne rezultira poželjnim promjenama ponašanja djece i mladeži. (roditelj učenika četvrtog razreda Gimnazije)
Teorija i praksa
U bojama poroka nisu samo novogodišnji paketići naših srednjoškolaca. Mnogi od njih na ova zadovoljstva troše kompletan mjesečni džeparac.
Prvi (i najdostupniji) porok sa kojim se učenici susreću u školama je nikotin. Pušenje u školskim dvorištima, a posebno u svim radnim prostorijama strogo je zabranjeno, ali u mnogim srednjim i osnovnim školama đaci i profesori svakodnevno krše ovo pravilo. Nerijetko zajedno i puše. Učenici se okupljaju po školskim WC-ima ili svoju strast za porocima utažuju u školskim hodnicima i dvorištima, bez ikakvog straha da će ih neko uloviti.
Većina srednjoškolaca sa kojima smo razgovarali radeći ovu priču, nije imala odgovor na pitanje zašto puše ili piju. Ali, kada im je dato malo vremena za razmišljanje, 90% njih je zaključilo da to rade iz dosade.
Teorija je da škola treba biti prostor koji promoviše zdrav način života, gdje porocima nije mjesto, a potporu tome trebaju dati profesori, roditelji i školsko osoblje. Međutim, stvarno stanje je kolizija između onoga što govore i onoga što rade i kompletan školski kolektiv i roditelji, te time daju loš primjer učenicima i direktno promovišu konzumiranje poroka kao poželjno ponašanje. I nastavnike i djecu će i dalje ujedinjavati dosada - ali u WC-ima i dvorištima, dok će ih na ČOZ-u držati uspavanim. I spremnim za ponavljanje gradiva.
