Fotografija preuzeta sa www.http://www.cra.sh/attraction
Šta znači depolitizacija školstva na način da se ograniči političko djelovanje direktora i pomoćnika direktora u školama za vrijeme trajanja mandata, odnosno da ne mogu biti članovi tijela i organa političkih stranaka? Ko je kreator dopuna postojećih zakona o obrazovanju? Zašto je prilikom glasanja za navedeni Zakon bilo deset suzdržanih glasova iz redova SDA? Šta je pisalo u postojećim zakonima? Zašto je zakon dopunjen baš u izbornoj godini? Da li je dopunu nekog zakona moguće napraviti tako što svojim riječima opišemo postojeće članove tog zakona i usmjerimo ih individualno? Kome sve ovo treba?
Odgovore na sva postavljena pitanja nudi istraživanje Školegijuma provedeno u Zenici, s anketom u kojoj su direktorima zeničkih osnovnih i srednjih škola postavljena ista pitanja: koliko vremena obavljaju direktorske dužnosti; šta znači mandat – treba li ga ograničiti; postignuća – na šta su posebno ponosni; političko opredjeljenje – koliko im je ono pomoglo u karijeri; smatraju li da je zakon o depolitizaciji školstva, tačnije direktora i njihovih pomoćnika, bio potreban. Svojim pričama o propustima u obrazovnom sistemu, bez uljepšavanja, sami su zaokružili ovo istraživanje.
Umjetnost doživotnog mandatarenja
Direktori po zakonu imaju pravo na dva mandata po četiri godine u jednoj školi. Jedni su tu tek jednu sedmicu, drugi 28 godina upravljaju različitim školama, a treći ni manje ni više nego 24 godine sjede na čelu jedne te iste škole. Za svoje uspjehe, postignuća na koja su posebno ponosni, navode različite stvari. Neke su takve da se moraš zapitati šale li se – jer sve što su istakli kao neki poseban uspjeh zapravo su njihove osnovne obaveze. (Ne radi se o ličnim obavezama, ali svakako treba da ih se tiču: održavanje školskog prostora čistim i urednim; stvaranje pozitivnog ambijenta i dobrog kolektiva; međuljudski odnosi i povjerenje; timski rad; dostupnost učenicima – izjave tipa moja kancelarija je uvijek širom otvorena; upoznavanje svog okruženja; himna škole; organizacija nastavnih i vannastavnih aktivnosti; organizacija nastavnog plana i programa; izjave tipa mnogim ljudima sam svojim radom vratila vjeru u ljude; teorijsko podsticanje kreativnosti kod nastavnika – u smislu možete vi mnogo uraditi i sa tri lista papira ako ste zaista kreativni; korektnost prilikom primanja zaposlenika).
Ima tu i ozbiljnih projekata: nabavka posebne opreme u cilju podizanja kvaliteta nastave; važni građevinsko-zanatski radovi, npr. zamjena kompletne elektromreže ili renoviranje devastiranih dijelova škole; djeci je obezbijeđena užina; prva škola koja je imala hrabrosti da istjera politiku i to u vrijeme kada nije bilo moguće biti diretor a da te stranka tu nije postavila; udomljeno preko 5.000 knjiga u novu biblioteku; uvođenje videonadzora, interneta, pokretanje web stranice, digitalizacija dnevnika, tj. osavremenjavanje škole praćenjem ponude 21. stoljeća; vraćanje discipline u škole koje su zadavale glavobolju i strah čak i kod slučajnih prolaznika; stvorena jedna nova škola evropskog tipa sa EU–VET nastavnim planovima i programima; uniformisanje učenika da bi socijane razlike bile što manje uočljive; škole su ostvarile zavidne rezultate na raznim takmičenjima; uvođenje programa međunarodne razmjene učenika (sa tri zemlje).
Mandat za sve direktore predstavlja isto: odgovornost, izazov, period u kojem trebaju da se dokažu, logičan slijed u napredovanju jednog nastavnika. Smatraju da imaju težak zadatak jer u jednoj složenoj i komplikovanoj strukturi države, u kojoj je prisutna finansijska stagnacija (ministarstvo ih logistički ne prati), moraju zadovoljiti sve potrebe za odgojem i obrazovanjem učenika jedne škole.
Jedni smatraju da mandat treba da bude ograničen, jer sve i kada su direkotri puni kreativnosti i ideja, to se potroši i počinje ponavljanje. Previše blizak odnos uprave, zaposlenika, učenika i roditelja često se pretvara u mi pijemo kafu, mi smo dobri. Posljednji, ali jednako važan razlog je zloupotreba. Da smo mi jedno savršeno uređeno društvo, zavidnih vrijednosti i zakona, neograničen mandat ne bi bio problem. Ali u ovakvim uslovima...
Drugi su protiv zakonskog ograničenja mandata kakvo danas imamo. Tamo gdje je kolektiv zadovoljan i gdje je sve dobro urađeno, to možda i nije dobro rješenje, ali bi svakako bilo dobro naći neke parametre po kojima bi se mjerilo do kad neki direktor vrijedi i kad prestaje biti sposoban za svoj posao. Oni koji su imali priliku da predaju van granica BiH, u Americi i nekim razvijenim evropskim zemljama, objasnili su da je tamo mandat relativna stvar, da se državi ne isplati da eksperimentiše. Ona uvijek stoji iza uspješnog čovjeka i vrednuje rezultate rada, tu nema ni politike ni mandata.
Treći imaju podijeljeno mišljenje - smatraju da ograničenje mandata ima i svoju dobru i svoju lošu stranu.
Moguće rješenje: da ne bi imali, kako kažu, čudne direktore čudnih diploma, koji nerijetko upropaste cijele kolektive, smatraju da bi kandidate na listama trebalo drugačije određivati, bez političkih uplitanja, isključivo prema kvalitetu (intervju i razvojni plan mandata – neke vizije), sposobnostima i ocjeni u radu. Kandidati ne bi trebali proći samo seminare i obuku nego i različita testiranja. Svi koji zadovolje trebali bi se naći na spiskovima u ministarstvu, a zapošljavanje bi trebalo ići po nekom redoslijedu.
A direktori i direktorice kažu...
Mensur Milak, nastavnik historije, jedan od autora predmeta Građansko obrazovanje i koordinator projekta Civitas, u oktobru ove godine završava svoj drugi mandat u OŠ Mak Dizdar i vraća se u nastavu. Ima 34 godine radnog staža, od kojih je 26 djelovao kao direktor u tri različite škole. Sa 16 godina je postao član Saveza komunista Jugoslavije. Sada je član stranke SDA, tu ideju podržava od 1992. godine. Škole u kojima je radio od toga nisu imale nikakve koristi. Ističe i to da unutar stranke nikada nije želio podržavati stvari sa kojima se nije slagao. Svoje političko opredjeljenje nikada nije mijenjao. Zbog toga je unutar škole imao i jedno negativno iskustvo. Smatra da smo u zamci ako mislimo da stranke na vlasti određuju direktore škola, da je to previše usko – one određuju sve, to su gospodari života i smrti.
Ako pozitivne ocjene od strane Pedagoškog zavoda, a ocijenjen sam 18 puta od strane osam različitih ljudi, ne govore da sam sve ovo vrijeme trebao biti direktor, onda sam ja obični manipulant, koji kao takav treba da ima neku višu poziciju – s obzirom na to da mogu da manipulišem uspješnim ljudima.
Sa dosta ministara SDA se nisam slagao u mišljenjima. Premijerka Bernadeta Galijašević, ministrica iz SDA, vodi 50 direktora u Tursku. Znate li ko nije išao?! Ja nisam išao. A išli su neki ljudi koji i nisu bili direktori.
2002. godine u OŠ "Skender Kulenović" mi ističe prvi mandat. U školi je sve u najboljem redu. Alijansa preuzima vlast, odjekuje rečenica kratka i jasna – ko se očešao o SDA stranku više ne može biti direktor. Odbor zasjeda i ljudi izglasavaju mene. Protukandidat je bio nastavnik geografije Aziz Kevelj. Ministar poništi konkurs. Dvaput ista priča, ali članovi odbora, Emir Sokolović i Šećan Mujčinović ne odustaju – Šećan je privatno opredijeljen za SDP, a Emir nije bio ni u jednoj stranci. Konkretan životni primjer koliko je sve do ljudi, kako je sve postalo stvar pojedinaca i ličnih interesa. Sutra će vam pomoći više neki indvidualac iz SDA i neke druge stranke, a ne sama stranka – ona se uglavnom bavi sobom. To je malo za medije, da se ljudi posvađaju, pa hajmo popiti kafu, vino, gusti sok, zavisi ko šta pije. Griješimo ako stvari posmatramo crno-bijelo. Nisam htio da se predam, neka ljudi odluče. Više nije bila stvar mandata nego principa. U sve sam uključio i medije, Naša riječ, FTV – Tomislav Đurić, udarna vijest, šta se to dešava u ZE–DO kantonu, reforma obrazovanja ili sječa glava.
Nikada u životu nisam bio član nijednog školskog ili upravnog odbora. Šta god da kažem za stranačko opredjeljenje i napredovanje u karijeri, onda je to subjektivno. 1990. godine nisam bio član SDA, a izabran sam za direktora. Tada to nije bilo važno. Ali dugo vremena poslije se određivalo koliko će koja stranka imati direktora u školama. Kod nas je sljedeća situacija: ministra postavlja politika (ako iskreno želimo uraditi depolitizaciju školstva, onda idemo od vrha), zamjenika postavlja politika, pomoćnike postavlja politika, predsjednike školskih odbora postavi politika, člana školskog odbora iz lokalne zajednice postavi politika, zatim u sferi teorije – ko kaže da i članovi nastavničkog vijeća ili vijeća roditelja nisu dio neke političke partije. Naše osnovno ljudsko pravo je da privatno možemo biti dio neke političke partije, udruženja ribara i sl. To da ja kao direktor ne smijem politički djelovati unutar škole nije ništa novo. Direktor, svojim djelovanjem, zakonski ne smije nikoga favorizovati, pa ni u političkom smislu. To je navedeno i u postojećem zakonu (Službene novine, Zakon o osnovnoj školi, 7.5.2004, broj 5). Rado prihvatam svaku pozitivnu promjenu, ali ovo nije rješenje problema. Više liči na prikupljanje političkih poena. Ako kao direktor ne smijem biti dio neke partije, jednostavno zatražim da mi napišete potvrdu da to više nisam, i to može svako da uradi. Što se igramo? Trebamo poredati stvari – kada se izvuku iz konteksta - onda one postaju nešto drugo. Možda ljudi neće vjerovati da je ono što jedan direktor škole dobije zapravo 860 KM (1,99 puta 432 – vrijednost koeficijenta). Nastavnik ima 1,70. Utjecaj ima i staž, ali razlika nije velika. Uvijek se udara tamo gdje se smije, a ne tamo gdje bi trebalo. Opšte stanje u društvu. Sve treniramo na obrazovanju. Škole su uvijek izbor za takve stvari, tamo se smije, nema novca, ne može vam se to vratiti kao bumerang. Moja poruka je da sve ovo prebacimo na zdravstvo ili javna preduzeća. Da se uradi depolitizacija u jednoj cjelini ako želimo zdravo društvo. Zamislite da je to neka ustanova gdje direktor ima platu od 5-6 hiljada KM.
Dragan Gavran je direktor Opće gimnazije Sveti Pavao pri KŠC već pet godina. Sa dopunom zakona koja je usvojena nije se detaljno upoznao, ali mu se čini da ona formalno, a ne suštinski pokušava riješiti tu problematiku. Sada nije član nijedne političke stranke, ali je za vrijeme rata u BiH nekoliko mjeseci bio član inicijativnog odbora za osnutak HSS-BiH. Kada se ta stranka formirala i u Zenici, odstupio je iz nje.
Nadira Polimac 32 godine radi kao profesorica u Srednjoj školi za stručno obrazovanje i rad na osposobljavanju, nekadašnjoj Srednjoj specijanoj školi. Prošle školske godine je izglasana za direktoricu, tačnije već godinu dana djeluje kao v.d. i čeka saglasnost za svoj prvi mandat. 15 godina je bila članica SDP-a, na što je ponosna. Istupila je iz stranke kada je u martu ove godine donesen zakon o depolitizaciji školstva. Kada je došla na poziciju direktorice bila je stranački opredijeljena, ali smatra da joj to nije pomoglo, da se prilikom izbora gledalo na kvalitet. Za sebe kaže da nikada nije patila za nekom funkcijom, da je jedna obična žena, obična radnica – da ima isti radni mantil kao i drugi zaposlenici. Za poziciju direktorice se prijavila jer je bila iziritirana pasivnošću prethodnika, željela je da nešto napravi – da djeci pomogne.
Fokusirana sam na poboljšanje standarda naših učenika – koji su ugroženi u svakom pogledu – i rad sa djecom. Trudim se da ovu djecu svi vide, da društvu nametnem obavezu da im posveti malo više pažnje, posebno kada završe zanate. Prije rata oni su od biroa dobijali po 100 KM mjesečno, sada ni to nemaju. Kada završe školu svi ih zaborave. Zamislite kako se tek brinu o školi. Sve što smo ostvarili bilo je uz pomoć donacija. Vidite da mi je prozor zakovan ekserima.
U duši ću uvijek biti SDP-ovka, nikada nisam bila drugačije opredijeljena. Mislim da ova Vlada dobro radi svoj posao. Ministar gleda samo na kvalitet. Naprimjer, direktor Ilijas Hodžić iz Prve gimnazije, koja je elitna škola u našem gradu, je politički adakta. Danas masa direktora osnovnih i srednjih škola nije politički ni angažovana ni opredijeljena, kako je to bio slučaj ranije. SDA to jeste radila, gotovo da nisam poznavala nijednog direktora neke škole koji nije bio u toj stranci. Korupcija je bila prisutna na gotovo svim konkursima i za direktore i za nastavnike.
Zuhra Smaka, nastavnica bosanskog jezika i književnosti, direktorica je OŠ Edhem Mulabdić. Na istoj poziciji radi dvije godine i to je njeno prvo direktorsko iskustvo. Ranije je bila pomoćnica direktora. Za sebe kaže da trenutno nije član nijedne političke stranke. O svojim ranijim aktivnostima se nije izjasnila. Smatra da je važno depolitizovati organe upravljanja – školske odbore, da je ovo što sada imamo parcijalna depolitizacija.
Mujo Zvekić, profesor matematike i fizike, direkor je Tehničke škole. Upravo završava svoj prvi mandat od četiri godine. Formalno jeste član jedne političke partije, smatra to svojom privatnošću, ali aktivan član nije. Političko opredjeljenje nikada nije mijenjao.
Politiku treba izbaciti iz škola. Direktori javnih ustanova ne bi trebali biti politički aktivni – ranije se dešavalo, a dešava se i sada, da se na različite načine pokušava neformalno djelovati. Danas nastavničko vijeće tajnim glasanjem bira direktora škola, ako to podrži vijeće roditelja, direktor je izglasan - to je tri glasa. Sad, kako se bira školski odbor, to su zakoni spojenih posuda. U školskom odboru i dalje imamo predstavnika vlade, političku figuru, kao i predstavnike lokalne zajednice koji su često povezani sa politikom. Naravno da u takvoj situaciji uvijek ostaje otvorena mogućnost da se izvrše neki pritisci. Nastavnici su dovedeni u situaciju da su primljeni na pet ili deset časova, na određeno. Oni razmišljaju na način ko će im od kandidata dati potrebne bodove. Tu zakon nikada neće regulisati ništa ako mi nemamo ličnu odgovornost i poštenje. Danas imamo i vječitih direktora. Onih koji mijenjaju nazive škola da bi produžili mandat. Ministarstva im daju pravo da od zanatskih naprave mještovite škole. Ja sam došao na ovu poziciju tako što me Odbor izglasao sa 5:0, moje političko opredjeljenje nije bilo važno. Direktor može biti politički opredijeljen, ali ne može politički djelovati. Mjesto direktora nije mjesto gdje se treba neko skloniti, nego mjesto na kojem je potrebno zasukati rukave.
Amra Babić je nastavnica matematike i informatike, ali već šest godina radi kao direktorica OŠ Skender Kulenović. Članica je stranke SDA od 2009. godine. To joj, kako kaže, nije pomoglo u karijeri, niti je to očekivala. Smatra da je zakon iz marta ove godine veoma važan, ali da je za depolitizaciju školstva neophodna depolitizacija kompletnih školskih odbora. Njen stav je da na čelima škola treba da stoje stručni i kvalitetni nastavnici, a ne pripadnici određenih stranaka.
Mevludin Gazija, nastavnik matematike, direktor je već 28 godina u tri različite zeničke škole. U OŠ Mak Dizdar je najduže radio (ukupno četiri mandata). Trenutno završava svoj drugi mandat u OŠ Meša Selimović. Priprema se da uđe u nastavu. Za sve to vrijeme samo se jednom kratko vratio u nastavu jer je proglašen, kako kaže, komunjarom. Nije imao loša iskustva prilikom konkurisanja na pozicije direktora – da se umjesto njega favorizuje neko drugi. Imao je jednu suprotnu situaciju, da biraju njega u odnosu na izglasanog kandidata. Sa 16 godina je primljen u Savez komunista Jugoslavije. Nakon toga ulazi u stranku SDA. Smatra da zakon o depolitizovanju školstva koji je donesen u martu ove godine u suštini ne može ništa da promijeni.
Sve što tu piše već je postojalo u zakonima o obrazovanju, samo što to niko ne čita. Član 2. Okvirnog zakona kaže da je u školama zabranjeno političko djelovanje.
Prethodnik koji je imao mandat nije čak imao ni položen stručni ispit (predao je falsifikat, tuđe ime izbrisano i napisano njegovo), a ni ljekarsko uvjerenje. Kad je to saznao školski odbor koji ga je izglasao, napustio je školu – penzionisan je. Zakon kaže da se od dva uspješna kandidata može izabrati direktor, a kako smo samo nas dvojica konkurisali, mandat je pripao meni. To je bio naš dogovor. Gdje god da sam konkurisao, obično se niko više nije prijavljivao, a konkursi su bili javno dostupni. Mislim da je tu ime bilo važno. Da se sutra negdje drugo prijavim, vjerovatno opet niko ne bi konkurisao. Sad recimo znaju da mi ističe mandat pa će konkurisati, a da nije tako vodili bi se idejom da ja tu trebam biti direktor. U Sarajevu isto ima jedan direktor Hamza Dobrača, jedan moj prijatelj, koji je isto tako dobar direktor i kada se on negdje prijavi niko tamo ne konkuriše.
Nisam birao da budem u Savezu komunista Jugoslavije nego sam izabran od profesora. Iako sam bio hodžino dijete, postao sam komunjara. Pred sami rat prešao sam u SDA stranku. Bio sam tu neko vrijeme ali sam to, da kažem, istopio. Formalno se nikada nisam isključio. Dresove nisam mijenjao. Da je ostao Savez komunista, vjerovatno bih i ostao njihov član. SDA je na početku predstavljala pokret za spas države, kao tako deklarisana prerasla je u sebičnost ljudi i onda je sve to u meni polako umiralo. Kada god su trebali negdje nekoga eliminisati onda sam to bio ja, nisam rođeni Zeničanin nego došljo, to je takozvani sindrom koferaša. Kada sam prestao biti direktor u OŠ Mak Dizdar, zvali su me odmah za dvije nove škole koje su ostale bez direktora, ali seoske. Rekao sam da neću sa konja na magarca. Ne mogu se zakleti da mi na tom početku članstvo u stranci nije pomoglo kada se negdje tamo odlučivalo o nekoj poziciji. Ali ja to nisam plaćao. Jednom sam bio u situaciji da su mi nudili da budem član ili Stranke za BiH ili SDP-a da bih dobio određenu funkciju. Naravno, nisam to prihvatio. U kolektivu sam volio da kažem da su mi odriješene ruke, konkursi su znali biti tajni, dovodio sam stručne ljude, nisam dozvoljavao da politika time upravlja. Sada već imamo kriterije koji moraju da se poštuju, tako da je sve lakše.
Čitajte nastavak:
