Ponedjeljak, 22. 11. 2021.
Probudila me bol u mišićima. Otvaram oči i naglo se trzam misleći da kasnim na posao, da sam prespavala, ali u tom momentu mozak govori da je neradni dan, pa osjećam olakšanje. Ukočena i u polusnu, ustajem iz kreveta i stavljam vodu na šporet. Nakon dužeg vremena i konstantne prve smjene, napokon imam priliku da popijem prvu jutarnju kafu bez gužve, u potpunoj tišini. Oči spavaju, ali misli već uveliko lete. Prolaze mi slike i scene sa koncerta koji je bio u subotu i čije posljedice još uvijek osjetim. Gledajući vodu kako ključa, zamišljam kako sam na nekoj planini, u brvnari, snijeg veje, u kaminu vatra gori, a ispred sjedim ušuškana u ćebe. Očigledno mi treba neka vrsta odmora, ali to neće biti skoro jer slijede testovi i ispitivanja učenika.
Dan bez obaveza dugo nisam imala, pa mi je danas malo neobično. Razmišljam da ga kvalitetno iskoristim, krojim planove, ali mi izgleda da bez obaveza ne znam funkcionisati. Odlučila sam da dan provedem s porodicom i prijateljima koje ne viđam često jer smo, otkako je aktuelan kovid, sva druženja smanjili i ljudi jednostavno izbjegavaju veća okupljanja.
Nakon razgovora s bliskim osobama koje su mi osunčale dan, sjedam za laptop: pregledam sadržaje nastavnih jedinica i pripreme za časove za ovu sedmicu. Radujem se jer dolazi gradivo koje je veoma zanimljivo i vjerujem da će se đacima svidjeti. Ubacujem u prezentacije još slika i videa kako bih djeci što bolje približila njihovo buduće zanimanje, jer medicina nije bajkovita. Prebacujem se na svoj master rad, pregledam literaturu, dorađujem... odbrana se bliži, a ja želim da bude što bolja.
Slučajno sam pogledala u sat i shvatam da ću zakasniti u prostorije društva. Djeca dolaze da vrate nošnju od subotnjeg nastupa.
Dosadna kiša pada, ali moji mališani čekaju, kikoću se i skakuću po lokvama, a iz mase se čuje: Brže, brže! Stiže teta folklorica!, i to me baš nasmije. Svi s oduševljenjem komentarišu subotnji nastup, ali svi su izdvojili Zvjezdice, našu folklornu inkluzivnu sekciju – oni su u pravom smislu riječi bili zvijezde te večeri. Slažem haljine, pojaseve, pregače, košulje, a djeca i dalje pričaju svoje doživljaje s nastupa. Drago mi je da su uživala i da su srećna.
Utorak, 23. 11. 2021.
Kiša nije prestala ni noćas, a ni jutro nije baš toplo. Danas u školu odlazim ranije jer sam dežurna profesorica. U hodniku muzika već puštena, turbo-folk udara ranom zorom, a đaci polako dolaze. Zbog epidemioloških mjera kontrolišemo da svi učenici nose maske i većina ih to poštuje, ali uvijek jedne te iste moramo opominjati da ne drže masku na bradi. Opominjem ponovo.
Zvoni za početak časa. Jutros sam kod zubara, drugi razred. S vrata vidim da su pospani – ni njima produženi vikend nije bio dovoljan. Jedna učenica me čeka kraj katedre, ima prezentaciju. Upisujem čas, provjeravam jesu li svi tu. Pratim prezentaciju na temu stomatološka stolica. Lijepo je uradila i prezentovala. Po završetku malo diskutujemo o zdravoj ishrani, uticaju na probavu i njihovoj ishrani, namirnicama koje rado jedu... Zvono nas prekida!
Na drugom času (isto zubari) lekcija se nadovezivala na prethodnu – evakuaciona klizma. Predstavila sam indikacije, materijal neophodan za izvođenje, psihičku i fizičku pripremu bolesnika, te tehniku izvođenja te radnje. Đaci su pomno pratili i postavljali pitanja i u jednom momentu učenica pita: Je li to ono što rade trudnicama pred porod? Pa dobro, bitno je da ih je tema zainteresovala. Pred kraj časa pustila sam im video kako se izvodi evakuaciona klizma i vidim da se moj učenik u zadnjoj klupi vidno potresao. Spašava ga zvono.
Odlazim u svoj kabinet, za predmet zdravstvena njega. Čas imam kod prvačića medicinara. Dočekali su me ispred kabineta u mantilima, sređeni, opremljeni materijalom za rad. Smještamo se. Upisujem čas, svi su prisutni. Govorim im da uzmu elastične zavoje kako bi ponovili tehnike motanja lakta i podlaktice koje smo ranije uradili. Žurno su pošli prema kolicima kako bi se dočepali najboljih zavoja. Tražili su da pojedinosti ponovo pokažem jer su zaboravili. Osmice im predstavljaju najveći problem, ali nisu nešto nemoguće. Svi su uspjeli, ali zvono prekida zabavu zbog uspješno obavljenog zadatka.
Veliki je odmor. Ne znam zašto se zove veliki odmor jer za 15 minuta ne možeš pošteno ni jesti. Mislim da smo svi za to da se on produži. Srčem vrelu kafu u kafeteriji, prebacujem koju s kolegicama, te sve zajedno trčimo na čas. Veliki odmor – niski start. Prije zvona zovem roditelje djece iz mog razreda zbog neopravdanih izostanaka.
Na času i dalje prvačići. Obrađujemo novu lekciju – dekubitus. Od izuzetnog je značaja za pružanje zdravstvene njege i za sam rad medicinskih tehničara, nešto što se često javlja. Učenicama sam dodijelila zadatak da na osnovu informacija s prošlog časa nacrtaju i opišu stadijume dekubitusa (bojice su, naravno, ponijele). Na tabli sam nacrtala normalno tkivo, uz opis stadijuma koje trebaju nacrtati. S punom pažnjom posvetile su se crtanju. Izgleda da im fali likovno iz osnovne. Sve su uradile bez greške, čini mi se da im je bilo zanimljivo. Naglasila sam im šta treba da uče, šta je najvažnije, ali u tom momentu se čuje zvono, pa izlaze brzinom munje – biće problema kad budem ispitivala.
Kod kuće jedem i predahnem 15-ak minuta, pa razrađujem plan za igrače probe. Pakujem se i – nema mi cipelica. Mislim da sam ih zaboravila u KUD-u Čajavec.
U sali u KUD-u kolega i ja okupljamo igrače i koristimo početak probe da se osvrnemo na koncert i iznesemo pozitivne i negativne kritike. Neke greške nismo trebali napraviti, ali svi smo tu da radimo da ih ubuduće ne bude. Probu posvećujemo scenskom ponašanju i izvedbi, od pokreta ruke, glave, šetnje, gledanja, okreta i držanja. Smjenjivali su se koraci koreografije dok nismo uvidjeli da su se umorili. Kraj probe sastojao se od pjesme i istezanja u parovima. Dok nisam sjela, nisam ni osjetila umor.
Još malo razgovora u bifeu i kući – kupanje, spavanje... Laku noć, dnevniče.
Srijeda, 24. 11. 2021.
Jedva sam ustala nakon što je alarm zvonio nekoliko minuta. Mrljavo se šminkam i slušam Jutarnji program. Vrijeme nam ne ide u prilog.
Dolazim u školu. Zbornica već vrvi od kolega, izgleda da su svi naspavani. Uzimam ključeve od kabineta, dnevnik, i odlazim na čas. Učenici čekaju ispred kabineta spremni – drugi razred, medicinari. Upisujem čas, prozivam redare. Jedna učenica nije prisutna, u izolaciji je. Primjećujem da još uvijek spavaju. Danas vadimo krv, to već dugo priželjkuju. Jedni su se obradovali, dok su drugi problijedjeli već u toku moje priče. Podijelila sam materijal i rasporedila ih u parove. Malo su im drhtale ruke, primijećene su i graške znoja na pojedinim licima, ali su svi uspjeli da nađu venu. Jedna učenica se jako uplašila i izjavila da se mnogo boji krvi. Znam da im je ovo prvi susret s vađenjem krvi uživo. Prišla sam joj i mirnim tonom objasnila da je to što osjeća sasvim normalno. I ja sam prošla kroz to, pa neka ne brine, sve što budemo radili – radićemo zajedno. Ona je držala iglu i brizgalicu, a moja ruka je bila preko njene. Uvele smo iglu u venu, a na njenom licu zadovoljstvo i manjak nervoze.
Danas ima dosta učenika koji se plaše i igala i krvi, i to je razumljivo jer se s tim nisu susretali. Sjećam se kako su nas, kada sam ja bila srednjoškolka, slali da sami vadimo krv i, ako promašimo, samo se izgalame na nas. Zbog toga želim učenicima drugačije pristupiti i biti im podrška u njihovom novom svijetu, pa i ako dođe do manje greške, pomoći im da se ponovi. Na kraju časa svi su veoma zadovoljni, a i veoma mirni – prepali se igle.
Na sljedećem času, a isto je odjeljenje, mirni su, glavne pričalice nisu ni pisnule. Da bih ih ohrabrila, podijelila sam čokoladice onima kojima su vadili krv, da im se slučajno ne bi slošilo. Sad je red da oni vade krv iz prsta onima koji su na prošlom času njima vadili krv iz vene. Joooooj, samo ne iz prsta, viče neko s kraja učionice. Vježbali smo tehniku uboda i mjerili nivo šećera u krvi. Bili su zainteresovani i pomno sve pratili jer je praksa uvijek zanimljivija. Nervozu i strah nakratko je smanjio komentar jednog učenika da je mjerenje šećera ustvari mjerenje slatkoće.
Zvono, pa opet veliki odmor i kafa nabrzinu, pa opet zvono i novi čas.
Držim teoriju. Upisujem čas, prozivam redare, svi su tu. Provjeravam jesu li đaci koji danas trebaju odgovarati tu i, naravno, uvijek jedan mora da fali. Ostalima koji ne trebaju odgovarati zadajem da popunjavaju tabelu o punkcijama, ali se javlja dvoje koji nemaju udžbenik. Malo ih izribam i nastavim s propitivanjem. Vidim da su učili, ali ne svi. Pozitivno me iznenadila jedna učenica – znanje joj je inače oko solidne trojke, ali danas je perfektno naučila. Bila sam zatečena. Izgleda da je moje neumorno, i njima naporno i dosadno ponavljanje urodilo plodom. Nahvalila sam je i poručila da samo tako nastavi. Bitno mi je da su svi razumjeli i savladali bar polovinu zadatog gradiva.
U zbornici priča među kolegama i teme koje su klasika posljednjih mjeseci: bolno grlo, maske, umor, raspust, testovi, ispitivanja...
Naredni čas je kod prvačića fizioterapeuta. Ulazim u učionicu – puna kao šibica. Glasno govorim da poprave maske i sklone torbe pobacane po podu. Nestašluk izvire sa svih strana jer je u razredu 70 posto dječaka.
Upisujem čas i palim računar sa strahom. Uvijek u ovoj učionici televizor šteka. Dobro je, radi normalno! Otvaram prezentaciju i počinjem. Dok govorim, posmatram čitav razred – jedni zijevaju, jedni slušaju, jedni gledaju u plafon, te se pitam jesmo li mi u svoje vrijeme bili tako u svom svijetu. Pretpostavljam da jesmo, ali ipak opominjem svoje đake.
Poslije časa odlazim u školsku administraciju da pošaljem odluke o sniženju vladanja zbog neopravdanih časova. Ove čestitke sigurno neće obradovati roditelje.
Kući, nakon jela, sjednem za laptop – neće se master sam odbraniti – ali do 18 sati, kada počinje proba u KUD-u.
Stižem na vrijeme, otključam, palim svjetlo i grijalicu, palim muziku. Uvijek osjećam toplinu kad dođem na probu sa Zvjezdicama; to je grupa djece s poteškoćama u razvoju. Oni su nekako posebni, puni ljubavi, topline, volje, želje i neopisive snage. Uvijek su spremni za rad i uvijek s osmijehom na licu. Radimo zajedno već nekoliko godina i vidi se veliki napredak. Na početku nisu uspijevali da ponove ni osnovne obrasce koraka i kretnje, a sad određene segmente izvode bez problema, i to sami. Bolja im je koordinacija pokreta i ravnoteža, držanje, a što je najbitnije – socijalizirali su se jer sve to rade sa svojim vršnjacima, koji takođe igraju folklor. Razbijene su predrasude da djeca/osobe s poteškoćama ne mogu biti čuvari i promoteri kulture i tradicije. Mogu, i to veoma dobro, mi smo to do sada pokazali. Osim toga, dolasci na probe poboljšali su im kvalitet života jer je njihovo slobodno vrijeme sada provedeno aktivno i korisno, kao terapija pokretom i plesom koje nisu ni svjesni jer je sve kao igra.
Došla je nova djevojčica koja ima Daunov sindrom. Umiljata je, ali prava ljutica. Neće biti lako.
Proba je počela, zagrijavanje, vježbe. Probali smo dijelove nove koreografije, ponavljali korake i vježbali održavanje ravnoteže. Vježbamo i igramo, a svaki njihov pokret ispunjen je energijom i voljom, nevjerovatno. Ali u svakoj situaciji izdvoje vremena za zagrljaj. Gledajući ih dok rade, razmišljam kako se ljudi danas nerviraju i troše energiju na nebitne stvari, nemaju pojma kako su i oni i njihovi bližnji srećni što su zdravi i kako mnoge stvari olako prihvataju.
Polako završavamo probu jer djeca iz sljedeće grupe već vire na vratima. Ispraćam Zvjezdice, druga grupa mališana ulijeće u salu za čas. Puštam ih malo da se iskaču i ganjaju. Udarac u bubanj opominje ih da stanu na svoje pozicije. Ima ih samo 47 i sala nam je postala malena. Probu počinjem zagrijavanjem, pa kondicionim i korektivnim vježbama, ali vidim da su jako raspoloženi – ne prestaju s pitanjima i potpitanjima, a time se povećavaju vragolije. Tjeram ih: koraci, kretnja, pjesma, koraci, koraci, koraci, istezanje... Kažu da su se puno umorili, odgovaram da će bolje spavati i završavam probu.
Kuća, raspremanje, spavanje...
Četvrtak, 25. 11. 2021.
Tačno je 6 sati ujutro, a sunca još nema. Magla je sve pokrila. Šminkam se, pijem čaj i pratim Jutarnji program. Kovid je još uvijek aktuelna tema: mjere, vakcine, propusnice. Koliko će ovo sve da traje, pitam se. Svima je već dosadilo. Hodam do škole, prijatno je vani. Ulazim u školu, a na hodniku ječi muzika, čini mi se najnoviji hitovi Jala i Bube. Valjda omladina ovo voli. Hodam do zbornice sa upitnikom u glavi. Kolege polako pristižu, a ja uzimam dnevnik i odlazim u kabinet. Učenici su spremni i čekaju, ali se jedan javlja da je zaboravio mantil. Prvi razred medicinara – svi su kolektivno umiljati, ali ih na momente preovladaju dječije igrarije. Šaljem ga da traži mantil po drugim odjeljenjima jer se zna da se na vježbe ne može bez njega.
Pišemo dnevnik rada. Uzimaju zavoje i vježbaju jedni na drugima. Obilazim ih i ispravljam tamo gdje nije dobro urađeno, ali primjećujem da se malo i zadirkuju. Jedan par mi je zapao za oko. On malo puniji i mirnica, a ona visoka, veoma prodornog glasa. Zanimljiva kombinacija! Malo sam se našalila: Jesu li to neke simpatije, a oni se, uz negiranje, zacrvenješe kao paprike.
Na narednom času nastavljamo raditi dekubitus. Objašnjavam mehanizam nastanka i crtam slojeve normalnog tkiva. Nisam neka umjetnica, ali čini mi se da se može razaznati šta je. Zajedno smo nacrtali i obojili stadijume. Učenike je zanimalo kako se sprečava nastanak i koliko često se kod nas javlja ova bolest. Diskutovali smo na tu temu i pričali o problemima s kojima se susreću zdravstveni radnici, ali je zvono prekinulo naš razgovor.
Drugi čas zubari, drugi razred. Svi prisutni i praktično izvodimo kateterizaciju mokraćne bešike na modelu, odnosno lutki. Tehniku rada sam pokazala i objasnila. Neki učenici su se zgrozili kako se to radi i rekli da je intervencija baš neprijatna. Dječaci su negodovali, ali djevojke su bile vrednije. Osjećala se doza neprijatnosti, ali čas je uspješno realizovan. Na drugom času u diskusiji smo prošli lekciju intrahospitalne infekcije, pa karike Vogralikovog lanca pojedinačno. Dosta su zapamtili s prošlog časa, što je olakšalo dolazak do glavnih zaključaka.
Na ovakvim časovima često razgovaramo o ličnim iskustvima u zdravstvu, a moji đaci imaju dosta loših, barem oni koji su bili u bolnici. Jako dobro znaju šta treba poboljšati da se poveća kvalitet usluga u bolnicama. Poznato je da se malo ulaže u trenutni zdravstveni sistem i da su standardi srozani. Susrećemo se s velikim brojem oboljelih, s masom troškova koje nemamo čime plaćati i samo tonemo u kredite. Iako su mladi, svjesni su situacije u našem, a i širem okruženju. Svjesni su da na mnogim poljima treba ulaganja i vremena za promjenu.
Nekoliko ih je reklo da je upisalo medicinsku školu kako bi po završetku školovanja mogli ići vani raditi ili studirati. Zar ovo što imamo može da nam zadrži omladinu? Ali, da li treba da školujemo medicinski kadar i da ih svjesno šaljemo inostranim poslodavcima, a da nas sutra nema ko liječiti? Kakva nam je perspektiva? Jedino će biti dobra ukoliko se stvari počnu mijenjati: reforma zdravstva, nova radna mjesta, pristojne plate... jer ne može jedan zdravstveni radnik voditi brigu o 15 pacijenata na odjelu. Samo bolja organizacija i nove ideje. Veoma je poražavajuće da uopšte o tome razmišljaju, a kamoli o odlasku. Nadam se da će možda neko od njih imati snage i hrabrosti i biti taj koji će napraviti velike promjene ovdje, ukoliko se do tad nešto ne promjeni. Tjeram sebe da razmišljam pozitivno...
Zvono prekine moj tok misli, djeca odlaze, a ja se raspremam, vraćam rekvizite na mjesto i idem da šetam lagano do kuće, jer sunce je napokon malo provirilo. Kući ručak, pa čas violine. Violinu sam počela svirati kad se pojavila epidemija. Bila mi je to neostvarena želja od djetinjstva i odlučila sam da je ispunim, jer nikad nije kasno!
Na času sam u novoj ulozi – sad sam učenica i trudim se biti dobra, ali mi nedostaje vremena za vježbanje pa sam malo zakržljala, dosta sam griješila. Izgleda da nije moj dan, a to primjećuje i učiteljica.
Malo sam razočarana, razmišljam kako je mojim učenicima jer i oni sigurno imaju neke svoje razloge kada ne nauče.
Da se malo opustim, odlazim na probu na kojoj sam ja igračica. Došlo je dosta ljudi, što obećava da će proba biti dobra. Prošli smo dosta koreografija, umorila sam se, ali mi je prijalo.
Petak, 26. 11. 2021.
Kiša, opet. Odgađala sam alarm, pa sam ustala knap. Spremanje, šminkanje, doručak. Krenem, pa se vratim jer nisam ponijela kišobran. Na ulici svi užurbani, kao da su svi kasno ustali. Usput naletim na kolegicu u kolima koja me pokupi do škole. Pričamo kako smo obje iscrpljene, ipak je petak, o Black Fridayu i kako bismo možda trebale u neki šoping, ali je visok datum, pa smo promijenile temu...
U zbornicu ulazi kolegica s kolačima, rođendan joj je, što znači da od mršavljenja nema ništa.
Na času medicinari, drugi razred. Načuli su da se vadi krv, pa pitaju da li će i oni. Jedna učenica je to tri puta pitala dok sam upisivala čas. Svi su prisutni. Dijelim materijal i raspoređujem ih u parove. Uzbuđenje je na visokom nivou. Posmatram ih kako rade i jednu učenicu kako joj od straha poskakuju ruke. Svi su uspješno izvadili krv, bez većih poteškoća, i bilo im je veoma drago, ali meni uvijek žao djece koja se plaše krvi – otkud oni u medicinskoj školi?
Na drugom času vadili smo krv iz prsta i krv iz vene uz pomoć vacutainer sistema, ali ovaj put na modelima. Vježbali su i postavljanje braunile ili, kako bi jedan učenik rekao, leptirnjače. Zanimljivo je kako izmijene stručne termine. Pričali smo o krvnim analizama i vrstama epruveta.
Naredni čas prvačići; propitujem dekubitus. Dok upisujem čas, vidim da me gledaju zbunjeno i nervozno, vjerovatno se nadaju da sam zaboravila da ću ih pitati. Pustim ih da malo ponove, zadnje klupe dobacuju da ne pitam, ako može, ali na kraju odgovaraju, jedno po jedno. Svi su ponešto znali, samo jedan učenik ništa jer se tek jutros sjetio da ima čas kod mene. Šteta!
Na velikim odmoru hrana i vrlo ukusna torta od limuna.
U kabinetu me čekaju prvačići fizioterapeuti. Radimo sterilizaciju. Praktično sam im pokazala i objasnila način pripreme kaseta i doboša za sterilizaciju i kako se pravilno rukuje sterilnim materijalom. U paru su vježbali dodavanje instrumenata i sterilnog zavojnog materijala. Pean im je bilo teško držati, nekima je i ispao, sreća pa je od metala.
Na narednom času od velikih bala gaze pravimo male – siječemo gazu u kocke i pravimo tupfere i komprese. Napravili smo toliko da smo čitav jedan doboš napunili, taman da vide kako izgleda prije ubacivanja u sterilizator. Dvojica učenika se nerviraju – ne ide im, ali jednu učenicu hvatam da čačka po telefonu i pošaljem je pedagogu. Zar se ne može bez telefona ni pola sata?
Zvono označava kraj časa, ali i radnog dana i sedmice!
Sa sestrom i momkom odlazim u tržni centar, a tamo mravinjak – kao da se nešto dijeli džaba. Obilazimo radnje, pregledamo izloge i robu, ali ništa nije dovoljno sniženo, a redovi su tako dugački da nemam želje da bilo šta kupim. Na parkingu gužva, saobraćaj zaustavljen... jako sam iznervirana i zaključujem da više ne idem na ovakav vid zabave!
Zbog gužve jedva na vrijeme stižem na probu. Tamo već čeka nekoliko mališana i, dok ja pripremam probu, prilazi mi jedna djevojčica i daje crtež, kaže da je to za mene. Na crtežu smo ona i ja, obojene svim nijansama roze i šljokicama, pa se smijem i sretna sam!
Proba teče po planu: zagrijavanje, vježbe, koraci... krug, polukrug, okreti... Uvježbavamo dio nove koreografije. Bili su skoncentrisani i vrijedno radili, pa smo na kraju igrali igru po njihovoj želji, dan – noć. Svi su bili toliko uporni da je jedva jedan pobijedio.
Proba je gotova, ispraćam djecu roditeljima, ali dolazi druga grupa igrača i proba je dosta zahtjevna. Radili smo nove komplikovane korake. Mnogo vremena potrošeno je na objašnjavanje i savladavanje, ali smo uspjeli odigrati dvije koreografije.
Dolazim kući: kupanje, film, ali sam zaspala i prije nego je najava završila!
Bila je ovo jedna fina sedmica, dinamična i dobra – učim djecu da liječe ljude i pomažu im. Samo da nas ne napuste!
