Prije razgovora, razgledanje Muzeja. Eksponati su posve obične stvari, u materijalnom smislu pretežno bez vrijednosti. Vrijednost im daje kontekst unutar kojeg su imale funkciju. Radi se o predmetima iz bosanskih ratnih djetinjstava. Svaki od njih je objašnjen s nekoliko ili samo jednom do dvije jezgrovite rečenice, kakve stoje u opisu jednog dnevnika: Pisan na engleskom jeziku. Tako je sve izgledalo kao da se dešava nekom drugom. Tu se nalazi i komad platna za matursku haljinu koja je trebala biti obučena u proljeće 1992. Nikad, međutim, nije ni sašivena. Jedna od potresnijih stvari je razvaljena metalna konstrukcija. Sprava iz dječijeg parka koja je služila za penjanje. Raznijela ju je granata s još nekoliko dječijih tijela. Čuvao ju je prijatelj poginulih kao uspomenu na njih. Na kraju ju je dao u Muzej koji je nastao i s tom namjenom – da nas rastereti teških sjećanja, ali ne tako što ćemo ih baciti u zaborav, nego što ćemo ih podijeliti s onima koji su ih spremni čuti.
Školegijum: Ono što je zanimljivo gotovo koliko i sam uspjeh Muzeja jest njegov početak. Kako je sve krenulo?
Halilović: Prije osnivanja Muzeja ratnog djetinjstva, radio sam na knjizi Djetinjstvo u ratu. Pošto sam bio blizak izdavaštvu i knjigama, odlučio sam da taj moj prvi proizvod na ovu temu, tad sam mislio da će biti jedini, bude knjiga, i s obzirom na to da pripadam ovoj mlađoj ratnoj generaciji, koja možda nema neka sveobuhvatna lična sjećanja ili zapise, odlučio sam da knjigu ne fokusiram na svoje iskustvo, već da pokušam napraviti neku vrstu platforme koja će biti otvorena za sve ljude koji su bili djeca u ratu. I tako je nastala knjiga sa preko hiljadu kratkih sjećanja ljudi koji su bili djeca u ratu, a sve drugo, ovo što je sada Muzej ratnog djetinjstva, nekako je organski proizašlo iz toga. Ljudi koji su učestvovali u knjizi počeli su donositi i pokazivati svoje stvari i tako je rođena ideja za Muzej. Odjek koji je knjiga izazvala bio je pozitivan, to je utjecalo i na to da se priča u vezi s Muzejom uozbilji, da se nađu neki prvi izvori finansiranja, sve je nekako guralo jedno drugo i, eto, danas smo u Muzeju, koji nije institucija koja samo izlaže, već ima i svoje druge aktivnosti.
"Tako su edukativne aktivnosti pridružene istraživačkim i izložbenim i to su sada tri glavna stuba aktivnosti Muzeja. Dakle, istraživanje, izlaganje i edukacija, gdje će edukacija biti u našem fokusu u BiH narednih godina."
Školegijum: Šta je misija Muzeja?
Halilović: Naša misija je dokumentovati ovo iskustvo i zatim ga prezentirati s ciljem edukacije što šire publike. To je naša misija. U središtu naše vizije, naša glavna ciljna grupa su bili ljudi koji su bili djeca u ratu. Mi nismo samo željeli uraditi puku dokumentaciju njihovog iskustva, nas je zanimalo kakve učinke će imati taj proces dokumentacije na njih. I vrlo brzo smo naučili da taj proces dokumentacije zaista može imati pozitivni učinak na živote tih ljudi, na njihova razmišljanja o vlastitoj prošlosti i suočavanju s njom, tako da je to od samog početka bilo i ostalo u srcu našeg rada.
Naravno, idući kroz taj proces i radeći, vrlo brzo nakon što smo prikupili materijale, počeli smo razmišljati kako da sad te materijale izložimo i pokažemo. Tako da se prvoj funkciji Muzeja, istraživačkoj, ubrzo pridružila i izložbena, zato što smo htjeli da pokažemo ono što smo prikupili. Imali smo nekoliko privremenih izložbi u Sarajevu, ali i drugim gradovima u BiH. Onda smo postavili pitanje, dobro, evo sad to izlažemo, šta sad s tim? Onda smo počeli razmišljati kako na naše posjetioce djeluje taj materijal. Onda smo pokušali i to da mjerimo, pa smo počeli da razgovaramo s posjetiocima da analiziramo njihove utiske, da im dajemo upitnike da popune i onda smo vidjeli da, naravno, posjetioci iz različitih demografskih skupina reaguju na različite načine na izložbu i ona daje različite inpute njihovim razmišljanjima i, eventualno, utječe na njihove stavove. Tako smo uočili jedan vrlo specifičan utjecaj na mlađe posjetioce, novu generaciju koja ne zna mnogo o tom iskustvu jer nije doživjela rat i koja se tek upoznaje s tom i srodnim temama. Tako se pokazala potreba da naše materijale koristimo u edukacijskom procesu, za edukativne aktivnosti i mi smo, čak i prije otvaranja naše stalne postavke ovdje, već imali prve neke pilotne posjete školama, gdje smo pokušali raditi s djecom, prezentirati neke od materijala, mjeriti kako djeca na to reaguju. Tako su edukativne aktivnosti pridružene istraživačkim i izložbenim i to su sada tri glavna stuba aktivnosti Muzeja. Dakle, istraživanje, izlaganje i edukacija, gdje će edukacija biti u našem fokusu u BiH narednih godina.
Školegijum: Kakvi su utisci posjetilaca, onih koji su bili djeca u ratu?
Halilović: Citirat ću jedan utisak iz knjige utisaka gdje posjetiteljka kaže: Dolazim treći put u mjesec dana, meni je pomoglo, nadam se da će i drugima. Znam tu osobu, znam da pripada generaciji čije je djetinjstvo obilježeno ratom. Ljudi govore na više različitih načina o tome da im izložba i postojanje jedne takve institucije pomaže. Nekima pomaže jer su tu ispričali svoje priče, a neki tu nisu ispričali svoje priče, ali su se identificirali s pričama i sjećanjima drugih. Imao sam slučaj da mi članovi neke porodice, recimo otac ili majka, pošalju pismo i da mi se zahvale što smo izložbom ili knjigom isprovocirali dijalog u njihovoj porodici. Dakle, na vrlo različite načine postojanje Muzeja ratnog djetinjstva utječe na živote ljudi. Mi u Muzeju smo svjesni složenosti ovog iskustva i također smo svjesni složenosti procesa procesuiranja tog iskustva i samim tim nam je jasno da niti svako ima isti odnos prema tom iskustvu niti svako ima iste potrebe da se odnosi prema tom iskustvu. Postoji, recimo, značajan broj ljudi koji su bili djeca u ratu a koji nisu došli u Muzej, možda ne žele da dođu, a možda i ne mogu. Nama je to sasvim u redu. Naša je opredijeljenost od početka bila takva... Ja nisam ni svojim najboljim prijateljima tražio da donesu predmete ili ispričaju priče. Mi smo samo željeli da ponudimo mjesto gdje se oni ljudi koji imaju potrebu mogu obratiti i doći ispričati svoje priče ili čuti priče drugih. Ne smatram da bi ispravan pristup bio da mi kažemo kako svako treba ili mora da otvara tu temu.
"Mi se nadamo da je to jedan mali doprinos Muzeja ratnog djetinjstva da odraste jedna nova generacija Bosanaca i Hercegovaca kojima će mir biti možda malo bolje pozicioniran na listi prioriteta."
Školegijum: Kakve utiske ostavljate na današnju djecu i kako ih educirate o temi kojom se bavite?
Halilović: Mi smo na početku pratili reakcije djece na materijal, a zatim smo i dizajnirali radionice koje izvodimo u školama. Dizajnirali smo ih s naglaskom na stvari za koje smo primijetili da ih djeca najčešće uzimaju iz posjete Muzeju. Dvije su stvari ovdje u pitanju. Jedna je vrlo važna za bosanskohercegovačko društvo i govorimo sada generalno o tretmanu rata u BiH u obrazovnom sistemu, to je jedan dio, a drugi je generalni doprinos radionica Muzeja koje može imati i u bh. društvu i u bilo kojoj državi Evrope i svijeta. Kad govorimo o univerzalnom značaju materijala, mi smatramo, i utvrdili smo tokom izvedbe naših radionica u školama ili tokom posjeta Muzeju, da je naš materijal sigurno dobar za upoznavanje sa iskustvom odrastanja u ratu. Šta to govori današnjoj djeci i zašto je to važno za njih? Prvo, da sva djeca nemaju jednake mogućnosti i drugo, stavlja fokus na mogućnosti koje oni imaju. Dakle, skreće im pažnju na to da imaju mogućnost slobodnog obrazovanja, slobode kretanja, da mnoge stvari koje uzimamo zdravo za gotovo nisu zagarantirane mnogoj djeci u svijetu. I to je ono na šta mi fokusiramo svoje radionice, mi se nadamo da to njih motivira da iskoriste mogućnosti koje im se pružaju. Nadamo se da izloženost materijalu Muzeja ratnog djetinjstva može pomoći da prepoznaju mogućnosti koje su im pružene, da cijene te mogućnosti i da ih motivira da ih iskoriste. Nesumnjivo je da materijal Muzeja svakom posjetiocu pa i djeci pokazuje i mnoge od loših strana rata, pokazuje im zašto je mir važan i u tom smislu mi vjerujemo i utvrdili smo, mada su mjerenja tek na početku pa je mali uzorak, da naše radionice i rad s djecom također doprinosi da prepoznaju vrijednosti mira i da budu aktivni u čuvanju mira. Svaka naša radionica u BiH u školama završava jednim obostranim obećanjem gdje djeca obećaju nama da će biti čuvari mira, onda mi obećamo da ćemo biti čuvari mira zajedno s njima. Mi se nadamo da je to jedan mali doprinos Muzeja ratnog djetinjstva da odraste jedna nova generacija Bosanaca i Hercegovaca kojima će mir biti možda malo bolje pozicioniran na listi prioriteta.
Školegijum: Možete li opisati jednu od tih radionica?
Halilović: Navešću primjer jedne koju smo baš nedavno izvodili u osnovnim školama u Mostaru i Blagaju. Radi se u jednom odjeljenju od 20 do 25 učenika, radionice može izvesti jedan do dva edukatora. Djecu se podijeli u četiri do pet grupa od po četiri, pet, šest učenika i onda se grupama dodijele materijali. Ali prije tog dijeljenja u grupe, vodi se jedan uvodni razgovor, šta je to Muzej ratnog djetinjstva, šta je to rat, odrastanje u ratu, šta su to muzeji, jer ima djece koja nisu nikad bila u muzejima. Onda im pokažemo eksponate, objasnimo šta su eksponati, kako njima rukujemo, zašto su nam za rad s nekima potrebne rukavice itd. Zatim se djeca podijele u četiri grupe, svaka grupa dobije materijale – različite eksponate iz Muzeja, ili fotografije eksponata, ili skenove dokumenata. Zatim oni trebaju da napišu šta ti eksponati predstavljaju. Nakon toga dobiju prave priče vlasnika tih eksponata, da vide šta ti eksponati stvarno predstavljaju i onda odgovaraju na pitanja po čemu se razlikuje to što su oni mislili o eksponatu od onoga što on predstavlja. S obzirom da su dobili različite materijale, naprimjer, jedna je grupa dobila odijevanje u ratu, druga školu u ratu, treća igranje u ratu, onda ide mala prezentacija naučenog. Svaki od predstavnika grupe predstavlja to što je njegova grupa radila i njihove zaključke, te o tome svi skupa razgovaramo. Onda opet imamo diskusiju i završni dio, ranije spomenuto obećanje da ćemo svi zajedno i aktivno čuvati mir.
Školegijum: Kako uspijevate ući u škole?
Halilović: Mi smo dosad pokušali dobiti odobrenja za rad u tri kantona i u entitetu Republika Srpska. U kantonima smo dobili, u entitetu nismo. Nakon što smo odbijeni, imali smo sastanak s ministrom obrazovanja u RS koji je bio obećavajući, ali smo opet dobili odbijenicu. Kao razlog je navedeno to što imaju slične aktivnosti, rade već u školama edukaciju o iskustvu djece Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Oni su to i na sastanku spominjali i ja sam rekao da to smatramo komplementarnim i da jedne aktivnosti ne isključuju druge. No, ponovo je došla odbijenica. Ja mislim da će za naše materijale biti prohodnosti u školama, a koliko brzo, to je stvar politike i generalno okruženja.
"Potpuni fokus Muzeja ratnog djetinjstva je na ličnoj priči i to je jedan trend koji se već pomalo može primijetiti u muzejskoj industriji i ja mislim da na taj način muzeji mnogo bliže prilaze čovjeku nego što su to bili u stanju da urade ranije."
Školegijum: Šta mislite o prezentaciji rata u formalnom obrazovanju?
Halilović: Kao Muzej se još uvijek nismo time značajno bavili. Ipak, s obzirom da i sami radimo u školama, nas ta tema zanima. Nažalost, nikad nismo prepoznati ili pozvani da kažemo nešto o tom kao akteri u edukacijskom procesu, pogotovo kad je riječ o ratu. A vjerovatno imamo šta reći. Nedavno je baš bilo govora o tome u Kantonu Sarajevo, gdje je Vlada na savjetovanje pozvala nekoliko ljudi odabranih po nepoznatom kriteriju. Nejasno je bilo zašto ti ljudi, a ne neki drugi. Upravo u tom periodu objavljen je jedan članak, možda baš isprovociran tim sastankom, gdje su pitali jednu majku za mišljenje o tome kako treba djecu učiti o ratu, ona je rekla da je vodila djecu u Muzej ratnog djetinjstva i da želi na taj način upoznati djecu s temom rata. Ja se nadam da ćemo biti prepoznati kao neko ko može dati svoj doprinos u tom procesu iako se ne bavimo prezentacijom historijskih činjenica i nismo primarni akteri u tom procesu, ali mislim da su naši materijali, baš na tragu riječi te majke, izuzetno pogodni, posebno za prvi kontakt s temom rata. Svi respektuju djetinjstvo, svi su slabi na taj period i svi vjeruju da je to manje ispolitizirano nego bilo šta drugo o ratu, i ja mislim da je to izvrsna tema za počinjanje dijaloga.
Školegijum: Vi idete u škole, da li škole dolaze vama?
Halilović: Škole dovode djecu, zasad samoinicijativno. To je trenutno 500 do 800 djece mjesečno i drago nam je da nastavnice i nastavnici prave taj izbor. Čak se dešava da dolaze i škole iz drugih dijelova BiH, kada dođu na ekskurziju u Sarajevo, iako im posjeta Muzeju nije u planu posjete Sarajevu.
Školegijum: Ali, bez obzira na posjete škola, računate na djecu kao posjetioce?
Halilović: Od samog otvaranja mi smo okrenuti tome da izložba bude prilagođena djeci, tako da u našoj mobilnoj aplikaciji imamo turu prilagođenu djeci, imamo turu za tinejdžere, također imamo i male oznake u Muzeju: Pitajte starije da vam pročitaju ovu priču i to su oznake koje treba da isprovociraju dijalog između djeteta i odrasle osobe. Stavili smo te oznake da skrenemo pažnju na priče prikladnije za djecu. Imali smo i nekih tehničkih sugestija kako da dodatno prilagodimo izložbu djeci koje smo usvojili. Izradili smo i neke igre za djecu. Zaista smo posvećeni da izložba bude prilagođena i interesantna djeci. Imamo jedan mali kutak, kod ulaza, jedna mala dječija biblioteka, pa oni tu mogu sjesti, čitati ili crtati, ako su roditelji ili staratelji duže na izložbi. Imamo također ovdje i lokalnu djecu, iz mahale, koja dolaze, čak rade i zadaću u Muzeju jer im je toplo. Ima dosta različitih interakcija s djecom u Muzeju i mnoge planiramo. Za Dan muzeja bili smo potpuno posvećeni djeci, dva dana su bile radionice za djecu, nevezano za temu Muzeja, bila je radionica origamija, radionica stripa itd. Trudimo se da proizvedemo razne sadržaje za djecu koliko to možemo u odnosu na resurse kojima raspolažemo.
Školegijum: S aspekta same muzeologije, ono što se meni čini novim, barem iz sarajevske perspektive gledano, jest taj odnos posjetilaca i eksponata. Sami po sebi, čak i da znamo okvirnu temu, djetinjstvo u ratu, ti predmeti nisu interesantni, ne predstavljaju ništa bez priče o njima. S jedne strane, to je muzej priča.
Halilović: Mene je, kad sam počeo raditi na Muzeju ratnog djetinjstva, inspirirao rad Orhana Pamuka na njegovom Muzeju nevinosti, koji je napisao i Manifest o muzejima. U njemu on kaže: Tell stories, not histories, dakle priče, a ne historija. I on kaže: Nemam ništa protiv velikih muzeja, oni treba da postoje i treba da pričaju priču jednog naroda, države, grada, čega god hoće, ali izazov muzeja budućnosti je da ispričaju priču običnih ljudi. Potpuni fokus Muzeja ratnog djetinjstva je na ličnoj priči i to je jedan trend koji se već pomalo može primijetiti u muzejskoj industriji i ja mislim da na taj način muzeji mnogo bliže prilaze čovjeku nego što su to bili u stanju da urade ranije. Mnogo je izvjesnija komunikacija s posjetiocem ako tu postoji lična priča nego ako se samo posmatra nešto što se do kraja možda i ne razumije. Tako se smanjuje ta distanca između posjetioca i eksponata, s kojom veliki muzeji često imaju problema. Čak i najveći muzeji, poput Louvrea, susreću se s problemom kvaliteta posjete. Ogroman broj posjetilaca ide u Louvre, a ne znaju ništa o stvarima koje gledaju. Ljudi prolaze pored djela ogromne važnosti i značaja za svjetsku umjetnost a ne znaju koje je to djelo, prolaze kraj njega u trku idući da vide Mona Lisu. Kvalitet posjete i interakcija s posjetiocem je ogroman izazov i za male i velike muzeje. Osim toga, važna je i količina izloženih eksponata i informacija. Mi smo ih izabrali onoliko za koliko smatramo da jedan posjetilac može apsorbovati tokom jedne posjete.
Školegijum: Ima li neka priča za koju ste se posebno vezali?
Halilović: Dok sam radio na knjizi Djetinjstvo u ratu, pristizala su brojna sjećanja, sažeta u 160 znakova i jedno mi je ostalo urezano, od dječaka rođenog 1983. godine. Kaže: Snajper je ubio mog brata, ubio je moje djetinjstvo.
Školegijum: Zašto baš ta?
Halilović: Pa bilo je dosta rasprava o formatu, da li je za sjećanje dovoljno 160 znakova, i onda dođe to sjećanje koje ne iskoristi ni toliko, ali stane čitav život u njega.
Školegijum: Kako ste doživjeli nagradu Vijeća Evrope?
Halilović: Radi se o jednoj od dvije najveće nagrade u muzejskom svijetu. Bili smo u konkurenciji muzeja koji imaju desetine miliona eura godišnje samo za edukativne aktivnosti. Mi smo se s njima morali takmičiti kvalitetom, nije nam niko dao nagradu zato što se bavimo simpatičnom temom. Nama je nagradu dao Komitet za kulturu i obrazovanje Vijeća Evrope, ali izabrali su nas između tri muzeja finalista. A te finaliste od 40 kandidata koji su se natjecali izabrao je žiri od 13 muzejskih eksperata iz 13 država Evrope. Nama je taj žiri bio u posjeti i ostali su sedam sati. Pregledali su svaki detalj: kako arhiviramo predmete, kakav nam je softver za vođenje kolekcije, koje su nam politike zaštite djece, sve te neke nevidljive aspekte muzejske djelatnosti u kojima smo se mi ravnopravno nosili s ostalim kandidatima. I ja sam na to izuzetno ponosan s obzirom da smo imali mnogo manje resurse.
Školegijum: Kad ćete moći reći da ste ispunili svoj cilj?
Halilović: Mi zamišljamo Muzej ratnog djetinjstva kao održivu internacionalnu instituciju koja ima svoje stalne postavke u više država, kao globalnu platformu za svu sadašnju i bivšu ratnu djecu ili ljude na čija je djetinjstva utjecao rat. Ako u tome uspijemo, reći ćemo da smo ispunili naš cilj.
