Prije nekoliko sedmica istekao je rok za javnu raspravu o Pravilniku za otpuštanje prosvjetnih radnika. Naravno, on se nije pojavio u javnosti pod tim imenom, nego pod birokratski zakukuljenim i zamumuljenim:
PRAVILNIK sa kriterijima za iskazivanje prestanka potrebe za radnicima koji su djelimično ili potpuno ostali bez radnih zadataka i postupak popune upražnjenih radnih mjesta u osnovnim i srednjim školama kao javnim ustanovama na području Kantona Sarajevo.
Ovim se pravilnikom priprema teren za najavljenu racionalizaciju, od koje vladajuća stranka ne odustaje. Samo, sada na njoj radi mudrije, ne uzbuđujući javnost previše oko toga. Kad dođe vrijeme da se nastavnici otpuštaju, jer neće biti posla za njih – jer neće biti dovoljno rođene djece, dovoljno rentabilnih škola, dovoljno časova – ministarstvo će imati spremna pravila igre.
Prijedlog pravilnika potpisuje šest muškaraca (Fikret Lukač, Abid Fejzić, Adel Kopić, Faruk Bešlić, Mirsad Lelo i Saudin Sivro). Zašto ministarstvo misli da žene ne treba da učestvuju ravnopravno u ovakvim poslovima, tema je za drugu priliku. Ovdje ukazujemo na anomaliju koja cijeli ovaj muški posao predstavlja kao ideološki, a ne kao stručni; kao politički, a ne kao obrazovni. Odnosno, ovaj pravilnik, kao i niz drugih akata ministarstva, svjedoči o kolektivnoj nesvijesti po pitanju društvenih prioriteta.
Kad se usvoji ovaj pravilnik, prestaće da važi onaj koji je na snazi jedva godinu dana. Šta se u godinu dana promijenilo, pa je važeći pravilnik zastario?
Ministar. Odnosno, promijenila se stranka koja upravlja obrazovanjem.
Šta toj stranci nije valjalo u starom pravilniku, pa ga je po ubrzanoj i polutajnoj proceduri požurila zamijeniti novim?
Ne ulazeći u sitne razlike, ono što poređenje dva teksta (važećeg pravilnika i prijedloga novog) iznosi na vidjelo jeste da novi mijenja neke odnose u samom bodovanju, favorizujući teže socijalne prilike radnika,[1] da produžava mandat komisiji sa dvije na tri godine[2] i da jača poziciju sindikata u njoj, te da privilegira predstavnike sindikata tako što ih izuzima od primjene pravilnika.[3]
Prema novom pravilniku, radnici s više djece imaće više bodova. Prosvjetni radnik s petoro djece dobiće 30 bodova, a prosvjetni radnik roditelj jednog djeteta sa posebnim potrebama tri boda. Glupa matematika koja prati ovu glupu logiku pokazuje da jedno dijete u porodici koja ispunjava natalitetski san patrijarhalne države vrijedi duplo više od jednog djeteta kome za život treba dodatni angažman zajednice. Šest muškaraca vjerovatno ne može bolje, i tu se vidi zašto vladajuća stranka isključuje žene iz politike koju vodi.
Stranačko ministarstvo, umjesto toga, jača poziciju sindikata jer u sindikatu vidi stranačkog saveznika. Nažalost, taj savez nije u interesu struke nego u interesu stranke. Izuzimanje sindikalnih predstavnika od mogućnosti otpuštanja po osnovu rang-liste nije bio ustupak sindikalnim pregovaračima, kako bi se u prvi mah moglo pomisliti, nego jačanje pozicija stranke u samom sindikatu.
A da cijeli paket nije stručan nego ideološki vidi se iz onoga čime se pravilnik ponovo nije bavio: odnosom prema ratu (odnosno agresiji, kako se taj rat u ovom dokumentu naziva). I dalje tu doktorat vrijedi 15 bodova, a puno učešće u ratu 45! Kao autor udžbenika nastavnik može dobiti 5 bodova, i koliko god ih napisao ne više od 5, a kao autor spiskova za humanitarnu pomoć i vagalac riže i brašna 20 bodova! I ponovo su žene ovdje zakinute, jer ih većina nije bila angažovana u ratu na način na koji su to bili muškarci.
Kakve veze učešće nastavnika u ratu ima sa kvalitetom obrazovanja djece pitanje je koje sindikat ni ovaj put ne postavlja. Sasvim neprincipijelno, predstavnici sindikata skupa sa stranačkim pijunima vrlo detaljno raspoređuju svoje poenčiće nastavnicima, ali se njihovim boračkim kvalitetima ne bave. Njima je uredu da dijete s poteškoćama u razvoju vrijedi duplo manje od djeteta bez tih poteškoća, ali hinjski prihvataju da isto vrijede i oni koji su kroz dobrinjski tunel izlazili da bi se borili na Treskavici i Zvijezdi i oni koji su u tunel ulazili da bi trgovali naftom i cigarama.
Nekritički odnos i prema ratu i prema ljudskim pravima dio je stranačke politike, ali je nepomirljiv sa temeljnim principima i ciljevima obrazovanja. Slaviti mir kao najvišu civilizacijsku vrijednost, a ratnike cijeniti više od pisaca udžbenika, rezultat je ozbiljnog ne samo intelektualnog nego i moralnog poremećaja. Zato se ministarstvo obrazovanja bavi socijalnim pitanjima umjesto obrazovnim: jer izbore u neobrazovanom društvu dobijaju oni koji pomažu slabijima, a ne oni koji slabije nauče kako da ne budu slabiji.
Prijedlog ovog pravilnika, ukratko, koliko je koristan stranci toliko je ponižavajući za prosvjetne radnike i radnice. A kad bude prihvaćen, biće dokaz da je prosvjetnim radnicima interes stranke važniji od interesa djeteta. Jedni će se možda zapitati kako su stigli do tačke svog bježanja od politike, drugi će slavodobitno odgovoriti: pa u čemu je problem, ako su interesi stranke isti kao i interesi djece?
Baš?
[1] U članu 2, stav 2. tč. g. (socijalne prilike) radnicima sa pet i više djece daje se 30 umjesto 20 bodova, radnicima sa 4 djece 25 umjesto 17, itd., a dodana je i tačka h. u kojoj se roditeljima s djetetom sa smetnjama u razvoju daje 3 boda.
[2] U članu 10. stav 5.
[3] Član 20. stav: "Radnici koji su na funkciji sindikalnog povjerenika/predsjednika sindikalne organizacije reprezentativnih sindikata iz člana 6. stav (2) ovog pravilnika zbrinjavaju se ovim pravnikom u školi i ne može im se otkazati ugovor o radu po osnovu rang-liste radnika za čijim je radom djelimično ili potpuno prestala potreba."
